Neupitno je da nas majke oblikuju. Iako je taj učinak ponekad suptilan, u nekim slučajevima može biti dublji, ostavljajući trajne emocionalne i psihološke posljedice. Kada je u pitanju taj štetniji učinak, to se ponekad naziva "majčinska rana", vrsta traume privrženosti iz djetinjstva.
“Konceptualiziram majčinu ranu kao mentalnu, emocionalnu ili duhovnu ranu,” kaže za Well+Good dr. Kate Truitt, klinička psihologinja. Majčina rana nije klinička dijagnoza kao, recimo, generalizirani anksiozni poremećaj. Umjesto toga, to je aspekt teorije privrženosti — ideja da emocionalna veza između roditelja i djeteta diktira kako će dijete pristupiti odnosima u odrasloj dobi. U slučaju majčinske rane, djetetova dinamika s majkom biva poremećena raznim čimbenicima poput zanemarivanja, zlouporabe opojnih sredstava ili nedostatka emocionalne povezanosti što može imati trajne posljedice na buduće odnose i mentalno blagostanje djeteta.
Majčine rane ili unutarnje rane djeteta mogu se činiti neizbježnima. Uostalom, kao djeca, malo toga možemo učiniti ili reći kako bismo utjecali na ponašanje svojih roditelja, ali uvijek postoje prilike za ozdravljenje. No, kako uočiti znakove majčinih rana i kako ih izliječiti u odrasloj dobi?
Što je majčina rana?
“Majčinska rana je trauma privrženosti definirana osjećajima napuštenosti i nedostatkom ljubavi”, kaže Carlos M. Flores, bračni i obiteljski terapeut specijaliziran za traumu. “Ove osjećaje dijete zatim internalizira i stvara sustav uvjerenja zbog kojeg vjeruje da je krivo za majčinu nesposobnost da osigura sigurnu privrženost”.
Veza djeteta s primarnim skrbnikom igra ključnu ulogu u razvoju i emocionalnom zdravlju, a u našem je društvu to obično majka. Na tu važnu vezu majka-dijete mogu utjecati brojni čimbenici, uključujući emocionalnu odsutnost, uvjetovane izraze ljubavi (poput primanja pažnje ili naklonosti samo za određena postignuća ili ponašanja), hiperkritičnost, loše granice, minimiziranje djetetovog proživljenog iskustva i nesposobnost pružanja sigurnosti, kaže Flores. Ako se niste mogli osloniti na svoju mamu da će vas pokupiti iz škole na vrijeme ili da će se pobrinuti za vas kada ste primjerice bili povrijeđeni, možda još uvijek podsvjesno procesuirate ta iskustva.
“Majka je tako važna, primarna skrbnica i ona zapravo definira, na vrlo neurokemijskoj razini, kako učimo biti vezan za drugog čovjeka,” kaže dr. Truitt.
Međutim, važno je upamtiti da većina majki ne nanosi namjerno traumu svojoj djeci. Ponekad se mnogi drugi životni izazovi mogu sukobiti s djetetovim potrebama i željama. “Ako je majka pod utjecajem neke supstance ili se suočava s valjanim i nepravednim stresorima, mogla bi propustiti znakove, kao što je sposobnost da može odrediti kada je njezino dijete gladno ili kada se njezin tinejdžer muči”, kaže Flores. “Djeca mogu to propuštanje znakova s majčine strane protumačiti kao hladnoću ili nedostatak brige”.
Neke se žene također mogu osjećati usamljeno i bez podrške usred zahtjeva odgoja djeteta u patrijarhalnom društvu u kojem se od njih očekuje da budu sve za svoju djecu. "Ne mogu igdje drugdje preusmjeriti bijes i ogorčenost prema svojoj situaciji, tako da sve to ključa i usmjereno je na dijete", kaže Becca Reed, perinatalna terapeutkinja za mentalno zdravlje i traumu. Iako to ogorčenje nema nikakve veze s djetetom, već ima veze s nerealnim očekivanjima koje društvo postavlja pred majku, ona – bila toga svjesna ili ne – može ostaviti trajne emocionalne rane svom djetetu.
