Ne možete gledati osobu koja se igra s pramenom kose i jer vas to uznemiruje? Možda imate mizokineziju.
"Kad vidim nekoga kako lupka prstima po stolu, odmah mi dođe da mu odsiječem prste", rekao je anonimni pacijent istraživaču, piše BBC.
"Kada vidim da netko stalno radi male ponavljajuće pokrete poput mog muža koji savija nožne prste, osjećam se fizički bolesno. Suzdržavam se, ali želim povratiti", izjavila je jedna žena.
Zvuči poznato? Ako je tako, možda i vi patite od stanja koje se zove mizokinezija – stanje dijagnosticirano kao "mržnja prema pokretima". Znanstvenici pokušavaju bolje razumjeti ovaj fenomen za koji još uvijek nije poznat uzrok. U najnovijem istraživanju, objavljenom u časopisu PLoS One, stručnjaci su proveli detaljne intervjue s 21 osobom koje pripada grupi podrške za mizokineziju.
Uobičajeni okidači kod tih ljudi bili su pokreti nogu, ruku ili stopala – nervozno cupkanje nogom, lupkanje prstima, prebacivanje nogu s noge i sl. Škljocanje kemijskom olovkom i igranje s pramenom kose također su bili okidači, iako ne tako česti.
Ljudi su često izvještavali o preklapanju s drugim poznatijim stanjem zvanim mizofonija – kada osoba iznimno negativno reagira na određene zvukove, poput teškog disanja ili glasnog mljackanja. Nemoguće je točno znati koliko ljudi ima mizokineziju. Jedna nedavna kanadska studija pokazala je da bi možda jedna od tri osobe mogla imati negativne reakcije na pokrete drugih ljudi i pri tome doživjeti intenzivne osjećaje bijesa, mučenja i gađenja.
Dr. Jane Gregory, klinička psihologinja na Sveučilištu Oxford u Velikoj Britaniji, koja je proučavala i liječila i mizokineziju i mizofoniju rekla je za BBC News: "Ova dva stanja vrlo često idu jedno uz drugo. Često ljudi imaju oba u isto vrijeme." Iako nema konkretnih podataka, dr. Gregory kaže da su vjerojatno ta stanja iznenađujuće česta. "Očito, ljudi već dugo pate od ovih stanja, ali jednostavno nisu imali ime za to." Koliko je ozbiljna ova averzija prema određenim pokretima, ovisi o osobi.
"Neke ljude može jako živcirati vrpoljenje ili pokreti koji se ponavljaju, ali da to nema veliki utjecaj na njihov svakodnevni život", kaže ona. Drugi, međutim, mogu "imati jako snažnu emocionalnu reakciju – mogu doživjeti ljutnju, paniku ili uznemirenost - i jednostavno ne mogu filtrirati te osjećaje".
Dr. Gregory nastoji kroz rad upoznati ljude s ekstremnijim simptomima. Mnogi su odrasli ljudi koji godinama trpe mizokineziju, ali neki su u ranim tinejdžerskim godinama i doživljavaju je po prvi put.
"To samo eksplodira u vama"
Andrea, 62, iz Ujedinjenog Kraljevstva, kaže da je razvila mizofoniju i mizokineziju s 13 godina, ali da to tada nije bilo prepoznato. Jedno od njezinih najranijih sjećanja na to stanje jest da ju je uznemirila djevojka u školi koja je stalno čupkala nokte.
"Mizokinezija kod nje većinom ima tendenciju fokusiranja na ljudske ruke – na to što ljudi rade sa svojim rukama i što dodiruju", kaže ona. Još jedan od okidača za nju bi bio kada ljudi djelomično pokriju usta rukom dok pričaju - ona se borila da to ne gleda jer ju je to izluđivalo.
Andrea kaže da je ljutnja koju doživljava eksplozivna i trenutna."Nema misaonog procesa u tome. Nema nikakvog obrazloženja. To samo eksplodira u vama i zato je to tako uznemirujuće." Rekla je da je isprobala različite strategije za upravljanje ovim stanjem, ali da ne može to blokirati.
Sada se kloni društva, živi sama i radi od kuće, i kaže da je cijeli njen život osmišljen tako da izbjegne stvari koje bi je mogle uznemiriti. Andrea kaže da ima puno prijatelja koji je podržavaju i koji razumiju da ona ponekad mora promijeniti način na koji komunicira s njima.
