Koliko alkohola možete popiti prije nego što osjetite posljedice — i zašto se to razlikuje od osobe do osobe? Novo znanstveno istraživanje napokon nudi biološki odgovor na ovo pitanje. Stručnjaci su identificirali gen koji ima ključnu ulogu u tome kako naš mozak reagira na alkohol, što bi moglo objasniti individualne razlike u toleranciji i riziku od ovisnosti.
Znanstvenici s Medicinskog fakulteta Yong Loo Lin Sveučilišta u Singapuru (NUS Medicine) otkrili su da gen CHRNA3 ima ključnu ulogu u regulaciji osjetljivosti na alkohol, što može objasniti zašto neki ljudi bolje podnose alkohol od drugih.
Istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Neuroscience pruža eksperimentalne dokaze koji potvrđuju ranije genetske studije na ljudima. Dokazano je da promjene u funkciji gena CHRNA3 dovode do mjerljivih razlika u urođenoj osjetljivosti na alkohol.
Studiju je vodio izvanredni profesor Ajay S. Mathuru s Odjela za fiziologiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u New Yorku, uz suradnike dr. Joshuu Rainea i dr. Caroline Kibat. Tim je otkrio da mutacije u genu chrna3 – koji kodira nikotinske acetilkolinske receptore u živčanom sustavu – smanjuju osjetljivost na alkohol u laboratorijskom modelu.
Kako bi utvrdili mogu li genetski čimbenici doprinijeti razvoju poremećaja uzrokovanih konzumacijom alkohola, znanstvenici su koristili test s dva izbora u kojem je moguće dobrovoljno samostalno konzumirati alkohol. Na taj način pratilo se koliko je alkohol bio privlačan ili odbojan, ovisno o dozi, uz paralelnu analizu ekspresije gena u mozgu koji su povezani s ključnim neurotransmiterskim receptorima.
U normalnim uvjetima uočena je kratkotrajna privlačnost prema alkoholu, nakon koje brzo slijedi izbjegavanje kako se doza povećava. Nasuprot tome, laboratorijski modeli s mutacijom gena chrna3 sporije prelaze u fazu izbjegavanja, dulje samostalno konzumiraju alkohol i podnose veće koncentracije.
Mutacija je povezana s promijenjenom ekspresijom glutamatergičkih i GABAergičkih receptorskih gena u mozgu, koji reguliraju pobuđujuće i umirujuće signale. Time se smanjuje uobičajeni učinak alkohola na ponašanje, posebno njegov umirujući efekt pri niskim dozama.
Ovi rezultati ukazuju da normalna funkcija gena chrna3 pomaže u kontroli izloženosti alkoholu i može biti temelj individualnih razlika u osjetljivosti. Povezivanjem gena chrna3 s promjenama u ponašanju i funkciji mozga, studija produbljuje biološko razumijevanje rizika od ovisnosti i pruža uvid u genetsku predispoziciju za alkoholnu ovisnost, piše Neuroscience.
"Naša studija pruža izravne eksperimentalne dokaze da chrna3 regulira osjetljivost na alkohol", izjavio je prof. Mathuru. "Varijante koje mijenjaju funkciju ovog gena mogu povećati rizik od razvoja poremećaja povezanih s konzumacijom alkohola kod ljudi – što zahtijeva daljnja istraživanja. Otkrivanje takvih faktora rizika može pomoći u razvoju učinkovitijih strategija prevencije i liječenja."
Prof. Mathuru je i glavni istraživač u Institutu za molekularnu i staničnu biologiju A*STAR, te surađuje s N.1 Institutom za zdravlje, Institutom za digitalnu medicinu (WisDM) i Programom za translacijsku istraživanja zdrave dugovječnosti na NUS Medicine. Među suradnicima su i prof. Antónia Monteiro te dr. Tirtha Das Banerjee s Odjela za biološke znanosti NUS-a.
Korišteni test samostalnog uzimanja alkohola, dodatno usavršen za potrebe istraživanja, pokazao se kao troškovno učinkovita metoda s bržim rezultatima. Omogućuje preciznije otkrivanje kako pojedini geni utječu na ponašanja povezana s ovisnostima. Može se koristiti kao dopuna drugim pristupima za povećanje učinkovitosti i usmjeravanje budućih terapija.
Buduća istraživanja usmjerena su na otkrivanje mehanizama koji povezuju promjene u neurotransmiterskim sustavima kod ovih mutacija, procjenu utjecaja na druga ponašanja te ispitivanje povezanosti s istodobnim zdravstvenim stanjima kod ljudi – s ciljem oblikovanja personaliziranih strategija prevencije za osobe s takvom genetskom predispozicijom.
