S godinama muškarci gube testosteron, ali glavni uzrok nije starenje samo po sebi, čini se.
S godinama, odnosno sa starenjem, i muškarci i žene gube određene doze važnih hormona koji utječu na puno tog u organizmu. Muškarci gube testosteron, to je već poznato, ali čini se da nije jedini i najvažniji uzrok tome starenje samo po sebi. Razina ovog spolnog hormona počinje padati nakon 35. godine života, ali vrlo postupno. No postoji još jedan važan faktor koji utječe na brzinu gubitka testosterona.
Nova je analiza studija, objavljena u časopisu Journal of the Endocrine Society, pokazala da je važan čimbenik činjenica gdje se mast pohranjuje u tijelu. Naime, visceralna masnoća ili duboka masnoća u trbuhu može biti precizniji uzročnik pada razine testosterona.
Ova specifična vrsta masnog tkiva može se omotati oko vitalnih organa poput jetre, želudca i crijeva, a ima puno receptora za testosteron, što je čini posebno osjetljivom na ovaj hormon. Kad su znanstvenici pregledali zdravstvene podatke gotovo 5000 muškaraca u SAD-u, u dobi od 20 do 59 godina, uspjeli su izravno povezati prisutnost visceralne masnoće sa supresijom testosterona.
Štoviše, u ovoj dobnoj skupini činilo se da upravo ta visceralna masnoća značajno više utječe na koncentracije testosterona nego samo kronološko starenje. Nakon što se uzme u obzir raspodjela masti, dob je bila samo blaži uzrok pada testosterona.
Oba autora ove analize, istraživački fiziolozi Karl Friedl i Adam Potter iz Istraživačkog instituta za medicinu okoliša američke vojske, zaključili su da bi duboko masno tkivo na trbuhu trebalo biti "primarni korelat masnoće niskog testosterona kod američkih muškaraca".
I ranija su istraživanja išla u sličnom smjeru, pokazavši da među muškarcima srednje dobi mjere povezane s masnoćom imaju veći utjecaj na razinu testosterona nego dob. Na primjer, studija iz 2007. godine provedena na 1667 muškaraca otkrila je da je povećanje od 4 do 5 bodova indeksa tjelesne mase (BMI) povezano s padom testosterona, a to je bilo usporedivo s otprilike 10 godina starenja. Slično je pokazala i studija iz 2013. godine, koja je pratila 1382 muškarca tijekom pet godina.
No, korištenje BMI-a za mjerenje pretilosti također ima svoje nedostatke. Danas su BMI i opseg struka najčešće mjere koje pokazuju prekomjernu tjelesnu težinu, ali nisu nužno najbolje mjere što se tiče kardiometaboličkog zdravlja. Iako pretilost uglavnom znači niže razine testosterona, muškarci sa sličnim BMI indeksom i opsegom struka i dalje mogu imati značajno različite razine ovog hormona.
Moguće je, na primjer, da mladić sa "zdravim" BMI-jem ima visok postotak skrivene visceralne masti, a to može utjecati na njegovu razinu testosterona. Nasuprot tome, stariji, mišićavi muškarac s nižom visceralnom masnoćom mogao bi imati veći rizik od problema s testosteronom samo zbog svoje dobi i BMI rezultata. U tim slučajevima, razina visceralne masti može biti važniji faktor.
Nije jasno zašto je proizvodnja testosterona tako usko povezana s visceralnom masnoćom, ali istraživači imaju nekoliko ideja. Duboka masnoća u trbuhu može potaknuti inzulinsku rezistenciju, a to zauzvrat može utjecati na to kako određene stanice u testisima pretvaraju kolesterol u testosteron.
"Trenutne smjernice na odgovarajući način prepoznaju pretilost kao faktor rizika za nizak testosteron, ali naši nalazi sugeriraju da distribucija masnog tkiva, posebno visceralna adipoznost, može pružiti dodatne informacije osim same ukupne tjelesne mase", objašnjavaju Friedl i Potter.
To znači da ako muškarac smanji visceralnu masnoću, to može riješiti njegov problem niskog testosterona, i to učinkovitije nego sama nadomjesna terapija testosteronom.
