Istraživači s Nizozemskog instituta za neuroznanost poduzeli su prvi korak u istraživanju prilično složenog pitanja: što se događa u mozgu nekoga tko se može smatrati "zaglavljenim" između sna i budnog stanja?
Većina nas zamišlja mjesečara kao nekoga tko nesvjesno hoda uokolo dok su mu oči zatvorene i ruke ispružene ispred sebe. U stvarnosti, mjesečari obično imaju otvorene oči i mogu imati složene interakcije s okolinom. Znanstvenici koji se bave proučavanjem spavanja nazivaju takvo abnormalno ponašanje – "parasomnijom". Ovaj poremećaj spavanja može uključivati jednostavna ponašanja poput sjedenja u krevetu i zbunjenosti, ali i ona složenija poput ustajanja iz kreveta i kretanja okolo ili vrištanja s prestrašenim izrazom lica.
Parasomnije ove vrste češće su kod djece, ali ih otprilike dva do tri posto odraslih još uvijek redovito doživljava. One mogu biti uznemirujuće i za spavača i za partnera u krevetu. "Tijekom takvih epizoda, pogođene osobe mogu povrijediti sebe ili druge i kasnije se osjećati duboko posramljene zbog onoga što su učinile", objašnjava Francesca Siclari, voditeljica laboratorija za snove, kako piše Medicalxpress.
Epizode parasomnije u laboratorijskom okruženju
Siclari i njezin tim proveli su istraživanje kako bi bolje razumjeli što se točno događa u mozgu tijekom parasomnije. "Nekad se vjerovalo da se snovi pojavljuju samo u REM fazi spavanja. Sada znamo da sanjati možemo i u drugim fazama. Oni koji dožive parasomnije tijekom ne-REM faze spavanja ponekad govore o iskustvima koja su slična snovima, a ponekad djeluju potpuno nesvjesno kao da su spojeni na 'automatskog pilota'", objasnila je Siclari.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Communications, a Siclari i njezin tim istraživali su iskustva i obrasce moždane aktivnosti pacijenata s parasomnijom u ne-REM fazi spavanja kako bi shvatili što je razlog te razlike u iskustvu.
Mjerenje nečije moždane aktivnosti tijekom epizode parasomnije nije mala stvar. Pacijent mora zaspati, doživjeti epizodu i mora mu se snimiti moždana aktivnost dok se kreće okolo. "Trenutno postoji vrlo malo istraživanja koja su uspjela prevladati te probleme. Ali pomoću mnogo elektroda koje koristimo u laboratoriju i nekih specifičnih tehnika analize, sada možemo dobiti vrlo jasan signal, pa čak i kada se pacijenti kreću", objašnjava Siclari.
Također, Siclarijev tim može izazvati epizodu parasomnije u laboratoriju, ali za to su potrebna dva uzastopna snimanja. Na prvom snimanju pacijent spava normalno, a nakon toga slijedi noć tijekom koje se pacijent održava budnim i spavanje mu je dopušteno tek sljedeće jutro. Tijekom ovog snimanja, pacijent je izložen glasnom zvuku nakon ulaska u fazu dubokog sna. U nekim slučajevima to rezultira epizodom parasomnije. Nakon epizode, pacijenta se ispituje o iskustvu koje je doživio.
Mozak tijekom epizode parasomnije
U 56 % epizoda pacijenti su izjavili da su sanjali tijekom epizode. "Često se radilo o nadolazećoj nesreći ili opasnosti. Neki su izjavili da su mislili da će se strop srušiti. Jedan je pacijent mislio da je izgubio bebu i pretraživao je posteljinu, te je ustao na krevet kako bi pokušao spasiti bubamare od klizanja niz zid i umiranja", objašnjava Siclari. "No, u 19 % slučajeva pacijenti nisu ništa doživjeli već su se jednostavno probudili i zatekli sebe kako rade neke stvari, gotovo kao u transu", nadodala je. Samo nekolicina njih izjavila je da su nešto doživjeli, ali se ne sjećaju što je to bilo.
Na temelju ove tri kategorije, Siclarijeva je grupa usporedila izmjerene moždane aktivnosti i pronašla jasne paralele. "U usporedbi s pacijentima koji nisu ništa doživjeli, pacijenti koji su sanjali tijekom epizode pokazali su aktivnosti koje su bile slične moždanim aktivnostima prethodno pronađenim za sanjanje. Te aktivnosti pojavile su se neposredno prije epizode, ali i tijekom epizode", kaže Siclari.
Kako je objasnila Siclari, čini se da ono što određuje hoće li pacijent imati nesvjesna iskustva ili će umjesto toga sanjati zapravo ovisi o stanju u kojem se pacijent nalazi u tom trenutku. Ako se mozak aktivira dok osoba već vjerojatno sanja, čini se da će imati neka iskustva za razliku od stanja kada je mozak 'neaktivan' kada se jednostavna ponašanja događaju bez iskustva.
"Zanimljivo je da pacijenti gotovo nikada ne spominju zvuk koji je inicirao epizodu parasomnije, već to doživljavaju kao neku vrstu nadolazeće opasnosti. Što glasnije pojačamo zvuk, to je veća šansa da izazovemo epizodu", komentira Siclari.
Sljedeći koraci
Budući da je ovo samo prvi korak u istraživanju, tu ima puno prostora i za naknadne studije. Istraživači bi željeli napraviti sustav koji pomoću kojeg bi više ljudi moglo bilježiti san kod kuće, gdje bi vjerojatno imali mnogo složenije i češće epizode. Također, željeli bi ponoviti ovu vrstu istraživanja i na ljudima koji imaju parasomnije u REM fazi spavanja kako bi bolje razumjeli uključenost živčanog sustava u različite vrste parasomnija," kaže Siclari.
Iako tu ima još puno istraživanja, Siclari je uvjerena da njezin rad može dati vrijedne spoznaje vezane uz parasomniju i način na koji ju pacijenti doživljavaju. Osim toga, njezin bi rad mogao poboljšati liječenje u budućnosti korištenjem specifičnijih lijekova. Parasomnije se često liječe nespecifičnim lijekovima za spavanje, što nije uvijek učinkovito i može imati negativne nuspojave. Ako se dođe do zaključka koji živčani sustav radi abnormalno, znanstvenici mogu pokušati razviti i specifičnije tretmane liječenja.
