Psiha i seks 6379 prikaza 06. travnja 2015.

Tuga i bijes slomljenog srca

Src-Uspr
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Mahnito trčanje iz jedne veze u drugu i bolna naslada u prekidanju tih veza izgleda poput nekog simboličnog ubijanja ljubavi. Vlastite ljubavi. Kad kažemo ljubav, mnogi pomisle na partnersku ljubav. No ljubav je, srećom, mnogo širi pojam pa ljubimo svoju djecu, roditelje, užu i širu rodbinu. Neki su ljudi zaljubljeni u svoj posao, neki u svoj hobi.

Ja ljubim, jer tako hoće srce moje

Nekima je duboka emocija ljubavi vezana za prijatelje, vršnjake. Neki vole umjetnost ili barem povijest umjetnosti. Ima ih koji vole najviše sebe, svog jedinog sebe, ali to često nekako drukčije nazivaju pa kažu: meni su najvažnija moja načela, moje poštenje, moj svjetonazor, moji principi. A u tim je sintagmama posvojna zamjenica daleko veća od imenice: volim ono moje, što znači proširenog sebe. Neki ljudi vole i druge ljude i stvari koje nisu njihove pa nam to omogućuje da ljubav nazovemo ljepilom čovječanstva. Ljubav nas drži na okupu, to je jedna od lijepih centripetalnih sila koja nas povezuje. Ljubav žele oni koji je imaju, a još više čeznu za njom oni koji je nemaju. Želim da mi se dogodi ljubav, ta želja katkad urodi čudnim plodom. 

Osjećamo se zaljubljeno, ali su pritom naše emocije okrenute prema sebi samima. Zaljubljeni smo u ljubav. A tu je netko pokraj nas koji nam u tome puno, malo ili čak ništa ne pomaže. Pa pjevamo svjesno ili nesvjesno: ''Ja ljubim, jer tako hoće srce moje, / hvala ti, srce, što za osjećaj taj znaš!'' Kao što se lijepo vidi i iz ovih stihova, ovdje je riječ o mome srcu koje ljubi. U dva stiha nije ništa drugo stalo. Ono što će eventualno doći, bit će u drugoj kitici (da ne kažemo – u drugorazrednom planu). Takav poseban osjećaj ljubavi i zaljubljenosti ispunjava osobu, zaokuplja njezine misli i vrijeme, projicira njezine želje, a pritom pravi predmet želja nije druga osoba, nego sam osjećaj ljubavi. 

Serotonin je učinio svoje

Sigurno je svatko od nas jedanput šetao uz more dok je mjesečina oslikavala srebrni sjajni put od nas do horizonta, i u tom trenutku bio opijen ljepotom, osjećao zaljubljenost ili želju za zaljubljenošću. ''Ma da sam žabu u tom trenutku sreo ili je se samo sjetio'', govorio mi je jedan znanac, ''bio bih se u nju zaljubio, tako je večer bila lijepa i romantična.'' Eto, pomislila sam, sad znam kako je nastala poznata bajka. Ili je ono ipak bio žabac kraljević? Ma možda to nije bilo plavo more, nego žuto more žita. Možda je to bila ekskurzija ili neko lijepo putovanje puno iznenađenja, koje je dodatno uzburkalo sva vaša osjetila? Možda se tvoja sestrična udavala pa je bila tako sretna da ju je njezina sreća učinila još ljepšom mladenkom pa si i ti poželjela ozariti se sretnim emocijama

Zašto navodim te primjere? Zato što su statistički važni. Ljudi se najčešće upoznaju i zaljubljuju u prigodama koje prate izvanredna prirodna ljepota, na putovanju ili na svadbi. Naravno da to jesu i mogu biti i neke druge okolnosti, ali te su one najčešće. No potrebno je naglasiti i to da su te vanjske okolnosti uzburkale naše emocije i pomogle da se rodi želja. Jesu li se hormoni pritom uzburkali, je li serotonin zadužen za sreću učinio svoje prije, poslije ili za vrijeme toga iznimnoga trenutka? Što je bilo prije, kokoš ili jaje? Ma reći ćemo da je to manje važno jer ne znamo kako se izvući iz te dvojbe. Zbog te silne želje da vrhunskom trenutku izvan sebe dodamo i vrhunski osjećaj u sebi, taj posebni osjećaj prema nekome, čini mi se, proizvodimo mi sami. 

