Nalazi ove studije naglašavaju važnost ciljanja specifičnih regija mozga u liječenju anksioznih poremećaja
Nedavna studija objavljena u Psychophysiology baca svjetlo na odnos između anksioznosti i funkcije mozga, posebno se fokusirajući na to kako anksioznost utječe na kognitivnu kontrolnu mrežu mozga. Nalazi sugeriraju da su veliki anksiozni poremećaji povezani sa smanjenom aktivnošću u određenim regijama mozga, što bi moglo poslužiti kao neuralni marker za simptome anksioznosti, piše PsyPost.
Anksioznost, koju karakteriziraju iracionalni strah i osjećaj bespomoćnosti, pogađa milijune ljudi diljem svijeta. Dok blaga tjeskoba može biti korisna jer pojedince čini svjesnijima svoje okoline, ozbiljna tjeskoba može dovesti do iscrpljujućih stanja poznatih kao anksiozni poremećaji. Ovi poremećaji ometaju svakodnevno funkcioniranje i često su popraćeni drugim psihičkim problemima, najčešće depresijom.
Razumijevanje neuronskih mehanizama koji stoje iza anksioznih poremećaja ključno je za razvoj učinkovitih tretmana. Prijašnja su istraživanja pokazala da se anksioznost može povezati s promjenama u moždanoj aktivnosti, posebice u frontalnom korteksu, no ti nalazi nisu bili dosljedni.
Neke su studije izvijestile o smanjenoj neuronskoj aktivnosti, dok su druge otkrile povećanu aktivnost ili promjene u funkcionalnoj povezanosti unutar mozga. Ovo je istraživanje imalo za cilj razjasniti ove nedosljednosti usredotočujući se na pojedince s anksioznošću, ali bez depresije, kako bi se izolirali učinci anksioznosti na rad mozga.
Istraživači su regrutirali 366 sudionika sa Sveučilišta za znanost i tehnologiju Huazhong u Wuhanu u Kini između rujna 2020. i svibnja 2023. Sudionici su pregledani pomoću bolničke skale anksioznosti i depresije (HADS) kako bi se osiguralo da imaju normalne razine depresije. Zatim su kategorizirani u tri skupine na temelju razine anksioznosti: zdrave kontrolne skupine, osobe s blagom anksioznošću i osobe s velikom anksioznošću.
Za mjerenje aktivnosti mozga, studija je koristila tehniku koja se zove funkcionalna bliska infracrvena spektroskopija (fNIRS). Ova neinvazivna metoda koristi svjetlo za praćenje promjena u razinama kisika u krvi u mozgu, pružajući neizravnu mjeru neuralne aktivnosti. Sudionici su izvršili zadatak verbalne fluentnosti (VFT), koji uključuje generiranje riječi na temelju zadanih upita i poznato je da aktivira regije mozga uključene u kognitivnu kontrolu.
Studija je otkrila značajne razlike u moždanoj aktivnosti između skupina. Konkretno, postojala je negativna korelacija između ozbiljnosti anksioznosti i aktivacije u desnom dorzolateralnom prefrontalnom korteksu (rDLPFC) i lijevom frontalnom očnom polju (lFEF). Drugim riječima, osobe s višim razinama anksioznosti pokazale su nižu aktivnost u tim regijama tijekom VFT-a.
Sudionici s velikom anksioznošću pokazali su značajno nižu aktivaciju u rDLPFC-u u usporedbi sa zdravim kontrolama.
Nalazi sugeriraju da bi smanjena aktivnost u tim regijama mozga mogla biti neuralni marker za velike anksiozne poremećaje. Mreža kognitivne kontrole, uključujući rDLPFC i lFEF, ključna je za regulaciju misli i emocija. Poremećena funkcija ove mreže mogla bi pridonijeti simptomima tjeskobe, kao što je nemogućnost kontroliranja nerealnih briga. Ovi su rezultati u skladu s prethodnim studijama koje su povezivale anksioznost s oštećenjem kognitivne kontrole, ali daju preciznije dokaze izoliranjem anksioznosti od depresije.
Nalazi ove studije naglašavaju važnost ciljanja specifičnih regija mozga u liječenju anksioznih poremećaja. Razumijevanjem neuronskih mehanizama koji leže u pozadini anksioznosti, istraživači mogu razviti učinkovitije intervencije. Buduća bi istraživanja trebala uključivati opsežnija mjerenja anksioznosti i depresije, poput Hamiltonove ljestvice depresije ili Beckovog popisa depresije, kako bi se potvrdili ovi nalazi.
Važno ograničenje koje treba napomenuti je fokus na frontalni i temporalni korteks, budući da fNIRS tehnika korištena u ovoj studiji ne mjeri aktivnost u dubljim regijama mozga poput amigdale, za koju se također zna da je uključena u anksioznost. Buduće studije trebale bi težiti uključivanju ovih područja kako bi se dobila cjelovitija slika neuralnih mehanizama koji leže u osnovi anksioznih poremećaja.
