Kratica općeg anksioznog poremećaja na engleskom je GAD, koja, kad se čita na hrvatskom, odlično opisuje ovaj poremećaj: on je zaista gad, govori prof. Nataša Jokić Begić. Opći anksiozni poremećaj stanje je dugotrajne i neprekinute zabrinutosti za moguće negativne ishode u različitim područjima života.
Primjerice, hoće li dijete uspjeti upisati se u dobru školu, kako ćemo izaći na kraj s kreditom, hoće li netko od mojih bližnjih nastradati u prometnoj nesreći ili što ako se razbolim.
"Brige gore spomenute su stalne, a čovjek ih ne uspijeva, ni nakon nekog vremena sam riješiti. No niti jedna od ovih briga nije u potpunosti iracionalna i svi ih povremeno imamo, ali kod ljudi s općim anksioznim poremećajima stupanj uznemirenosti i učestalost javljanja takvih briga su toliko intenzivni da ih onemogućuju u relaksaciji, ne daju im spavati, imaju stalan osjećaj da su 'na rubu živaca'. Ali tu nije gotovo s 'gadostima' koje ovaj poremećaj donosi u život. Najgora od njih je uvjerenje da je stanje relaksiranosti, dakle stanje kad slučajno nema briga, zapravo alarm na koji treba reagirati", objašnjava prof. dr. sc. Nataša Jokić Begić s Katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju.
Kako je zabrinutost stalna, u slučaju da se ona “povuče”, čovjek se uznemiri jer joj to smatra neprirodnim stanjem i tek onda ga uhvati strah da će se nešto strašno dogoditi - jer “čim se ne brinem, sigurno slijedi nešto grozno”.
Anksioznost nam je urođena, ali problem je kad počne kontrolirati osobu
"Ali ni to nije sve. Nakon dugogodišnje brige tjeskobni ili anksiozni ljudi odjednom se zabrinu za to koliko će im ta pretjerana briga štetiti. To mi psiholozi zovemo brigom drugog reda. Dakle, tjeskobni ljudi stalno se brinu zbog svega i svačega, posebno se brinu ako se ne brinu, ali brinu i zašto stalno brinu. Briga tako postaje sama sebi svrhom. I to je 'prokletstvo' ovog poremećaja, jer nije dobro kad se brinem, a nije dobro ni kad se ne brinem", govori naša sugovornica.
Anksioznost je snažna emocija, evolucijski ugrađena u nas. Vrlo je korisna jer nas priprema za potencijalne opasnosti, uči nas što treba napraviti kako bi se opasnost izbjegla, a zdrava je sve dok ju čovjek kontrolira. Problem nastaje u trenutku kad anksioznost počne kontrolirati osobu.
"Radi li se o akutnoj anksioznosti, primjerice pred ispit, onda se tjeskoba prepoznaje u simptomima sličnima strahu - od ubrzanog rada srca, plitkog disanja, crvenila ili bljedoće u licu, drhtavih ruku - kako kod koga i kojim intenzitetom, ali to su otprilike univerzalni simptomi. Kronična se zabrinutost prepoznaje kroz kroničan umor, nesanicu ili pretjerano spavanje, osjećaj kontinuirane napetosti i osjećaja da smo 'na rubu'. Ljudi to često opisuju kao osjećaj 'da će puknuti' ili “da su na rubu živčanog sloma”. Živčani slom zapravo ne postoji već je to jedna od sintagmi koje se koriste upravo za navalu anksioznosti. Statistike govore da se mnogo češće, nastavlja, javlja kod žena nego kod muškarca.
Žene su sklonije tjeskobi jer odmalena uče brinuti
"Žene su tako i odgajane da su više brižne od ranog djetinjstva, a već kao djevojčicama se ta briga potkrepljuje riječima: 'Ona brine o svemu, njoj se ne može dogoditi da propusti zadaću ili da ne nauči nešto za školu. Na nju se uvijek mogu osloniti”. Ovakve poruke, koje su načelno dobre, u brižno dijete urezuju pravilo da je dobro brinuti se jer se na taj način izbjegavaju nevolje i znači da nam je stalo. Zato je iznimno teško zbog toga prepoznati granicu kada se briga otela kontroli i kada se počela brinuti stalno, o svemu i svačemu. Pogađa sve dobne skupine, ali uobičajeno se po stručnu pomoć javljaju ljudi od 30-tih godina nadalje", naglašava Jokić Begić.
Anksiozni često izbjegavaju druženje jer su preplavljeni vlastitom tjeskobom i svako druženje im je previše podražaja. Osim toga, oni drugima postanu dosadni sa stalnim brigama, pa ih nitko više ozbiljno niti ne shvaća, što sama osoba prepoznaje kao neuvažavanje. Anksioznost ljude može zakočiti i do te mjere da se ne usude vježbati zbog straha od ozljede. U rješavanju napetosti mogu pomoći metode opuštanja, no naša sugovornica kaže kako svatko treba naći neku svoju metodu.
"Nemojte slušati druge nego opažajte sebe. Ako vas opušta trčanje, a joga uznemiri, onda je to za vas dobra metoda. Nekoga opušta peglanje, nekog priča s prijateljima ili odlazak u prirodu. No, važno je naći svoj način relaksacije i svaki dan po par minuta biti u relaksiranom stanju", savjetuje Nataša Jokić Begić.
Kako se postaviti prema anksioznoj osobi?
Anksiozni ljudi znaju da se trebaju opustiti i zaista im ne treba još sa strane pojačavati pritisak da se opuste. Daleko je bolje ponuditi: “Hajdemo u šetnju”.
Tebi možda jesu, ali tjeskobnima nisu bezvezne njihove brige. Ne treba ih ni uvjeravati u suprotno nego je bolje nuditi alternativna rješenja. Primjerice, netko blizak toj osobi ne javlja se na telefon, a ona počne zamišljati najgore scenarije, treba joj reći: “Razumijem da te strah da se nešto strašno dogodilo, ali daleko je vjerojatnije da joj se ispraznio mobitel”.
"Poludjet ćeš od tolike brige", sjeti se da je to još jedna od briga anksiozne osobe da će se razboljeti “od brige”, pa joj ne treba pogoršavati stanje. Bolje je reći: “Žao mi je da toliko brineš, ali briga sama po sebi nije opasna, jedino je život bez nje radosniji”.
"Provjerit ću je li sve u redu", nikad nemoj potkrepljivati brige tako da ti uđeš u začarani krug briga. Imenuj stvari pravim imenom: "Ovo je tvoja briga, ona je pretjerana i nema razloga da provjeravamo je li sve u redu. Teško je živjeti s neizvjesnošću, ali naučit ćeš”.
"Idi psihijatru", dobro je potaknuti osobu da potraži stručnu pomoć. U ozbiljnijim i dugotrajnijim slučajevima pomoć se nalazi u kombinaciji lijekova i psihoterapije, dok u blažim slučajevima bit će dovoljna psihoterapija i psihoedukacija. Psihoedukacija pomaže shvatiti da brige nisu odraz realne opasnosti te da se radi o pretjerivanju koje narušava kvalitetu života.
