Svi ga imamo, svi ga osjećamo, no ignoriranje ovog osjećaja zapravo može biti problematičnije nego što mislite.
Napadaji srama naizgled se pojavljuju niotkuda
Ako ste čovjek vjerojatno ste se barem jednom naježili kada ste se prisjetili neugodne stvari koju ste učinili. Možda ste čak izgovorili rečenicu "Zašto sam to rekao/rekla?" i to mnogo mjeseci nakon neugodne interakcije, piše Huff Post.
Na društvenim mrežama i na internetu ovo se iskustvo ponekad naziva "napadajem srama"(“cringe attack”), što se može opisati kao "intenzivno fizičko ili emocionalno iskustvo povezano s prošlim sjećanjima koja izazivaju osjećaje neugodnosti, boli, srama ili socijalne tjeskobe", rekla je Zoe Kinsey ovlaštena savjetnica za mentalno zdravlje u Self Spaceu u državi Washington. Ova neugodna sjećanja često se javljaju u društvenim, obiteljskim ili romantičnim situacijama.
Takozvani "cringe" napadaji ili napadaji srama uhvate vas nespremne, dodala je Danica Harris, somatska terapeutkinja i trenerica iz Teksasa. Naprimjer, onaj neugodni tekst koji ste poslali prije tri godine vjerojatno vam je sad pao na pamet iz čista mira. Iako se može činiti da se takve stvari dogode nasumično, zapravo su vjerojatno povezane s unutarnjim ili vanjskim čimbenicima, poput reklame za određenu marku ili godišnjice svađe koju ste imali s voljenom osobom, rekla je Harris.
Kad doživite napadaj srama, Harris kaže da vaš mozak vjerojatno misli da će vas na taj način spasiti od slične neugodne situacije koju biste mogli doživjeti, ali to nije tako. Ne trebamo sami sebe ocrnjivati prisjećajući se neugodnih stvari koje smo rekli na prvom spoju. Ali to je lakše reći nego učiniti. ¸
Evo zašto:
Skloni smo hiperfiksaciji na prošle greške jer one ugrožavaju naš osjećaj društvene sigurnosti
"Cringe" napadaji ili napadaji srama potpuno su normalno ljudsko iskustvo iz mnogo razloga, tvrde stručnjaci.
Sve počinje s našom negativnošću. "Hiperfokusirani smo na stvari u kojima zabrljamo, a onda izgubimo perspektivu i ne obraćamo pažnju na ostale stvari koje radimo kako treba", rekla je Harris. Naprimjer, vjerojatno se možete sjetiti svakog detalja te jedne neugodne interakcije sa svojim šefom, ali se vjerojatno ne možete prisjetiti detalja iz desetak pozitivnih interakcija koje su se nakon toga dogodile.
Napadaji srama podsjećaju nas da smo ljudi, a ne savršena bića kakvima se često mnogi prikazuju na društvenim mrežama.
“Mislim da se mnogi od nas, možda čak i većina nas, prilično boje pokazati ljudskost, i to zato što nas brine osuđivanje, ali i zbog ranjivosti... ako pokažemo da smo ljudi, možda bi to značilo da će nas drugi iskoristiti ili osuđivati?”, rekla je Harris.
Ljudi se samo žele osjećati prihvaćenima i žele negdje pripadati, dodala je Harris. “Dakle, ti trenuci u kojima nešto 'zabrljamo' ili pogriješimo predstavljaju prijetnju prihvaćanju u društvu, ili barem mi vjerujemo da je to tako. Možda zapravo i nisu prijetnja”, nastavila je.
“Prema teoriji socijalne sigurnosti, mi smo prirodno društvena bića,” rekla je Kinsey, dodajući da je to točno bilo da ste introvert ili ekstrovert. “Priličan dio naše društveno utemeljene tjeskobe može potjecati od percipirane prijetnje ovom sustavu socijalne sigurnosti, koji osigurava društvenu povezanost i pomaže zadovoljiti naše osnovne ljudske potrebe. Naši će mozgovi pamtiti slučajeve u kojima smo se osjećali kao da nam je taj sustav ugrožen.”
Razmislite o tome: ako imate neugodnu interakciju s voljenom osobom, vaš bi um lako mogao požuriti prema najgorem mogućem scenariju, kao da ta jedna neugodna interakcija znači kraj vašeg prijateljstva.
