Ako vam je teško izgubiti kilograme, dr. Giles Yeo zna kako vam je. Unatoč tome što je jedan od vodećih stručnjaka za pretilost, otvoreno priznaje da ni njemu nije lako držati kilograme pod kontrolom.
Ako se pitate zašto ne možete smršavjeti, biolog dr. Giles Yeo ima odgovor. Zapravo, ako imate bilo kakvo pitanje o tome zašto ste deblji ili gladniji nego što biste željeli biti, zašto razmišljate o sutrašnjoj večeri iako ste još siti od ručka, ili zašto se, iako ste se herojski borili da izgubite dva, tri kilograma, strelica na vagi opet neobjašnjivo pomiče prema gore — ovdje ćete naći odgovore.
Yeo, profesor molekularne neuroendokrinologije i voditelj programa u MRC Jedinici za metaboličke bolesti na Sveučilištu u Cambridgeu, proučava genetiku pretilosti više od 30 godina. Priznaje kako i sam stalno razmišlja o tome što će jesti sutra, doslovno nekoliko minuta nakon što pojede ručak, i kaže: “Vjerojatno trebam smršavjeti oko šest, možda devet kilograma — barem tako kaže moja supruga.”
Osim što istražuje kako naš mozak kontrolira unos hrane i kako GLP-1 lijekovi djeluju na njega, autor je knjiga Gene Eating i Why Calories Don’t Count, te voditelj znanstvenih dokumentaraca za BBC. Njegov najnoviji program, The Hunger Game, petodijelna je radio serija za BBC Radio 4 o otkriću i usponu lijekova za mršavljenje, njihovom utjecaju na zdravlje te o tome što pretilost jest — a što nije.
“Pretilost vidim kao bolest, stanje koje potječe iz mozga”, kaže Yeo. Svjetska zdravstvena organizacija dijeli to stajalište. Ipak, mnogi pretilost i dalje doživljavaju samo kao povećanu tjelesnu težinu i smatraju da je nazivati je bolešću “isto kao da kažete da je netko visok bolestan". Bolje je, kaže, razmišljati o pretilosti kao o “previše masnog tkiva koje počinje utjecati na zdravlje”. No zašto su neki ljudi krupniji, a ipak zdravi, dok drugi mogu biti mršavi, a imati dijabetes tipa 2? “Sve ovisi o tome koliko masti svatko od nas može sigurno skladištiti.”
Zašto je vaš mozak kriv za debljanje
“Kod nekih ljudi, zbog gena koji djeluju u njihovom mozgu, postoji snažniji nagon prema hrani, pa stoga jedu više i teži su”, kaže Yeo. Genetika tjelesne težine zapravo je genetika načina na koji naš mozak upravlja našim prehrambenim ponašanjem. Da bi upravljao unosom hrane, mozak treba informacije o našim kratkoročnim i dugoročnim energetskim zalihama. “Mora znati koliko masnog tkiva imate te što trenutačno jedete i što ste upravo pojeli”, rekao je za The Times.
Poruke o vašoj kratkoročnoj energiji dolaze iz crijeva (“to su signali koje lijekovi poput Ozempica mijenjaju”), dok dugoročni signali dolaze iz masnog tkiva. Mozak ih osjeti, objašnjava Yeo, i zatim utječe na vaš sljedeći susret s jelovnikom, hladnjakom ili restoranom. No neki su ljudi manje osjetljivi na te signale. Recimo da imate 20 kg masnog tkiva. Yeo kaže: “Vaš mozak osjeća samo 18. On misli: ‘18? Mislio sam da imam 20!’” To vas tjera da jedete više kako biste došli do 20 kg. “Ali već ste na 20”, kaže Yeo, “što znači da postajete teži nego što trebate biti.” Ili pojedete ručak od 1000 kalorija, a vaš mozak registrira samo 100. “Zato nas dvoje možemo pojesti isti obrok, ali meni treba više hrane da se osjećam sito nego vama.”
Što biste trebali znati ako koristite GLP-1 lijekove
Yeo i njegova supruga, kardiovaskularna znanstvenica, potaknuli su svog sina Harryja, 24, da počne uzimati GLP-1 lijekove nakon što se udebljao gotovo 23 kilograma tijekom studija. “Obožava dobru hranu, stalno razmišlja o njoj, ali ne voli vježbati”, kaže Yeo. “Kada ste mladi — 23, 24, 25 — tijelo može svašta izdržati, ali što duže ostajete na nezdravoj težini, dugoročni ishodi su lošiji. Cilj je izaći iz te nezdrave situacije što prije.” Harry je pokušavao mijenjati navike, ali “nije uspijevao”. Sada, nakon 13 mjeseci uz GLP-1, izgubio je svu prekomjernu težinu.
A što mu je Yeo savjetovao? Da ne može lijek koristiti izolirano, misleći da će ga samo injekcija učiniti zdravijim. Izgubit će težinu i to donosi neke zdravstvene koristi, ali neće postati zdraviji ako ne poboljša prehranu. A njegova prehrana nije bila dobra. “I rekao sam mu da počne vježbati. To ga je motiviralo. Čak ide u teretanu. Kad izgubite težinu, lakše se krećete i vježbate.” Svatko tijekom uzimanja lijeka ima priliku stvoriti neke nove, trajne navike, objasnio je.
