Kako bi vam pružili podršku tijekom pandemije koronavirusom donosimo specijal "Naši nutricionisti, psiholozi i kineziolozi pišu za vas". U ovom stresnom periodu važno je pojačano brinuti o sebi i slušati savjete stručnjaka.
Iako o koronavirusu za sada ne znamo dovoljno, znamo da su osobe starije životne dobi ugroženije, osobito ako pate od određenih kroničnih bolesti. Međutim, neke od njih pretjerano paničare zbog koronavirusa dok se druge ponašaju odviše ležerno.
Savjet dana prof. psihologije Latinke Basare
Obje vrste ponašanja mogu naštetiti, a neka djeca starijih roditelja sklonih jednoj od ove dvije krajnosti ne znaju kako bi postupila, zato smo savjet potražili od prof. psihologije Latinke Basare.
Latinka Basara prof. prihologije
"Važno je na početku reći kako je strah u ovoj situaciji sasvim normalna pojava. Normalno je da se bojimo nečega što ne poznajemo i nad čime vjerujemo kako nemamo puno kontrole. No, kao i uvijek, reakcije ljudi su raznolike. Većina će ljudi reagirati primjerenim količinama zabrinutosti koje rezultiraju adekvatnim ponašanjem za zaštitu sebe i drugih. Međutim, kao i kod ostalih pojava, ponašanje se u populaciji raspodjeljuje tako da uvijek imamo i one 'krajeve distribucije' gdje ljudi ili reagiraju prekomjerno ili minimalno, no to je svakako manji broj osoba. I dok prekomjerna briga i zabrinutost mogu naštetiti samoj osobi (uslijed stresa, dugotrajnog osjećaja straha ili neizvjesnosti), nedostatak primjerene zabrinutosti može ugroziti sigurnost i zdravlje većeg broja ljudi", pojašnjava Basara.
Paničari štete sebi i svome zdravlju, a bezbrižni lako mogu ugroziti druge
Psihologinja kaže da je i onima sklonim panici kao i ležernima važno skrenuti pozornost na objave službenih osoba i institucija i doslovno shvaćanje njihovih uputa. "Osobe koje ne shvaćaju ozbiljnost trebaju se pitati: ako i ne vjerujem osobama koje su stručne, što me sprječava da se ponašam u skladu s uputama nadležnih tijela? Što je to, zbog čega mislim da oni ne govore istinu ili da se to ne odnosi na mene? Imam li pravo na to ponašanje? I naposljetku, ima li moje shvaćanje ozbiljnosti situacije neke loše posljedice za druge, ne samo za mene? Ako ima, osoba ih treba osvijestiti. Najčešće se radi o tome da te osobe nisu ni uzele vrijeme da promisle kako, iako nisu ugrožene one same, mogu doslovce ugroziti tuđe zdravlje i život te koja je cijena nepridržavanja uputa. Ako i ne vjeruju da se sami mogu ozbiljnije razboljeti, važno im je skrenuti pozornost na načelo smanjivanja štete za društvo, sugrađane, ekonomiju. Te se osobe trebaju zapitati onda zašto to ne čine. Kako to da se ne odlučuju na smanjivanje štete koju zaista mogu smanjiti? Otkuda im pravo na to ponašanje? Stav koji katkada zauzmemo vezano uz bolesti - 'neće se to dogoditi meni' - ovdje nije uopće relevantan i već smo ga trebali nadići. Ako već mislimo da nama ne može biti ništa, važno je usmjeriti svijest na odgovornost za druge koji u slučaju našeg neodgovornog ponašanja mogu stradati.
Ako se radi o osobama koje pretjeruju s paničnim reakcijama treba im skrenuti pozornost na stvarne brojke koje zasada znamo o virusu i na mjere koje propisuju stručna tijela, a koje zasad ipak pokazuju rezultate.Također, treba im istaknuti negativne posljedice paničnog gomilanja stvari i namirnica kao i nepovoljnog učinka produljenog potkrepljivanja vlastitog straha i neizvjesnosti na naše psihičko i fizičko zdravlje. Tim je osobama neophodno objasniti da odvajanjem nekoliko sati dnevno za druge sadržaje u životu (osim vijesti, portala i praćenja širenja zaraze), a mogu unaprijediti svoje zdravlje smanjujući tako utjecaj stresa na tijelo", kaže Basara.
Postoji granica koju djeca ne bi trebala prelaziti unatoč brizi za roditelje
Jedan od problema s kojim se mnogi moraju nositi ovih dana je i manjak discipline kojeg djeca uočavaju kod svojih starijih roditelja i ne znanje kako da im objasne zašto je važno da borave što više u kućama, ali i pitanje do koje mjere im mogu i trebaju davati savjete, odnosno kako da to učine, a da ne pređu granicu. Basara objašnjava: "Kad odrastemo, a roditelji nam ostare, pomalo nam se zamijene uloge i sada mi postajemo 'roditelji' (ili barem mislimo da to jesmo) a oni su 'djeca' koju treba kontrolirati, paziti i slično. No to nije baš tako i ne bi tako trebalo ići. Općenito govoreći, zabrinutost za starije članove obitelji je razumna i normalna, no ona mora uvažavati njihove godine I proces prilagodbe. Stariji članovi našeg društva prošli su brojne situacije i nedaće tijekom svog života i to često kod većine stvara osjećaj da su 'zaslužili pravo' da žive kako žele živjeti kao i (možda lažni) osjećaj da su zaštićeni i otporni jer su 'puno toga prošli'. Iako se to zaista možda odnosi na njihovu psihičku otpornost, nažalost, neke od starijih osoba nisu svjesne da je fizičko zdravlje, sasvim razumljivo, sada krhkije nego nekada. Prilikom davanja uputa i pokušaja da ih motiviramo za pridržavanje preporuka o kretanju, trebamo voditi računa kako su naši roditelji, kao osobe zrelije životne dobi, nešto osjetljivi na kršenje rutine, pogotovo one koja je važna za njihovu kvalitetu života. To znači da im trebamo omogućiti da se priviknu na nove mjere i uvažiti njihov način u maksimalno mogućoj mjeri."
Basara kaže da se u tom slučaju treba zapitati jesmo li poduzeli sve što smo mogli. Kao prvo to se odnosi na upoznavanje roditelja s činjenicama vezanim uz koronavirus, zatim se potruditi da shvate ozbiljno o čemu se radi, jesmo li im omogućili da sami poslušaju upute nadležnih tijela oko mjera predostrožnosti, jesmo li ih opskrbili ili ih potaknuli da se sami opskrbe (kad je to moguće) najvažnijim namirnicama i potrepštinama, lijekovima za njihove kronične bolesti i slično i jesmo li im se stavili na raspolaganje oko eventualnih stvari koje ne mogu obaviti sami. Ako je odgovor potvrdan, tada je na našim roditeljima da sami preuzmu daljnju odgovornost za svoje ponašanje. Naravno da ćemo ih kao zabrinuta djeca opomenuti ili dodatno potaknuti, ali ne zaboravite, to su ljudi koju su nas odgojili i borili se s raznim okolnostima podižući nas i imaju zdravi razum. Važno je roditelje upozoriti na brigu o sebi i drugima, blago ih usmjeravati I poticati, ali i shvatiti kad smo učinili sve što smo mogli", savjetuje psihologinja.
