Oduvijek smo željeli živjeti što duže, pa čak i steći besmrtnost. No to ne ide tako lako, a možemo li znati koliko je godina pred nama na temelju tog koliko su živjeli naši roditelji?
Nije tajna da ljudi oduvijek žele živjeti što dulje. Kroz povijest se oduvijek puno pažnje posvećivalo upravo potrazi za moćnim eliksirom, napitkom koji će čovjeka učiniti što dugovječnijim, pa i besmrtnim. No ako besmrtnost nije moguća, zadovoljit ćemo se i dugovječnošću. Čini se da postoje odabrani koji jednostavno bez obzira na sve žive – duže.
Iako ona jedna pjesma kaže da "mora da je strašna gnjavaža u životu doživjeti stotu", mnogi upravo to žele. Ipak, statistika kaže da je to nešto što može očekivati tek 0,01 posto svjetske populacije. Upravo su stogodišnjaci – ljudi koji dožive 100 godina – bili često predmet znanstvenih istraživanja. Tako se polako otkrivaju tajne njihovog iznimnog životnog vijeka.
Kako god bilo, još uvijek postoji mnogo toga što ne razumijemo u potpunosti. Jedna od nepoznanica je što se događa s djecom stogodišnjaka - nasljeđuje li sljedeća generacija tu supermoć? U novoj studiji, objavljenoj u JAMA Network Open, znanstvenici su htjeli odgovoriti na to pitanje – prenose li dugovječni ljudi dugovječnost na svoju djecu i ako je tako, može li se to objasniti njihovim zdravim navikama ili je u pitanju nešto drugo.
U svojoj studiji, genetičarka Sofiya Milman s Medicinskog fakulteta Albert Einstein u Bronxu i njezine kolege istraživači analizirali su podatke iz tri odvojene longitudinalne studije koje su uključivale više od 2300 pojedinaca koji su bili potomci stogodišnjaka, zajedno s više od 1700 sudionika čiji roditelji nisu bili tako dugovječni – oni su predstavljali kontrolnu skupinu.
"Koliko znamo, ovo je do sada najopsežnija studija koja ispituje veze između dugovječnosti roditelja i zdravlja djece", pišu istraživači u svom radu.
Njihova analiza pokazala je da su u sve tri studijske skupine potomci stogodišnjaka imali manji rizik od smrti u usporedbi s kontrolnom skupinom, a također i manji rizik od kardiovaskularnih bolesti i hipertenzije. Dvije skupine također su pokazale smanjeni rizik od moždanog udara.
Smanjenje rizika bilo je znatno. Djeca stogodišnjaka imala su 32 posto manji rizik od hipertenzije u bilo kojoj dobi, 33 posto manji rizik od kardiovaskularnih bolesti i 42 posto manji rizik od smrti.
Štoviše, kada bi se potomci stogodišnjaka i razboljeli i razvili neko zdravstveno stanje, to je obično bilo u starijoj dobi od svojih vršnjaka iz kontrolne skupine - početak hipertenzije kasnio je oko pet godina, a smrtni slučajevi bili su odgođeni za otprilike tri godine u usporedbi s kontrolnom skupinom.
"Ukupna dosljednost ovih nalaza u ovim prilično različitim studijama bila je posebno značajna i pojačava ideju da se iznimna dugovječnost prenosi u obitelji", kaže istraživač i prvi autor studije Eric Reed s Medicinskog fakulteta Albert Einstein.
Zanimljivo je da rezultati nisu pokazali da je rizik od raka značajno smanjen među djecom stogodišnjaka. Istraživači kažu da je moguće da potomci stogodišnjaka imaju bolju otpornost na rak, u smislu smanjene smrtnosti od raka, čak i ako ne vide smanjenje incidencije raka. Također je moguće da je bolje zdravlje potomstva stogodišnjaka djelomično povezano s povećanim probirom za rak, koji bi mogao otkriti vrste raka niskog rizika koje ne utječu na njihovu smrtnost.
U istraživanju se ističe da čak i kad se uzme u obzir utjecaj okoline i navike poput prehrane, razine obrazovanja, socioekonomskog statusa i, na primjer, pušenja, analiza opet pokazuje da su potomci stogodišnjaka zaštićeniji od bolesti. To su pokušali objasniti činjenicom da vanjski utjecaji manje utječu na zdravlje ljudi genetski povezanih sa stogodišnjacima, ali vrijedi napomenuti da to "vrijedi" samo do određene točke.
"Ovo ne znači da se način života ne računa - zdrave navike ostaju važne za sve", kaže Reed. "Ali čini se da neki ljudi iz obitelji s iznimnom dugovječnošću uživaju biološke prednosti koje im pomažu da ostanu zdravi unatoč čimbenicima okoliša i ponašanja koji utječu na sve nas."
