Psiha i seks 01. studenoga 2017.

Faze tugovanja i kako se nepreboljene traume prenose na nove generacije

Ruke_6
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Tugovanje ili žalovanje je znak psihičkog zdravlja koje se javlja nakon smrti ili gubitka osobe koju smo poznavali (smrt, rastava, nestala osobe), a intenzitet tugovanja ovisi o vrsti odnosa s tom osobom i stupnju bliskosti. Nepreboljena trauma može se prenositi na sljedeće generacije tako da muška traumatizirana osoba preko genetskog materijala u spermijima, prenese poruku i na iduće generacije.

Tugovanje je znak zdravlja

Tugovanje ili žalovanje je znak psihičkog zdravlja koje se javlja nakon smrti ili gubitka osobe koju smo poznavali (smrt, rastava, nestala osobe), a intenzitet tugovanja ovisi o vrsti odnosa s tom osobom i stupnju bliskosti. Način i duljina žalovanja su individualni, iako postoje neke općenite značajke. Kod nekih osoba žalovanje počinje odmah nakon gubitka (postoji i preuranjeno žalovanje, primjerice kad obitelj zna da će vrlo bolesni član uskoro umrijeti), a kod nekih je odgođeno. Većina psihologa se slaže da se može smatrati kako se žalovanje sastoji do 5 faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje. Nekoliko novijih istraživanja na uzorku ispitanika koji su izgubili blisku osobu zbog bolesti sa smrtnim ishodom ili zbog drugih prirodnih uzroka, pokazalo je da je prihvaćanje proces koji obično završava u vremenu do dvije godine nakon smrti.

Neke smrti se nikad ne prebole do kraja (najčešće kad roditelji izgube dijete), ali dvije godine su vrijeme u kojem bi osoba trebala naći načina da život svede na podnošljiv i prihvatljiv ritam, odnosno da se vrati takozvanom normalnom životu. Kao i ostali psihički procesi i žalovanje se proživljava kao osobno iskustvo. Neki ljudi prolaze kroz proces žalovanja brzo, bez zadržavanja i ponekad mogu osjetiti i razlikovati faze kroz koje prolaze. Ponekad se dogodi da se pojedinac zadrži na nekoj fazi duže vrijeme što može uzrokovati unutarnje konflikte, anksioznost i slične poteškoće. Djecu treba naučiti da su smrt i gubitci prirodni procesi koji se događaju, tužni su, ali s njima se treba nositi. Izbjegavanje prolaženja kroz faze tugovanja vodi u bolest, najčešće u depresiju i u ovisnosti (alkohol, droga, seks, prekomjerni rad).

Možda te zanima... Drugačiji pogled na život i smrt: Je li smrt zaista kraj? Psiha i seks

Emotivno disfunkcionalni zbog obiteljskih trauma

Svaku fazu žalovanja važno je proći i prebroditi jer bez toga nije moguće nastaviti "normalan" život. Ako se žalovanje izostavi ono može imati negativne posljedice i na buduće generacije, što je u knjizi "Žalovanje" obradio doc.dr.sc., specijalist psihijatar Darko Marčinko, specijalist psihijatar i Pročelnik Spec.zavoda za poremećaje hranjenja i personologiju Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta KBC Zagreb. Knjigu "Žalovanje" uredili su Vlasta Rudan i Darko Marčinko, a objavljena je izdanju Medicinske naklade, Zagreb 2014. Godine.

"Često neprorađeno žalovanje vodi u kronične depresije koje traju kod dijela ljudi cijeli život. Preživjeli članovi obitelji prenose, što svjesno, što nesvjesno, sjenu transgeneracijske traume na nove generacije. Pretjerana povezanost između članova obitelji, može voditi slabijem razvoju ličnosti kod novih generacija. Tako se onda promjene događaju i na razini interpersonalnog funkcioniranja, primjerice uz probleme u ostvarivanju emocionalnih veza, jer su ti novi odnosi opterećeni negativnom sjenom trauma iz obiteljske prošlosti. Brojne su razine s kojih se može sagledati prisutnost traume i neprorađeno žalovanje s generacije na generaciju. Na površinskoj razini, moguće je pratiti vidljive manifestacije ponašanja kod pojedinih članova obitelji. Osim svjesne razine, postoji i nesvjesna, dublja razina doživljaja, koja se može doživjeti kroz opis atmosfere u pojedinim obiteljima. U psihoterapiji se to dobro vidi kroz opis reakcija pojedinih članova obitelji, vezano uz aktualne stresne situacije koje se manifestiraju pretjeranim reakcijama na novonastalu situaciju, a posljedica su neprorađene traume iz prošlosti", objašnjava Marčinko.

Možda te zanima... Suočavanje s dijagnozom: Kako prihvatiti loš ishod vlastite bolesti i smrt bliske osobe? Zdravlje

Trauma blokira razvoj

Psihodinamske teorije ukazuju da emocije koje ne mogu biti svjesno prorađene u prvoj generaciji, prelaze na iduću generaciju, dominantno nesvjesnim mehanizmima. Tako dijete nesvjesnim putem preuzima dio potisnutih i neprorađenih traumatskih iskustava svog roditelja koji je direktna žrtva traume. Roditelj nesvjesno prenosi svoju traumu u djetetovu ličnost. Marčinko objašnjava da je transgeneracijsko žalovanje dobro istraženo na traumama uzrokovanim Drugim svjetskim ratom. "Roditelji koji su direktno pogođeni traumom, a nisu je razriješili, mogu djeci davati poruke pretjeranog opreza i nepovjerenja u ljude kao i kontinuirano prenositi vlastitu anksioznost kroz razvoj djeteta. Teorije obiteljskog sustava, ukazuju da trauma u jednoj generaciji, pogađa i obiteljsko funkcioniranje u idućoj generaciji, kroz svjesne i nesvjesne mehanizme. Roditelji koji su proživjeli, a nisu proradili traumu, imaju djecu koja mogu biti u konfliktu, koji se očituje s jedne strane time da djeca žele održati vezu s roditeljem, a s druge strane istovremeno imaju želju za odvajanjem i bijegom od tih teških iskustava. Ako roditelj nije u određenoj mjeri proradio i odžalovao traumu, velika je vjerojatnost da će je prenijeti i na dijete.