"Lakše se jednostavno povući. Pokušati to preživjeti. Ne možete stalno tražiti od drugih ljudi da ne rade neke stvari." Objašnjava da ne krivi ljude za njihovo vrpoljenje i razumije da su postupci većine ljudi nenamjerni i da to čine iz navike. Andrea kaže da joj je dijeljenje iskustava s grupom podrške na Facebooku stvarno pomoglo.
"Toliko sam ljuta"
Jill iz Kenta, koja ima 53 godine, još je jedna članica te skupine. Kaže da joj zbog mizokinezije srce ubrzano lupa. "Sve mi može biti okidač, od cupkanja nogom do toga kako netko izgleda i drži vilicu.
“Naljutim se, toliko sam ljuta. Srce mi počinje prebrzo kucati. To je poput borbe za bijeg."
Balon anksioznosti
Julie, koja ima 54 godine i živi u Hullu, kaže da je glavni osjećaj koji ju obuzme zbog njene mizokinezije – anksioznost. "Neki dan sam bila u autobusu i prolazila je jedna gospođa koja je zamahivala s obje ruke. Nisam mogla skinuti pogled s nje. Postala sam jako anksiozna zbog toga,ne ljuta, već anksiozna.
Julie kaže da njezina mizokinezija može uzrokovati anksioznost koja traje satima. "Dovoljno da netko sjedi pored mene i cupka nogom. Ne mogu skinuti pogled s toga. Ili ako skrenem pogled, moram se osvrnuti da vidim radi li to još uvijek."Ona kaže da je neugodan osjećaj nakon takvih scena može pratiti satima. "Nisam ljuta osoba. Samo osjećam kao da mi je u želucu balon koji želi eksplodirati. To nije ljutnja, to je osjećaj tjeskobe iznutra."
Julie kaže da se ne boji zamoliti ljude da prestanu raditi to što joj smeta, ali umjesto toga nastoji otići. Njezina je mizokinezija čini nesretnom, priznaje. "Ne volim to što se osjećam ovako."
Poput opreznog merkata koji drži stražu u divljini
Dr. Gregory kaže da to stanje može biti izuzetno iscrpljujuće i djelovati tako da se zbog njega ne možete usredotočiti i raditi normalne stvari. “Dio njihovog mozga neprestano razmišlja o tom pokretu”, objašnjava ona.
"Mogu im se pojaviti nasilne slike u glavi. Oni žele zgrabiti osobu i prisiliti je da prestane... iako inače nisu agresivne osobe. Što se tiče razloga zašto neki ljudi imaju ove okidače i reagiraju na pokrete, dr. Gregory kaže da bi razlog možda mogao biti pojačan osnovni instinkt za preživljavanje – kao kod merkata u divljini koji drži stražu kako bi upozorio na moguću opasnost.
Ona taj osjećaj uspoređuje s promatranjem "nekoga kako zuri u daljini" ili "kad pokušava uhvatiti korak s vama". Kod nekih ljudi taj osjećaj ne možete isključiti. Vaš mozak neprestano prati što se događa.
U bučnom, užurbanom modernom životu to baš i nije korisno, kaže ona. A ako konstantno imate okidače oko sebe, frustracija i ljutnja mogu rasti. Nekim ljudima više smetaju navike stranaca, dok su za druge najgore navike bliskih osoba.
Jedan uobičajeni način na koji ljudi pokušavaju kontrolirati stanje je izbjegavanje gledanja u vrpoljenje ili neku drugu radnju koja ih smeta, kaže dr. Gregory. Dok, drugi mogu pokušati izbjegavati ljude u potpunosti, koliko god je moguće.
Ako postoji samo jedan izolirani vizualni okidač - kao što je recimo igranje s pramenom kose - stručnjakinja kaže da je ponekad moguće koristiti terapiju reframinga kako bi se osobi pomoglo da situaciju sagleda na pozitivniji način.
"Mogli biste to namjerno promatrati i pokušati shvatiti ispočetka zašto netko uopće radi taj pokret." To može pomoći u smanjenju ljutnje i anksioznosti, kaže ona.
"Mnogi se ljudi osjećaju stvarno neugodno ili posramljeno zbog svojih snažnih reakcija. To samo po sebi može biti problem jer potiskivanje emocija može te emocije pojačati i učiniti još gorima", dodaje dr. Gregory.