Napadaji srama možda su najčešći među perfekcionistima, onima koji ugađaju ljudima i onima koji su vrlo kritični
“Mislim da ovi napadaji posebno pogađaju perfekcioniste ili ljude koji su odrasli u uvjerenju da sve moraju učiniti kako treba ili da ih nitko ne može vidjeti u negativnom svjetlu, jer je to štetno za njihov osjećaj sigurnosti, osjećaj autonomije, osjećaj samopoštovanja”, rekla je Harris.
Isto vrijedi i za ljude koji ugađaju drugim ljudima i koji vjeruju da moraju biti "dobri" da bi ostali sigurni, dodala je. “A ako učinite nešto što smatrate 'pogrešnim', tada je vaša sigurnost u opasnosti. Percepcija ljudi o vama je u opasnosti. I što je možda najvažnije, vaša percepcija vas samih je u opasnosti,” rekla je Harris.
Kod ljudi s dobrim osjećajem samopoštovanja i funkcionalnim egom, napadaji srama mogu biti prilično rijetki. "Ali ako ste stvarno strogi prema sebi, nevjerojatno samokritični, ako sebe vidite kao nekoga tko ima velike mane, nekoga tko uvijek zabrlja, mislim da će vaše negativne predrasude onda biti još i jače", rekla je Harris . "I stoga ste vjerojatno skloniji ponovnom preispitivanju ovih napadaja srama."
Postoje načini rješavanja napadaja srama kad se pojave
Normalno je željeti odagnati neugodna sjećanja, ali to nije najbolji način da se krene naprijed.
Kada pokušavamo nešto izbaciti iz glave, to nam zapravo ostaje u mislima. "Mi zapravo ne možemo odbaciti nešto dok to ne sagledamo kako treba, zadržimo to, razmislimo, dok ne dođemo do novog zaključka", rekla je Harris.
Bolje je priznati da vas je nešto natjeralo da se privremeno posramite, a istovremeno priznati da to nije dugoročno utjecalo na vas ili vaše odnose, dodala je.
U tom trenutku možete priznati da se ta neugodna situacija dogodila davno, podsjećajući se da je to bila prošlost, a da je ovo sadašnjost, objasnila je Harris. To će vam pomoći da krenete naprijed.
“Većina ljudi, kada se osjeti posramljeno, žele taj osjećaj skloniti, sakriti, zakopati negdje duboko, ali onda ta negativnost ostaje i u umu i tijelu”, rekla je Harris. Onda, kada se percipirani nered ponovno dogodi, vaš se um odmah vraća na sramotne trenutke iz vaše prošlosti.
“Ono što je najkorisnije je jednostavno priznati: 'Ja sam čovjek, zabrljam. Svi zabrljaju. Dopušteno nam je griješiti'", dodala je Harris.
Osim toga, trebali biste zapamtiti da ljudima nije stalo do nekih stvari onoliko koliko vi mislite. “Volim podsjetiti svoje klijente da većinu vremena stvari koje radimo nitko ne shvaća toliko osobno koliko mi sami. Drugim riječima, sami smo sebi najgori kritičari”, rekla je Kinsey. “Uvijek djelujemo iz vlastite perspektive, na temelju vlastitih jedinstvenih iskustava, kao i svi ostali. Najvjerojatnije, uspomene koje imate možda neće izgledati isto nekom drugom kao vama. I još bolje, drugi uključeni ljudi možda nisu uopće primijetili neugodno ponašanje.”
Napadaji srama ne bi trebali biti nešto zbog čega ćete se opterećivati već jednostavno ono što jesu – blaži trenuci nelagode. Ako vas takvi napadaji iscrpljuju, možda je nešto drugo u igri.
Ako se previše opterećujete s neugodnim situacijama koje vam izazivaju ove napadaje, rad s terapeutom mogao bi vam pomoći, rekla je Harris. “Sram je mnogo dublji osjećaj. Primijetila sam da je ljudima nevjerojatno teško da sami iskorijene sram jer on postaje toliko stopljen s njihovim identitetom i osjećajem samopoštovanja.”
Kinsey je dodala: “Postoji velika razlika između napadaja srama kojeg doživite i kada doživljavate nešto poput nametljivih misli, pretjeranog razmišljanja, PTSP-a, napadaja anksioznosti ili napadaja panike. Napadaji srama ne bi trebali biti toliko jaki da vam unište cijeli dan ili tjedan. Ako često doživljavate stresne situacije zbog neugodnosti, možda bi bilo vrijedno provjeriti događa li se još nešto.” U ovom slučaju, razgovor s terapeutom može biti ključan.