Tko doživljava majčinu ranu?
Svatko tko ima majku može doživjeti majčinsku ranu, bez obzira na spol. Ali neki pojedinci mogu biti više izloženi riziku od majčinske rane od drugih. "Djeca pojedinaca na koje je utjecala međugeneracijska trauma najviše su izložena riziku, a taj rizik mogu potencirati stresori iz okoliša kao što su financijska i stambena nesigurnost", kaže Flores. U biti, ako nečija majka ima neriješenu traumu ili se suočava s drugim ozbiljnim problemima poput financijskih problema, možda će biti manje sposobna zadovoljiti djetetove potrebe.
“Ako netko ima majčinu ranu, a nije se iscijelio i prekinuo ciklus, velika je vjerojatnost da će se majčina rana prenijeti dalje”, dodaje dr. Truitt. Na primjer, ako je dijete posebno dobro u nekom sportu ili predmetu u školi, majci bi to moglo biti teško prihvatiti jer joj nikada nije pružena prilika da razvije tu vrstu vještine, zbog čega joj je gotovo nemoguće pohvaliti postignuća svog djeteta. Ili ako majka pokazuje ljubav koristeći riječi potvrde, ali jezik ljubavi njezina djeteta je kvalitetno vrijeme, potrebe tog djeteta neće biti zadovoljene, što će vjerojatno rezultirati majčinom ranom.
Ova se teorija pojavljuje u istraživanju. Mala studija iz 2014. objavljena u časopisu Frontiers in Psychology ispitala je 47 prvorotkinja prije porođaja, a zatim ih je pratila kada je njihovo dijete bilo staro 11 mjeseci. Istraživači su otkrili da su majke s neriješenom traumom imale nesigurne stilove privrženosti i vjerojatnije je da će imati dojenčad s nesigurnom privrženošću — što ukazuje na prijenos majčinske rane s jedne generacije na drugu. Starija istraživanja pokazuju da su žene koje su vlastite majke prihvaćale i imale uravnotežene odnose s njima bile osjetljivije prema vlastitoj maloj djeci.
“Majčine rane mogu izgledati drugačije od generacije do generacije”, kaže dr. Truitt. “Neki ljudi modeliraju ponašanje svoje majke, a drugi će se okrenuti na drugu stranu. Kažu: 'Neću biti kao moja majka', ali idu u drugu krajnost”.
Koji su simptomi majčine rane?
Majčine se rane manifestiraju na bezbroj načina koji mogu utjecati na dijete - čak i u odrasloj dobi - mentalno, emocionalno i fizički. Evo nekih uobičajenih znakova majčine rane, prema stručnjacima:
Pretjerana ovisnost
Što je majka kritičnija prema svom djetetu, to je vjerojatnije da će se dijete oslanjati na nju u određivanju vlastite vrijednosti. Ako majka prepozna da dijete postaje previše ovisno, može se distancirati od njega, što može pogoršati djetetovo samopouzdanje i stvoriti začarani krug, kaže Flores.
Perfekcionizam
Perfekcionizam kod djece može izgledati kao dijete koje, nakon što ga je majka obukla za školu, prolazi kroz velike napore da se vrati kući upravo onakvim kakvim je izašlo iz kuće. To može značiti mirno sjedenje tijekom odmora i neigranje s prijateljima cijeli dan. Čak i ako se majka neće ljutiti zbog neuredne odjeće, dijete se nastavlja tako ponašati jer je primijetilo majčin duboko perfekcionistički pristup vlastitom izgledu. “Dijete je to internaliziralo kako bi imalo majčinu ljubav”, kaže dr. Truitt.
Problemi s emocionalnom regulacijom
“Dijete koje ima problema sa samoregulacijom moglo bi otkriti da je potpuno nepovezano sa samim sobom, svojim tijelom i onim kako se fizički i emocionalno osjeća”, kaže Reed. Kod dječaka to može izgledati kao visokoenergično, ometajuće ponašanje. Kod djevojčica, koje su socijalizirane da budu male, to se može manifestirati u suptilnijim ponašanjima, kao što su poremećaji prehrane.
