Brza i trajna promjena tjelesne mase često je nevidljiva posljedica dijagnoze ozbiljnih mentalnih bolesti poput shizofrenije ili bipolarnog poremećaja. Ova nuspojava povećava rizik od dijabetesa, bolesti srca i prerane smrti – što još više povećava razliku u očekivanom životnom vijeku između oboljelih i ostatka populacije.
Novo istraživanje, objavljeno u časopisu The Lancet Psychiatry, najveće je i najduže takve vrste koje prati ove promjene u stvarnim životnim uvjetima. Analizirani su zdravstveni kartone više od 113 000 odraslih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu u razdoblju od 1998. do 2020. godine i otkriveno je da debljanje ne samo da je često, već je i predvidljivo.
Primjerice, osoba stara 39 godina kojoj je upravo dijagnosticirana shizofrenija ili bipolarni poremećaj može očekivati da će u prvoj godini dobiti oko 2 kg, a unutar pet godina oko 5 kg. Nakon 15 godina prosječno povećanje iznosi oko 5,5 kg. Za usporedbu, osobe iste dobi i spola bez ozbiljnih mentalnih bolesti u istom su razdoblju u prosjeku dobile tek 1,5 kg.
Isprva su se znanstvenici pitali je li početno debljanje možda znak oporavka – povratak apetita nakon akutne faze bolesti i početka liječenja. No, u istraživanju je većina ljudi već na početku bila prekomjerne tjelesne mase, a zatim su s vremenom dobili još toliko kilograma da su postali pretili. To pokazuje da je riječ o dugotrajnom, kontinuiranom porastu, a ne o kratkotrajnom efektu oporavka.
Ovi obrasci nisu samo statistička zanimljivost – oni odražavaju poznate fiziološke i društvene čimbenike. Antipsihotici mogu izazvati promjene u metabolizmu i apetitu, a većina osoba s ozbiljnom mentalnom bolešću uzima upravo te lijekove. U provedenom istraživanju, osobe koje su uzimale antipsihotike imale su najveće povećanje tjelesne mase – prosječno 5,9 kg u 15 godina.
Zanimljivo je da su i osobe koje nikada nisu uzimale antipsihotike također imale značajan broj kilograma više – u prosjeku 2,5 kg u istom razdoblju. Na to utječu i drugi faktori, poput socijalne izolacije, siromaštva, loše dostupnosti zdrave hrane, nedostatka tjelesne aktivnosti i neredovitih životnih navika – ali te podatci se nisu mogli pratiti jer ih liječnici opće prakse ne bilježe, piše The Conversation.
Istraženo je dobivaju li osobe s dijagnozom shizofrenije ili bipolarnog poremećaja pomoć za gubitak kilograma. Pokazalo se da su prekomjerno teške ili pretile osobe s ovim dijagnozama oko 10 % češće nego ostali prekomjerno teški ili pretili ljudi dobile savjet da smršave. No, unatoč znatno većem riziku od dijabetesa i bolesti srca, nisu češće bile upućene u programe mršavljenja. Samo 4,5 % njih imalo je zabilježenu preporuku za takav program, u usporedbi s oko 3 % osoba bez mentalnih bolesti.
Dakle, osobe s najvećim rizikom od kroničnih bolesti dobivaju upozorenje da smršave, ali ne i konkretnu pomoć. Grupe za mršavljenje u zajednici mogu biti učinkovite – ali bez preporuke, mnogi ni ne znaju da postoje ili im nisu dostupne.
Zdravstveni djelatnici u psihijatriji često su usmjereni na hitnu skrb: upravljanje krizama, stabilizaciju simptoma i sigurnost pacijenata. To ostavlja malo prostora za preventivnu brigu o fizičkom zdravlju. S druge strane, liječnici opće prakse često nisu sigurni kako pristupiti temi mršavljenja kod osoba s kompleksnim mentalnim potrebama.
Rezultat je jaz između politike i prakse. Nacionalni planovi naglašavaju važnost prevencije kardiovaskularnih bolesti kod osoba s ozbiljnim mentalnim bolestima, ali u svakodnevnoj praksi mnogi i dalje ostaju bez podrške. Ovo nije samo britanski problem – zdravstveni sustavi diljem svijeta bore se s povezivanjem fizičke i mentalne skrbi.
Što treba mijenjati?
Ovakav obrazac nije neizbježan. Debljanje nakon dijagnoze ozbiljne mentalne bolesti je predvidljivo, mjerljivo i – uz pravovremenu akciju – moguće ga je spriječiti.
Rezultati ovog istraživanja pokazuju da su godine neposredno nakon dijagnoze ključno razdoblje za djelovanje. Intervencija u prvih pet godina može smanjiti rizik od dugotrajne pretilosti, dijabetesa i bolesti srca, poboljšati kvalitetu života i smanjiti razliku u očekivanom životnom vijeku. Također tako se može olakšati pritisak na zdravstveni sustav koji se već suočava s porastom kroničnih bolesti.
Unatoč tome, i dalje je rašireno mišljenje da osobe sa shizofrenijom ili bipolarnim poremećajem ne mogu smršavjeti – što nije točno. Učinkovita podrška znači rano uključivanje u provjerene programe i redovite kontrole. Grupe za mršavljenje trebale bi biti prilagođene osobi, uzimajući u obzir promjene mentalnog zdravlja, nuspojave lijekova i svakodnevne izazove poput dolaska na sastanke.
Osobe s mentalnim bolestima zaslužuju jednaku šansu za dobro fizičko zdravlje kao i svi ostali. Da bi se ostvarile koristi, primarna zdravstvena zaštita i psihijatrijske službe trebaju odmah po dijagnozi pratiti tjelesnu masu i upućivati pacijente na prilagođene programe mršavljenja – prije nego što dođe do brzog debljanja. To je ključno za ostvarenje ciljeva nacionalnih planova prevencije kardiovaskularnih bolesti u najugroženijim zajednicama.