Navedeno u konačnici opterećuje djetetov razvoj, posebno individuaciju i separaciju te se može očitovati i kroz nepovoljan model privrženosti. Na razini ponašanja, nediferenciranost se u obitelji može očitovati kao nedostatak granica između roditelja i djece, nedostatak jasnih razlika tko je roditelj, a tko dijete. Često se dijete prerano postavlja u funkciju odraslog (odgovor na potrebe roditelja), čime se blokira razvoj i dolazi do obrata uloga (koristi se i izraz parentifikacija), tako da je dijete u psihološkoj poziciji roditelja, u odnosu prema svom roditelju (koji ima oštećenje zbog traume). U ovakvim uvjetima odrastanja, djeca ne razviju individuaciju, ne znaju što stvarno osjećaju i žele u životu, jer su dobili poruke da osjećati i željeti treba cijela obitelj, kao jedan. Istovremeno, ako se pobune, mogu razviti jake osjećaje krivnje jer su iznevjerili obiteljske stavove, koji su često rigidni", govori Marčinko.

Zena-Tuga1 Možda te zanima... Izvana sreća - iznutra tuga: Kako prepoznati osobu koja je tiho depresivna? Psiha i seks

Utječe i na hormone

Spominje se i termin prijenosa "psihološke DNK" u kontekstu transgeneracijskog prijenosa traume. Budući da dugoročni efekti traume dovode i do promijenjenih bioloških parametara (npr. hormoni vezani uz stres), kod njihove djece često postoje slične karakterne crte (stečene identifikacijskim procesima) koje stvaraju i biološku ranjivost za stresne situacije. Dr. Yehuda i suradnici (2000.) su dokazali, da roditelji oboljeli od PTSP-a, koji imaju nizak kortizol, imaju djecu koja također imaju nizak kortizol, neovisno od toga jesu li djeca i sama razvila PTSP ili nisu. Nalaz niskog kortizola kod djece žrtava traume, biološki je predisponirajući faktor za razvoj njihovog PTSP-a.

Epigenetika je dio genetike koji se bavi utjecajem vanjskih, okolišnih faktora na genetsku strukturu. Ona uključuje i objašnjenja transgeneracijskih prijenosa, odnosno mogućnost prijenosa utjecaja okolišnih čimbenika putem genskog materijala na sljedeće generacije. Suvremena znanost nudi sve više dokaza da je aktivnost gena pod vanjskim utjecajima, odnosno da stanica može 'zapamtiti' vanjske faktore. "Istraživanja pokazuju da je vanjskim utjecajima moguće mijenjati epigenom, odnosno kemijske tvari (acetilni privjesci, metilenska skupina) koje mogu aktivirati ili deaktivirati određeni dio DNK. Psihološko okruženje može utjecati na aktivnost gena te se ovaj učinak može prenijeti i na sljedeće generacije. Spoznaje o epigenomu i transgeneracijskim učincima, interesantne su i iz pozicije psihološke traume.

Src-Uspr Možda te zanima... Tuga i bijes slomljenog srca Psiha i seks

Uzrok anoreksije i bulimije

Rješavanjem i proradom traume u jednoj generaciji, omogućuje se psihički boljitak idućim generacijama. Okolišni, traumatski događaji, mogu ostaviti trag i na genetskom kodu, tako da muška traumatizirana osoba preko genetskog materijala u spermijima, prenosi poruku i na iduće generacije. Očito se epigenetički signali prenose s roditelja na djecu i imaju transgeneracijske implikacije. Govoreći kompjuterskom terminologijom, genom je poput hardvera, koji je konstantan, a epigenom više poput softvera, koji uključuje razne memorijske sisteme. Djeca žrtava traume, epigenetski gledano, po tome imaju 'problem softvera, poput virusa', grešku usklađivanja stresora i odgovora, koji se može očitovati kao pretjerana, stresna reakcija na realno neugrožavajuće situacije", kaže dr. Marčinko koji je u vlastitom radu na Zavodu za personologiju i poremećaje hranjenja Klinike za psihijatriju KBC Zagreb - Rebro, radeći s djevojkama s poremećajem hranjenja u obiteljskoj i individualnoj terapiji, dolazio do toga da su majke ili bake djevojaka imale traumatsko neprorađeno iskustvo, koje je u značajnoj mjeri utjecalo na ispoljavanje simptoma anoreksije i bulimije. "Simptomi su uzevši u obzir obiteljski genogram, dobivali sasvim drugo značenje od onog opisnog, koje bi djevojka i njezini roditelji ponudili na početku terapije. Istovremeno, kroz otvaranje problemske situacije iz ranije obiteljske povijesti, dobiva se i bolje objašnjenje odnosa u obitelji, što u konačnici pomogne u terapijskom procesu, jer su obiteljski faktori iznimno bitni za konačni oporavak kod poremećaja hranjenja."

Anaaaaaaaaaaaaa Možda te zanima... Poremećaji prehrane simptom su srca gladnog ljubavi Zdravlje

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.