Zašto te gnjavim bajkama i upućujem na korijene ljubavi? Zato da nam poslije bude jasnije. Da nam poslije bude bolje. Idemo dalje! Dakle, kada se zaljubimo, tada su sve naše misli, sve naše želje usmjerene u jednom pravcu. Ako ste imali sreću da to doživite, toga se sigurno i sjećate jer se intenzitet toga osjećaja duboko ureže u naše sjećanje. Oni koji nisu takvo što doživjeli, možda su čitali, gledali i slušali o tome pa imaju neku sliku kako to lijepo 'ludilo' na početku izgleda. Kakvu ulogu u toj priči o našoj zaljubljenosti imaju žabe kraljevne i žapci kraljevići? Nekad veću, nekad manju, ali u pravilu oni ne igraju glavnu ulogu. Možda su druga glavna uloga ili čak sporedna uloga. I to nam je važno znati. Iako nam se često samo čini da su ti 'objekti' naše zaljubljenosti glavni. Ne, glavni smo mi, preplavljeni osjećajima blaženstva, sreće s jedne strane, ali s druge strane puni i muke kao i napetosti zbog vrlo intenzivne želje. 

Koliko traje zaljubljenost? 

Ovisi o tome uspostavi li se veza s drugom stranom. Ako se uspostavi manje-više uspješan odnos, tada obično traje kraće. Ako se na samom početku naiđe na veće poteškoće, one mogu dovesti do toga da se zaljubljenost produlji. Nažalost, ali zna se dogoditi, da se u nekih ljudi zaljubljenost pretvori u opsesiju. Kod većine je to slatka 'ludost' koja kratko traje. A što nakon zaljubljenosti? Najbolje je kad zaljubljenost prijeđe u sljedeću fazu: ljubav na drugi pogled pa onda u zrelu ljubav. U zaljubljenosti smo zaokupljeni svojim osjećajem, u ljubavi na drugi pogled počinjemo upoznavati onu drugu osobu. U zreloj ljubavi ima manje sljepila, ali zato ima više prihvaćanja. Zrela ljubav uviđa sve probleme i poteškoće te pokazuje razumijevanje i spremnost da se problemi i poteškoće nadvladaju. 

Neki ljudi ne prijeđu nikad iz zaljubljenosti u sljedeću fazu. Ne žele drugi pogled. Ne žele zrelu ljubav. Možda se boje prave, zrele ljubavi i zato trče iz jedne zaljubljenosti u drugu. Zaljubljenost je tako lijepa, tako intenzivna, pomalo neodgovorna jer nam daje neka posebna prava koja oni koji nisu zaljubljeni nemaju. ''U ljubavi i ratu sve je dopušteno.'' Mislim da se u toj izreci misli više na zaljubljenost, nego na ljubav. A nikad nam nije sve dopušteno! Zaljubljenost ne vidi mnoge zapreke, a misli da bi ih srušila ako se odnekud pojave. Zrela ljubav vidi zapreke i nastoji ih srušiti, smanjiti ili se s njima nositi. Kako se dakle prekida ta divna i teška faza zaljubljenosti? Prelaskom u zrelu, odgovornu ljubav koja ima mnogo više uvida u realnost

Kako se zaljubljenost razvija? 