Ako se ova samoregulacija ne kontrolira, može dovesti do velikih emocionalnih ispada. "Ako se ne mogu nositi s tim, ti osjećaji postaju prilično veliki", kaže Reed, dodajući da to može utjecati na djetetovu sposobnost sklapanja prijateljstva ili uspjeha u školi. Ponekad se ovo ponašanje može proširiti i na odraslu dob, utječući na prijateljstva, zaposlenje i odnose odraslog djeteta.
Izbjegavanje sukoba
Osoba s majčinskom ranom mogla bi se bojati sukoba, radije bi skrivala svoje osjećaje nego ulazila u svađu. "Ako jedan partner zarađuje više novca i to je problematično unutar dinamike, ta će se osoba držati malom jer ne želi izazvati sukob", kaže Reed. "Ona ne žele negativno utjecati na tuđi osjećaj sebe".
Disocijacija
Iako bi neki roditelji mogli vjerovati da njihovo dijete nije pod stresom jer uvijek izgleda "smireno", dijete se možda samo distancira. "Oni ne osjećaju ništa, a onda kada se nešto dogodi i osjećaji se probiju, probiju se na razne načine: kroz ljutnju, kroz stvarno intenzivnu brigu, razmišljanja", kaže Reed. S vremenom to može dovesti do ozbiljnijih mehanizama suočavanja, kao što su poremećaji prehrane ili korištenje seksa za povezivanje.
Maskiranje
Osoba s majčinskim ranama može se drugačije predstaviti ovisno o tome s kim je kao rezultat toga što je morala promijeniti svoje ponašanje u blizini majke dok je odrastala. “Oni su akteri u svakom pojedinačnom odnosu, a njihov posao je utjeloviti karakteristike, ponašanja, ton i držanje tijela za koje smatraju da druge osobe žele od njih”, kaže dr. Truitt.
Roditeljstvo
Ponekad majka i dijete mogu čak zamijeniti uloge pa se dijete osjeća (ili zapravo jest) odgovornim za majčino fizičko ili emocionalno blagostanje. “Možda je majka bolesna i djetetu je nenamjerno rečeno da je njegov posao brinuti se za majku”, kaže dr. Truitt. Kao rezultat toga, dijete može postati samopožrtvovno ili vrlo kontrolirajuće nad svojom okolinom.
Nedostatak osjećaja sebe
Kao djeca, razvijamo osjećaj sebe promatrajući figure odraslih oko sebe. “Učeni smo tko biti i kako biti. Dakle, ako je majka odsutna, kritična, uvredljiva ili ako je majka neprestano samopožrtvovna i ne modelira kako imati zdrave granice ili dati prioritet vlastitim potrebama, dijete će naučiti da takvo treba biti”, kaže dr. Truitt.
Koja je razlika između majčinske i očinske rane?
Paralelno s majčinom ranom je očinska rana, slična vrsta traume privrženosti koja proizlazi iz odrastanja uz oca koji je zlostavljao ili je bio odsutan. “Obje su rane uzrokovane emocionalnom odsutnošću roditelja u djetetovu životu”, kaže Flores. Međutim, kako se te rane privrženosti manifestiraju značajno varira ovisno o kulturnim i društvenim očekivanjima roditelja.
“Za žene, postoje te poruke od društva koje nam govore da se trebamo njegovati, da se trebamo predati da bismo bile majke”, kaže Reed. S druge strane, dr. Truitt kaže: “Otac je autoritet, zaštitnik u kući. On je model snage ,dok je majka model njegovanosti.” Ovdje se od majki očekuje da budu brižne, nježne i pune podrške, dok se od očeva očekuje da budu snažni, samouvjereni i pomalo emocionalno udaljeni.
