Jedina situacija u kojoj ne osjećam mučninu i vrtoglavicu je kada sam u pokretu, ispričala je za Prevention Marisa Cohen. Prošla je dug put dok joj nije dijagnosticiran mal debarquement sindrom. Prenosimo njezinu priču.
U kolovozu 2002. otputovala sam u Irsku sa svojim tadašnjim zaručnikom i njegovom obitelji. Roditelji su mi iz Južne Amerike, pa sam u prošlosti često putovala avionom, ali ovaj put je bilo mnogo turbulencija i satima mi je bilo mučno. Kada sam izašla iz aviona, osjećala sam se jako nesigurno, kao da sam na brodu, a u glavi mi je bio jako maglovito. Dvadeset godina kasnije, još uvijek se tako osjećam, a dugo vremena nisam znala zašto. Budući da se nisam uspijevala osloboditi tog osjećaja nekoliko dana nakon putovanja, otišla sam liječniku. Mislio je da je vrtoglavica i dao mi je lijek za ublažavanje mučnine. Ta terapija me jako umorila i nije riješila moje simptome. Moj sljedeći korak bio je posjet liječniku za bolesti uha, nosa i grla, koji me podvrgao brojnim testovima kako bi isključio druga stanja. Još uvijek nisam dobivala odgovore. U međuvremenu sam se neprestano osjećala kao da se ljuljam ili da sam na brodu. Ponekad mi se činilo kao da pod poskakuje ili kao da stavljam nogu na gramofon. Doktori su me stalno ispitivali o stresu. Činilo se da misle da su moji simptomi posljedica činjenice da se uskoro udajem. Osjećala sam se tjeskobno, ali ne zbog svog vjenčanja - bilo je to zato što nisam znala što nije u redu sa mnom!
Tijekom nekoliko godina posjetila sam devet ili deset liječnika, uključujući i psihijatra. Ali jedino što je stvarno pomoglo bilo je kretanje. Kad god bih bila u automobilu, bilo kao putnica ili vozačica, simptomi bi nestajali. Nakon otprilike sedam godina, pročitala sam članak o mal de debarquement sindromu (MdDS), neurološkom stanju koje izaziva putovanje brodom ili avionom, i odmah sam znala da to imam. Dogovorila sam sastanak s neurologom u New Jerseyu koji liječi MdDS i dala mu popis svih simptoma koje sam imala i svih pretraga koje sam prošla. Pročitao ga je, zatim se okrenuo studentici medicine i rekao: "Pa, izgleda da je sama sebi postavila točnu dijagnozu!" Dao mi je recept za Valium, ali mi nije pomogao, no od kada sam saznala kako se moj sindrom zove bila sam u puno boljoj poziciji. Na kraju sam, prema savjetu drugog stručnjaka za MdDS, počela uzimati Klonopin i to mi pomaže. Pronašla sam i internetsku zajednicu putem Zaklade MdDS gdje se međusobno podržavamo i dijelimo savjete. Tamo sam dobila ideju da kupim štapove za planinarenje koje koristim kada idem u šetnju.
S vremenom sam naučila živjeti s osjećajem stalne nesigurnosti. Odgojila sam kćer i započela posao fotografkinje uz svakodnevne simptome. Imam dobrih i loših dana. Neke stvari su mi jako teške, poput hodanja hotelskim hodnikom s tepihom s uzorkom ili stajanje na proslavama. Supermarketi su mi također izazovni, ali barem se mogu držati za kolica. Stalno se oslanjam na muža radi podrške (doslovno!), a ako on nije tu, naslonim se na auto, stolicu ili zid. Najvažnije je znati da nisam sama i da drugi ljudi žive s tim simptomima. Postoje istraživači koji razvijaju nove tretmane i nadam se da ću ih uskoro isprobati kako bih ponovno mogla biti ona stara ja.