Ona plane kao iskra. Druga se strana u početku više ili manje također zainteresira. Počne neka vrsta druženja. Nade se povećavaju. Očekivanja rastu. Na krilima zaljubljenosti počnu se graditi kule u zraku, katkad manje, katkad one velike. I tada se, umjesto visokih kula izgradi neka kuća ili kućica u cvijeću, s više ili manje drača, i počnu ljudi, kako se to obično kaže: u miru zajedno živjeti. Dogodi se i da jedna strana ne prihvaća takav razvoj događaja. Od samog početka ili nakon sretnog početka. Što onda? Šok. Gubitak. Ruše se kule kao da su od karata. Ruše se i tek postavljeni temelji za neku stvarnu kućicu. O čemu je riječ? O nevjeri? Napuštanju? O gubitku? Druga se strana predomislila ili samo tako kaže? Zaljubljenost je s jedne strane prestala kao da je nikad nije ni bilo. A možda je uistinu i nije bilo? Pa kako je to moguće? Ne, to nije moguće! Dolazi do poricanja. Ne, ona/on se samo malo naljutila/naljutio. Netko je rekao kakav trač o meni. To je nesporazum koji će se izgladiti. Kad se ustanovi da nitko sa strane nije bio grobar te zaljubljenosti, da nije riječ o nesporazumu niti o nekoj sitnoj pogreški koja će se ispraviti, slijedi novi šok. U svoj svojoj silini. Ona/on me (više) ne ljubi. Strašno. 

Moje je srce slomljeno! 

Obično se to izrazi riječima koje govore nešto poput: ''Netko drugi slomio mi je srce.'' Tada nastaje nova muka. Pojavljuju se plamsaji stare zaljubljenosti i sjećanje na nježne osjećaje i strastvene želje. Izmjenjuju se faze beskrajne ljutnje s fazama tuge. A onda se opet tone u bijes. I očaj. Osoba koja mi je bila sve na svijetu, zjenica moga oka, srce mi je slomila. Patnja je velika; izgubljenost, muka, osamljenost, osjećaj da nam nedostaje najvažniji dio, da je nešto najvažnije u nama otrgnuto. U početku poričemo. Više ili manje uspješno. Poricanje nas spašava. Daje nam vremena da prihvatimo ono što nam je preteško prihvatiti. Govorimo: ne, nije, to ne može biti. I plačemo govoreći to. 

Zašto plačemo kad se ništa nije dogodilo? Zato što naše suze pokazuju da nekim dijelom svoga bića ipak slutimo. Riječima želimo otkloniti svoju slutnju. A suze pokazuju da je slutnja tu i da će se uskoro pretvoriti u jasniju pa i sasvim jasnu spoznaju. Najprije poričemo izravnim rečenicama. Potom poričemo ponašanjem. Šaljemo i dalje poruke. Držimo mobitel na stolu i čekamo poruku koja ne dolazi. Stavljamo na stol tanjur iz kojega danas nitko neće ručati, kupujemo u dućanu nešto što znamo da draga osoba voli, a što joj nećemo imati prilike dati… Sanjamo strašne ili prelijepe snove. I na javi i u snu. Ili govorimo glasno sebi ili nekome tko nas je spreman slušati: ''Uopće mi nije stalo. Baš me briga. Nije važno. Što ta osoba sebi uopće umišlja? Što misli? Da me je povrijedila!?'' Tim riječima negiramo zapravo da se slamanje srca uopće dogodilo, negiramo cijelu priču jer to za nas više nije priča. Ne želimo sebi priznati da nas je pogodilo

Slomljeno se srce muči različitim iluzijama

Ne želimo sebi uopće priznati da se dogodilo to što se jest dogodilo. Katkad u tom poricanju ima i agresije: ''Vratit ću joj/mu sve stvari koje mi je dala/dao ili slučajno ili namjerno ostavila/ostavio kod mene. Te mi sitnice ništa ne znače. Neka vidi da mi ništa ne znače! Ta mi osoba u životu više ništa ne znači. Kad bolje promislim, nije mi nikad ni značila.'' Bol je jedno vrijeme tako velika, tako jaka da ćemo preživjeti jedino tako što ćemo zanijekati da ona uopće postoji. A da budemo uvjerljiviji sebi, zanijekat ćemo da je razlog za bol uopće ikada postojao. Slomljeno se srce muči različitim iluzijama. Jedna od čestih iluzija jest opterećivanje razmišljanjem o uzrocima prekida. Ponavljanjem da nije bilo nikakvih uzroka. Da je sve bilo idealno. Pretjerivanjem u pozitivnoj slici onoga što se upravo gubi. Zašto tako mislimo i tako se ponašamo? Jer se ljubav najviše osjeća kad se rađa i kad se gubi. Slomljeno srce upravo gubi svoju ljubav. Ili mu se tako čini i to doživljava bolno intenzivno. 

