Napadi panike su iznenadni napadi intenzivnog straha bez očiglednog uzroka. Procjenjuje se da 10 % ljudi doživi barem jedan napad panike u životu. No, između 2 % i 3 % populacije ima tako česte i teške napade panike da ispunjavaju kriterije za iscrpljujuće stanje panični poremećaj.
Trenutni standard liječenja paničnog poremećaja je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), sa ili bez antidepresiva. Tehnika KBT-a s dokazanom učinkovitošću je 'interoceptivna izloženost', gdje terapeuti izazivaju uobičajene simptome napada panike poput bolova u prsima, znojenja, ubrzanog disanja i ubrzanog rada srca u sigurnom, kontroliranom okruženju. Cilj je povećati toleranciju na te simptome učeći pacijente da nisu opasni, piše News Medical.
Interoceptivna izloženost obično se provodi kroz vježbe poput voljne hiperventilacije ili vrtnje na stolici. No, sada su istraživači pokazali da je manje umjetan i intenzivniji oblik interoceptivne izloženosti - kratka povremena intenzivna vježba - učinkovitiji. Rezultati su objavljeni u časopisu Frontiers in Psychiatry.
"Pokazujemo da se 12-tjedni program kratkotrajnog intenzivnog povremenog vježbanja može koristiti kao strategija interoceptivne izloženosti za liječenje pacijenata s paničnim poremećajem", rekao je dr. Ricardo William Muotri, postdoktorand na Programu za anksiozne poremećaje, Medicinski fakultet Sveučilišta u São Paulu.
U ovom randomiziranom kontroliranom ispitivanju, Muotri i kolege usporedili su učinak kratkotrajnog, intenzivnog povremenog vježbanja s oblikom terapije opuštanja koji se uobičajeno koristi u KBT-u, kod 102 odrasle osobe s dijagnozom paničnog poremećaja tijekom razdoblja od 12 tjedana.
Sudionici su bili podijeljeni u dvije paralelne skupine i svaki tjedan su imali tri treninga dodijeljene im vježbe. Tijekom ispitivanja nijednoj skupini nisu davani lijekovi.
Pacijenti u eksperimentalnoj skupini započeli su svaki trening istezanjem mišića, nakon čega je slijedilo 15 minuta hodanja i jedna do šest serija trčanja visokog intenziteta u trajanju od 30 sekundi, naizmjenično s 4,5 minuta aktivnog oporavka, a završavali su s dodatnih 15 minuta hodanja. Pacijenti u kontrolnoj skupini izvodili su vježbe segmentalne kontrakcije mišića u brahijalnoj, skapularnoj, cervikalnoj, facijalnoj, dorzalnoj, abdominalnoj i regiji donjih udova, nakon čega je slijedilo lokalno opuštanje mišića. Svi pacijenti nosili su biometrijske uređaje za praćenje tijekom vježbi.
Primarni cilj istraživanja bila je svaka promjena tijekom razdoblja od 24 tjedna u pacijentovom rezultatu na Ljestvici panike i agorafobije (PAS), koja ocjenjuje težinu simptoma panike na temelju odgovora na 13 pitanja u upitniku. Sekundarni ciljevi istraživanja bili su analogne promjene u rezultatima na upitnicima za anksioznost i depresiju, kao i samoprocjena učestalosti i težine napadaja panike. Psihijatar, koji nije bio upoznat s raspodjelom liječenja, procijenio je ishode na temelju ciljeva istraživanja.
Prosječni PAS rezultat, kao i rezultati za anksioznost i depresiju, smanjivali su se s vremenom u obje skupine, ali strmije u skupini s kratkom intenzivnom povremenom tjelovježbom. Slično tome, učestalost i težina napadaja panike više su se smanjile u skupini s kratkom intenzivnom povremenom tjelovježbom.
Autori su zaključili da je kratkotrajna, intenzivna povremena tjelovježba učinkovitija metoda interoceptivnog izlaganja od terapije opuštanja za liječenje paničnog poremećaja, s pozitivnim učincima koji traju najmanje 24 tjedna. Budući da su pacijenti izvijestili da više uživaju u ovoj metodi liječenja nego u terapiji opuštanja, vjerojatno je da će angažman i pridržavanje tretmana biti visoki
"Zdravstveni djelatnici mogu usvojiti kratkotrajnu povremenu intenzivnu tjelovježbu kao prirodnu i jeftinu strategiju interoceptivnog izlaganja. Ne mora se odvijati u kliničkom okruženju, tako da se izloženost simptomima napada panike približava svakodnevnom životu pacijenta. Također bi se mogla integrirati u modele skrbi za anksiozne i depresivne poremećaje“, sažeo je Muotri.
