Čak i ako ne pokazuju nikakvu vidljivu reakciju, ljudi u komi ili vegetativnom stanju mogli bi čuti i mentalno reagirati na one oko sebe, pokazuje nova studija.
Otprilike jedna od četiri osobe s teškim ozljedama mozga koje izgledaju kao da ne reagiraju na naredbe i nisu svjesne što se događa oko njih zapravo mogu biti pri svijesti i imati istu aktivnost mozga kao kod zdravih ljudi. Ovo stanje naziva se kognitivno-motorička disocijacija, prema novom istraživanju.
Iako sudionici u studiji nisu mogli pokazati fizičku reakciju (poput dizanja palca) kada su im postavljena pitanja, opetovano su pokazali aktivnost mozga kada su zamoljeni da razmisle o dvije specifične aktivnosti - otvaranju i zatvaranju ruke ili igranju tenisa.
Otkriće da 25 posto ljudi koji ne reagiraju na verbalnu komunikaciju zadržavaju visoku razinu kognitivnih funkcija trebalo bi promijeniti način na koji liječnici komuniciraju s tim pacijentima, kaže dr. Nicholas Schiff, profesor neurologije i neuroznanosti na Weill Cornell Medicine i neurolog u NewYork-Presbyterian Weill Cornell Medical Center.
"Mislim da sada imamo etičku obvezu surađivati s tim pacijentima, pokušati im pomoći da se povežu sa svijetom", rekao je dr. Schiff u priopćenju za javnost.
Ovo je značajna studija o ljudima s ovim vrstama poremećaja svijesti, kaže za Everyday Health dr. Daniel Kondziella, neurolog u Rigshospitalet pri Sveučilišnoj bolnici u Kopenhagenu i glavni autor smjernica Europske akademije za neurologiju o dijagnostici kome i poremećaja svijesti.
Ukupna stopa ljudi koji su pokazivali ove znakove svijesti i moždane aktivnosti čak je veća nego što se prije mislilo, što naglašava važnost korištenja dostupnih alata za procjenu pacijenata s ozljedom mozga, kaže dr. Kondziella, koji nije bio uključen u istraživanje.
1 od 4 osobe može biti u stanju mentalno reagirati
Studija je započela tako što su istraživači pregledavali 353 odrasle osobe s ozljedom mozga, obično uzrokovanom teškom traumom ili prekidom opskrbe mozga kisikom nakon moždanog ili srčanog udara, iz šest različitih bolnica diljem SAD-a. Većina sudionika primala je njegu kod kuće ili u ustanovama za dugotrajnu njegu, a medijan vremena od ozljede bio je oko osam mjeseci.
Kako bi saznali mogu li ljudi reagirati na naredbe, istraživači su opetovano tražili od svakog pacijenta da izvrši niz motoričkih zadataka (na primjer nastavi mrdati nožnim prstima) kao i kognitivne zadatke povezane s motorikom, poput zamišljanja mrdanja prstima. Otkrili su da, iako su neki ljudi mogli odgovoriti, 241 osoba nije mogla vidljivo reagirati na te upite.
Svi su sudionici zatim prošli jednu ili obje od dvije vrste skeniranja mozga, fMRI (funkcionalna magnetska rezonancija) koja mjeri moždanu aktivnost praćenjem kisika dostavljenog moždanim stanicama ili elektroencefalografiju (EEG), tijekom koje se na glavu postavlja kapa prekrivena elektrodama kako bi se mjerile aktivnosti moždanih valova.
Tijekom skeniranja, ljudima je u trajanju od 15 do 30 sekundi ponavljano da zamisle sebe kako igraju tenis ili otvaraju i zatvaraju ruku. Nakon pauze, ova se vježba ponavljala ukupno šest do osam krugova.
Istraživači su otkrili da je među 241 pacijentom u komi ili vegetativnom stanju koji nisu mogli vidljivo reagirati na naredbe, jedna četvrtina imala trajne i relevantne kognitivne reakcije u istim regijama mozga koje se aktiviraju u neoštećenom mozgu.
Veći postotak (38 posto) od 112 pacijenata koji su bili u stanju fizički odgovoriti na izgovorene naredbe također je pokazao ovaj odgovor. Iako bi se moglo očekivati da bi taj postotak trebao biti čak i veći, autori sumnjaju da bi to moglo biti zato što je eksperiment postavio vrlo visoku ljestvicu za ono što predstavlja dosljednu aktivnost mozga.
Iako studija nije bila osmišljena da identificira čimbenike koji odgovor čine vjerojatnijim, pacijenti koji su pokazali aktivnost mozga obično su bili mlađi, imali su ozljede uzrokovane fizičkim traumama i dulje su živjeli s ozljedom mozga, kaže Schiff.
Istraživači priznaju da postoji nekoliko ograničenja studije. Nisu svi medicinski centri slijedili potpuno isti protokol, u smislu koliko su puta zadaci ponovljeni tijekom sesije i broja elektroda korištenih u EEG sesijama.
Nalazi mogu poboljšati liječenje i ishode za osobe u komi
Činjenica da jedna četvrtina ljudi s kognitivno-motoričkom disocijacijom može biti svjesna i sposobna spoznati naredbe postavlja važna etička, klinička i znanstvena pitanja, prema autorima studije.
Za početak, novi sustavi komunikacije za te pacijente, poput sučelja između mozga i računala, mogli bi poboljšati njihovu kvalitetu života i povećati šanse za oporavak, kaže Schiff. Nažalost, tehnologija potrebna za otkrivanje tih razina svijesti vrlo je složena i u ovom trenutku samo nekoliko centara diljem svijeta moglo bi usvojiti ove metode, kaže Kondziella. Ali istraživači trenutačno proučavaju jednostavnije metode koje imaju veliki potencijal za implementaciju na široj razini, dodaje Kondziella.
Buduća istraživanja će istražiti bolja sredstva otkrivanja kognitivno-motoričke disocijacije, budući da prethodne studije pokazuju da pacijenti s ovim stanjem mogu imati veće šanse za oporavak od onih koji ne mogu obavljati kognitivne zadatke, objašnjava Schiff.
"Samo saznanje da pacijent ima sposobnost kognitivnog reagiranja može promijeniti stvari u smislu odluka o održavanju života i stupnja angažmana njegovatelja i članova obitelji", kaže Schiff.