Zašto je toliko teško održati postignutu težinu (pogotovo ako ste imali više kilograma)
Ako ste sada samo nekoliko kilograma teži nego prije dvije godine, bez ikakvog očitog razloga, upoznajte svoj “postavljeni raspon težine”. “Svi imamo određeni raspon tjelesne težine u kojem funkcioniramo relativno stabilno — ne debljamo se beskonačno”, kaže Yeo. “Ja ne dobivam dodatne kilograme, ali znam da trebam izgubiti tih šest do devet kilograma. Međutim, čim skinem dva ili četiri kilograma, odmah se borim da tu težinu zadržim, dok ako ništa ne poduzmem, ostajem oko šest do devet kilograma pretežak i to je to. Frustrirajuće, zar ne? To je taj postavljeni raspon težine— težina koju naše tijelo najlakše održava.”
Sve ispod toga, kaže on, “vaš mozak smatra smanjenjem šanse za preživljavanje. To je veliki alarm. Kad se to dogodi, mozak vas počinje ‘gurati’ natrag prema vašoj staroj težini — povećava glad, usporava metabolizam.”
Da dodatno objasni kako taj raspon funkcionira, Yeo navodi primjer svog izmišljenog brata blizanca. Recimo da je njegov blizanac nekada imao 90 kilograma pa smršavio na 80 — koliko teži i sam Yeo (koji nikada nije imao 90). Taj blizanac morao bi jesti manje od Yea da bi zadržao istih 80 kilograma, jer je njegovo tijelo neko vrijeme “branilo” višu, staru težinu. Znanstveno je također potvrđeno da se postavljeni raspon težine može pomaknuti prema gore — barem kod miševa. Ako se udebljaju i dovoljno dugo ostanu na toj višoj težini (tjednima kod miševa, a vjerojatno godinama kod ljudi), tijelo počinje tu veću težinu smatrati svojom “novom normalnom”. No nema dokaza da se taj raspon može pomaknuti prema dolje.
Ako pojedete previše proteina — pretvaraju se u mast
Zabrinuti ste zbog gubitka mišićne mase tijekom korištenja GLP-1 ili nakon brzog mršavljenja? Važno je, kaže Yeo, da zadržite kvalitetu prehrane. “Održavanje mišićne mase zahtijeva dovoljno proteina i nutritivno bogate hrane.” Moramo jesti dovoljno proteina jer ga ne možemo sami stvarati. “Za razliku od masti i ugljikohidrata, u tijelu nemamo ‘inertno’ skladište proteina. Svi proteini u tijelu imaju funkciju — održavaju nas budnima, grade tkiva, popravljaju, prenose stvari.”
No, održavajte umjeren unos proteina i nemojte jesti više nego što vam je zaista potrebno. “Proteini koje ne iskoristite pretvaraju se u masnoću.” Ako ste sportaš, dijete, starija bolesna osoba ili primate kemoterapiju — trebate više. No kod većine odraslih “optimalno je da 16 posto energije dolazi iz proteina”. Zvuči malo, pogotovo zbog današnjeg “ludila maksimaliziranja proteina”, no prosječna osoba ionako je na 15 posto — pa treba “samo malo više”.
Pretjeran unos proteina može opteretiti bubrege. “Kad se protein ne potroši i treba se pretvoriti u mast, mora se ukloniti dušik”, objašnjava. To rade bubrezi. Ako pretjerujete, “počinjete ih opterećivati”.
Nakon dijete, na GLP-1 lijekovima ili u srednjim godinama — kako održati metabolizam učinkovitijim
Yeo kaže da je tjelovježba loš alat za gubitak kilograma kod prosječne osobe, ali je izvrsna za održavanje postignute težine. Povećanje mišićne mase posebno je korisno jer je mišić metabolički aktivniji od masti. No svaka aktivnost pomaže — šetanje psa, vrtlarenje — “jer dok se krećete, privremeno ubrzavate metabolizam”. Nakon mršavljenja, kaže, “tjelovježba je jedini način da se ublaži pad metabolizma i tako olakša održavanje težine”.
Jedite više vlakana da biste lakše održali težinu
“Čim jedete manje i smršavite — gladni ste. Održavanje težine kroz život je ono najteže, i tu većina nas padne.”Pa kako se osjećati sito bez prejedanja? Postoje dva zlatna pravila: Što se hrana sporije probavlja i što dulje putuje kroz crijeva — to će vas više zasititi.
Prema Yeu, dvije skupine nutrijenata koje najviše pridonose osjećaju sitosti su proteini — koji su “kemijski složeniji od masti i ugljikohidrata” — te vlakna, “koja većinom uopće ne možemo probaviti”. Dodaje da je to najbolje vidljivo u prehrambenim obrascima poput mediteranske prehrane ili, ako ste vegetarijanac, prehrane koja obiluje vlaknima, grahom i tofuom.
Ako bi Yeo ozbiljno odlučio skinuti tih šest do devet kilograma, umjereno bi povećao unos proteina, a značajno povećao unos vlakana. “Vlakna dolaze samo iz biljaka — iz voća i povrća”, kaže. “Prosječno ljudi jedu 15 do 20 grama dnevno. Trebali bismo barem udvostručiti taj unos.” Ne tvrdi da je to lako. “Kod nekih će ljudi funkcionirati”, kaže, “ali da je to čarobno rješenje, lijekovi za mršavljenje uopće ne bi postojali.”