Ako se osoba u koju smo zaljubljeni počne pojavljivati s nekim drugim ili mi to samo pretpostavimo, eto razloga za dodatnu bol. Počinje se analizirati ta nova veza. Agresija se pojavi u obliku analiziranja toga novog izbora koji završava na štetu analiziranog. Agresija napravi svoje i ta se nova osoba okarakterizira kao ružna, glupa, neodgovarajuća. Često se i tu osobu okrivljuje kao onu koja je zapravo prouzročila slamanje srca. Ta se treća osoba umiješala i nagovorila, pokvarila, uništila jednu ljubav. To zlo lice zavelo je i nagovorilo na prekid moju ljubljenu osobu. Pojedine se faze toga novog odnosa prate i svaka sljedeća izaziva novu navalu boli. Netko ih je vidio zajedno. Netko nam je rekao da su skupa proveli vikend. Netko je pronio glas da čekaju dijete.

Neprimjereno ponašanje čini dodatnu štetu

Poricanje događaja proces je koji se zbiva u tišini vlastite sobe ili u razgovoru s povjerljivim prijateljima i to je faza koja nikome ne šteti. Ali ako poricanje iziđe iz sfere privatnog i počne se javno obznanjivati, ako se počne pratiti bivše partnere, presretati njihove stare i/ili nove prijatelje, prijetiti ili plakati, optuživati ili moliti, sve to onda preraste u nemili događaj i neprimjereno ponašanje koje samo po sebi čini dodatnu štetu. A šteta je često višestruka. Šteti onome koji se tako ponaša, onome prema kojemu se tako ponaša i trećim osobama koje su se tu našle, možda, bez svoje krivnje. Ta treća osoba možda samo traži malo sreće za sebe. Možda se zaljubila. Možda nama nije htjela nanijeti nikakvo zlo. Eto, tako se dogodilo. Bez plana. Definitivno bez lošeg, zločestog plana. Ili s planom koji je pobijedio. Možda nakon nekih slomljenih srca ima neke šanse da se stvari zaglade. Možda popularni pjevač nije u pravu kad pjeva: Ljubav ka pasa, ne torna. (Ljubav koja prođe, više se ne vraća.) 

Možda se agresivnim ponašanjem te šanse gube. Slomljeno srce stvara golemu energiju koju troši na autodestrukciju ili na agresiju prema osobi prema kojoj je prije pokazivalo silnu zaljubljenost. Ta autodestrukcija slomljenog srca srećom je rijetko suicidalna. Romantična ljubav za koju se misli da je uistinu bila romantična, završava kobno. Jer, gdje nema ljubavi, nema ni života za romantičnog junaka ili junakinju. Danas se takva vrsta tragičnosti u romantici vrlo rijetko 'nosi'. Češće je riječ o autodestrukciji, odnosno ubijanju same ideje ljubavi i zaljubljenosti. Pa se misli, kad je već moje srce slomljeno, sad ću se ja osvećivati i slamati svako srce koje mi se približi. 

''Kad ljubavi nema, barem za mene i onu koju sam ja htio, onda ću osvajati i lomiti, brati cvijeće, ali tako da lomim grane i čupam korijenje. Muku koju osjećam pretvorit ću u agresiju. Kad ja plačem, neka plaču i drugi!'' Takvo destruktivno ponašanje šteti, naravno, svima koji se nađu na putu tome razočaranju, ali i samoj razočaranoj osobi. Destrukcija nikome ne donosi ništa dobro. Ako je pjesnik u pravu kad tvrdi da se ne može vratiti ljubav, možda se može učiniti što drugo. Ako je bilo ikakve nade da se odnos pretvori u neko distancirano prijateljstvo ili barem u lijepu uspomenu, aktivno agresivno ponašanje tu šansu zna pokvariti, čak i onemogućiti. Agresivnost prema osobi koja nam je nanijela bol, agresivnost prema trećoj osobi, za koju se tvrdi da je ružna i glupa ili daleko lošija od nas, katkad nas povrijeđene ostavlja osamljenima. Kršenje i lomljenje tuđih srca također šteti jer to nije ljubav, nego ružna i besmislena osveta. A osoba se sveti onima koji joj nisu krivi. 