Na taj način, razlika između majčinske i očinske rane manje se odnosi na spol roditelja, a više na ulogu koju imaju u obitelji. Ne treba svako dijete majku i oca, ili dvoje skrbnika, ali mu treba barem jedna osoba koja će im omogućiti da se osjećaju sigurno uz sveobuhvatnu podršku.
Kako majčina rana utječe na odnose?
Nezdravi stilovi privrženosti formirani u djetinjstvu mogu imati negativne učinke na intimne odnose osobe čak i u odrasloj dobi. "Netko tko je iskusio majčinske rane vjerojatno neće imati siguran stil privrženosti", kaže Flores. “Mogu se odlučiti distancirati od drugih u odnosima. Ovo bi moglo izgledati kao izbjegavanje okupljanja, ne uzvraćanje poruka ili poziva i ne pojavljivanje kad su rekli da hoće”.
U romantičnim vezama te se rane također mogu manifestirati u obliku suovisnosti, ljubomornog ponašanja, nepovjerenja drugoj osobi, čuvanja tajni, poteškoća u izražavanju osjećaja i emocionalne nedostupnosti. “Možda je vjerojatnije da će se distancirati kada stvari postanu teške ili kada se emocije uzburkaju pa se mogu odlučiti samosabotirati”, kaže Flores. Na primjer, dr. Truitt se prisjeća razgovora s klijentom koji se neprestano nalazio u vezama s izrazito nedostupnim ženama. “Ponavljao je majčinu ranu iznova i iznova, ali ono što je stvarno želio bio je osjećaj pripadnosti i nije znao kako to izgleda kada je sigurno”, kaže ona. "Sustav ide prema onome što zna, a majčina rana stvara temelj onoga što je poznato".
U drugim slučajevima, majčina rana može uzrokovati da osoba bude manipulativna do te mjere da bude djetinjasta u odnosima. “Imala sam klijenticu koja je doslovno imala izljeve bijesa kad je osjećala da njezin partner previše radi: udarala je po krevetu, vrištala, vikala”, dodaje dr. Truitt. “Kao dijete, to je bio jedini način da dobije pažnju svoje majke. Bila je to negativna pažnja, ali bilo kakva pažnja bila je bolja nego nikakva".
U nastojanju da u potpunosti izbjegne biti poput svoje majke, osoba bi također mogla pretjerano ispravljati. Na primjer, ako netko želi izbjeći slabost, osobinu koju povezuje s majkom, mogao bi se toliko truditi da bude neovisan da se liši mogućnosti da razvije intimnu vezu s partnerom.
Kako se riješiti majčine rane?
Majčinske rane mogu se činiti neizbježnima ako imate majku - niti jedan roditelj nije savršen, a mnoge mame vjerojatno imaju vlastite rane koje možda nenamjerno prenose na djecu. Ali stručnjaci kažu da postoje načini da počnete liječiti majčinu ranu i druge traume iz djetinjstva.
Educirajte se
Možda će vam isprva biti čudno, ali čitanje o svojoj traumi može vam pomoći da razgovarate o tome što osjećate. “Kad se ovaj vokabular stvori, počnite o traumi razgovarati s nekim kome vjerujete”, predlaže Flores. Na taj način možemo normalizirati razgovore o traumama iz djetinjstva i stvoriti sigurna mjesta za obradu naših emocija.
Osvrnite se na svoja iskustva kroz kreativno izražavanje
Imate problema s izražavanjem svojih misli riječima? Flores predlaže korištenje umjetničkih medija, kao što je stvaranje glazbe ili vođenje dnevnika, kao oblik oslobađanja koji vam omogućuje da radite na svom unutarnjem djetetu, obradite sve dugotrajne rane i otpustite ih na zdrav način.
Radite na samosuosjećanju
Rad na samosuosjećanju može biti neprocjenjiv u iscjeljivanju bilo koje vrste traume. Ako ste kao dijete mentalno popisivali svaki slučaj kada ste uzrujali svoju majku, negativne emocije koje nosite s tim uočenim osjećajem neuspjeha prate vas u odrasloj dobi. Dr. Truitt, međutim, dodaje da samosuosjećanje može stvoriti prostor za odraslu osobu da vidi svoje ja u razvoju kroz drugu prizmu. Neke prakse samosuosjećanja koje mogu biti od pomoći uključuju preoblikovanje negativnog govora o sebi ili dokumentiranje pobjeda ili uspjeha.