Pa dobro, što nam je činiti kad nam se srce slomi?

Najprije se vratimo na početak. U koga smo se zaljubili i zbog čega? Je li to bila mjesečina pokraj mora, zlatno žito, zanimljiv izlet, hormonska bura ili smo se samo osjećali osamljeno? Je li to bilo (ne)svjesno podilaženje roditeljima koji su nas htjeli vidjeti u uobičajenom kontekstu muža, žene i dvoje djece, u kontekstu u kojem roditelji dobivaju dodatni smisao svog života divnim ulogama bake i djeda? Sjetimo se sada početka ovog poglavlja. Jesmo li se zaljubili u neku osobu ili u sebe? Volimo li toga izmišljenog princa koji ne postoji ili samu ljubav? Volimo li sebe i svoju želju i njezino ostvarenje? Jer ako smo se uistinu zaljubili, i nakon zaljubljenosti počeli osjećati pravu ljubav, to znači da želimo dobro onoj drugoj strani. 

Zašto nas onda pogađa što je druga strana to dobro našla mimo nas? Zašto tako tužno jaučemo? Pa naša je voljena osoba sretna, našla je sebi srodnu dušu. Ili joj je dobro u sadašnjoj samoći, odricanju od partnerske ljubavi i druženju s rodbinom i prijateljima. Zašto svojoj ljubavi proričemo loš završetak u novoj vezi? Zbog agresije? Je li ljubavi uopće bilo i na samom početku? ''Ljubavi, ubit ću se ako me napustiš i odeš s tom odvratnom osobom i budeš s njom sretan!'' Kakve veze s ljubavlju ima ta rečenica? Prava je ljubav nesebična i ona kaže: ''Žao mi je što nismo više zajedno, ali mi je ujedno i drago što je jedno od nas dvoje našlo pravu ljubav.'' Poslije takve pametne rečenice lakše ćemo se pribrati. Lakše će nam biti izvući pouku iz prošle ljubavi. Lakše će nam biti krenuti dalje bez agresije. 

Imam ozbiljnih problema u vezi s ljubomorom

Pitanje: Poštovana, čitala sam Vas i slušala. Tražim Vašu pomoć. 27 mi je godina i u vezi sam s jednom predivnom osobom. Zaručeni smo i živimo skupa. Prije njega imala sam 4-godišnju vezu koja je bila jako stresna za mene jer me bivši namjerno činio ljubomornom. Prije tog mučitelja ja uopće nisam bila ljubomorna, ali imam osjećaj da me on naučio da budem ljubomorna i da me je time mučio. Ljubomorna 

Odgovor: Draga Ljubomorna, sjetite se zašto više niste s bivšim. Koji su to razlozi zbog kojih ste morali prekinuti? Mučio Vas je svojom ljubomorom? Njegovo Vas je ponašanje iscrpljivalo i ljutilo? Iako ste ga još voljeli, shvatili ste da ta veza nema više smisla pa ste skupili snagu i prekinuli? Što ste naučili iz prošle veze? Da ljubomora može pokopati i najveću ljubav? Bilo Vam je teško za vrijeme prekida i odmah nakon prekida, ali ste se poslije nekog vremena smirili, a onda još i našli novu ljubav. Kažete da je Vaš sadašnji zaručnik predivan? Zašto ga kažnjavate za ono što je napravio njegov prethodnik? Zar niste na vlastitoj koži naučili koliko je ljubomora štetna? Čemu služi muka kojom Vas je mučio bivši ako ćete Vi sad tu muku prebaciti na novu vezu i ponoviti staru priču samo s drugim glumcima? Kažete da je Vaš sadašnji predivan? A izabrao je baš Vas i s Vama je zadnje četiri godine? Sigurno je i on u Vama nešto našao što mu se svidjelo pa zato recite: ''Naš je odnos predivan. On je predivan i ja sam predivna. Nemam razloga za ljubomoru!''

Saznaj više o knjizi ''Neizgovorena pitanja i odgovori'', Ljubice Uvodić Vranić.

Pročitaj još kolumni Ljubice Uvodić-Vranić.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.