Budite otvoreni za emocionalno korektivna iskustva
“U Matildi, Matildina majka je hladna i bezbrižna, ali ima korektivno emocionalno iskustvo s gospođicom Honey, koja nudi Matildi onu vrstu majčinske ljubavi i nježnosti kakvu nije dobila od svoje majke,” kaže Flores. "Također možete raditi na vlastitom emocionalno korektivnom iskustvu razvijanjem drugih zdravih majčinskih odnosa kao što su odnosi s prijateljima, rođacima, učiteljima ili mentorom".
Potražite stručnu pomoć
"Terapeut vam može pomoći da sigurno i učinkovito raspakirate traumu iz djetinjstva", kaže Flores. "On vam također može pomoći u stvaranju ili popravljanju vaših trenutnih odnosa i pomoći vam da razvijete vještine za poticanje odnosa koje karakterizira povjerenje, otvorena komunikacija, dobre namjere i zdravo ponašanje". Iscjeljivanjem svog unutarnjeg djeteta ili unutarnjeg tinejdžera korištenjem narativne terapije, kognitivne bihevioralne terapije, terapije ponovnog roditeljstva , terapije smanjenja štete i EMDR-a, pripremate se za bolju budućnost.
Kako ne prenijeti majčinu ranu?
Ako ste roditelj koji se bori s majčinom ranom, postoji nekoliko koraka koje možete poduzeti kako biste izbjegli prenošenje rane na svoju djecu. “Zapitajte se: 'Kakva majka želim biti?' ili 'Kakva žena želim biti?'”, predlaže Reed. "Ispitajte kako održavate sebe izvan majčinstva".
Ponekad je to lakše reći nego učiniti. “Ta aktivna, unutarnja potraga može biti vrlo zastrašujuća i potrebno je mnogo hrabrosti kada si netko postavi ta pitanja”, kaže dr. Truitt. Ako je to slučaj, počnite s proučavanjem povijesti vlastite majke s njezinom majkom. Postavljajući pitanja o ovom odnosu, možete saznati više o tome koja su roditeljska ponašanja možda naslijeđena. "Bol iz prošlosti krije toliko mnogo tajni onoga što doživljavamo danas", dodaje dr. Truitt. Može biti korisno to učiniti s terapeutom, koji može osigurati siguran prostor i neke smjernice za rad na tome.
Ako se uhvatite ukoštac s tim bolovima iz prošlosti, isprobajte vježbu dominantnog/nedominantnog rukopisa — nešto što se često radi u terapeutskim okruženjima za pristup vlastitom unutarnjem djetetu kako bi se započelo s liječenjem majčinih rana i drugih problema iz djetinjstva. Kada primijetite da imate negativne osjećaje prema svom djetetu, svojom dominantnom rukom zapišite što vas ljuti ili uzrujava. Zatim se zapitajte "Što se događa?" i prebacite kemijsku olovku u svoju nedominantnu ruku. Pisanje na ovaj način je inherentno neuredno i stvara priliku za ranjivije vrste izražavanja.
Nakon što ste si dali vremena da obradite vlastite rane, iskoristite ono što ste naučili kako biste utjecali na svoj stil roditeljstva, primjerice izgradnjom dijaloga sa svojim djetetom, predlaže Reed. “Dajte djetetu izbor da može reći 'Ne, zapravo više ne želim ići na satove plesa'", kaže ona kao primjer. “Ne radi se o tome da svemu kažete 'da', već o tome da budete sposobni voditi razgovore tako da ne kažete samo 'Ne, zato što sam ja tako rekla'". Dajući svom djetetu suveren osjećaj sebe, prevladavate jednu od najistaknutijih posljedica majčine rane.
