Stotine studija potvrdile su da određena hrana utječe na mozak slično kao i druge tvari koje izazivaju ovisnost
Ljudi se često šale da im je omiljena grickalica "poput droge" ili se u šali nazivaju "čokoholičarima". Ali može li netko doista biti ovisan o hrani na isti način na koji bi mogao biti ovisan o supstancama poput alkohola ili nikotina?
Kao psihijatrica ovisnosti i istraživačica s iskustvom u liječenju poremećaja prehrane i pretilosti, Claire Wilcox prati istraživanja u ovom području već nekoliko desetljeća. Iako još uvijek postoji rasprava među psiholozima i znanstvenicima, nastaje konsenzus da je ovisnost o hrani stvarna pojava. Stotine studija potvrdile su da određena hrana - često ona s visokim udjelom šećera i ultraprerađena - utječe na mozak i ponašanje određenih ljudi slično kao i druge tvari koje izazivaju ovisnost poput nikotina.
Ipak, ostaje mnogo pitanja o tome koja hrana izaziva ovisnost, koji su ljudi najosjetljiviji na ovu ovisnost i zašto. Postoje i pitanja o tome kako se ovo stanje uspoređuje s drugim ovisnostima o supstancama i mogu li isti tretmani djelovati na pacijente koji se bore s bilo kojom vrstom ovisnosti.
Kako funkcionira ovisnost?
Neurobiološki mehanizmi ovisnosti mapirani su kroz desetljeća laboratorijskih istraživanja korištenjem oslikavanja mozga i kognitivno-neuroloških pristupa.
Studije pokazuju da postojeći genetski i okolišni čimbenici stvaraju uvjete za razvoj ovisnosti. Redovita konzumacija tvari koja izaziva ovisnost uzrokuje preoblikovanje nekoliko važnih moždanih sustava, što dovodi do toga da osoba žudi za sve većom količinom te tvari.
Ovo preoblikovanje odvija se u tri ključne moždane mreže koje odgovaraju ključnim funkcionalnim domenama, često nazivanim sustavom nagrađivanja, sustavom odgovora na stres i sustavom zaduženim za izvršnu kontrolu.
Prvo, korištenje ovisne tvari uzrokuje oslobađanje kemijskog glasnika zvanog dopamin u mreži nagrađivanja, što korisniku daje dobar osjećaj. Oslobađanje dopamina također olakšava neurobiološki proces zvan uvjetovanje, što je u osnovi proces neuronskog učenja koji dovodi do stvaranja navike.
Kao rezultat procesa uvjetovanja, senzorni znakovi povezani sa supstancom počinju imati sve veći utjecaj na donošenje odluka i ponašanje, što često dovodi do žudnje. Na primjer, zbog uvjetovanja, pogled na iglu može natjerati osobu da odustane od svoje obveze da prestane koristiti drogu i vrati se njoj.
Drugo, kontinuirana upotreba tvari koja stvara ovisnost tijekom vremena utječe na emocionalnu ili stresnu mrežu mozga. Tijelo i um korisnika stvaraju toleranciju, što znači da im je potrebna sve veća količina tvari da bi osjetili njezin učinak. Neurokemikalije uključene u ovaj proces razlikuju se od onih koje posreduju u stvaranju navike i uključuju kemijski glasnik zvan noradrenalin i interno proizvedene opioide poput endorfina. Ako prestanu koristiti tvar, doživljavaju simptome odvikavanja, koji mogu varirati od razdražljivosti i mučnine do paranoje i napadaja.
U tom trenutku nastupa negativno potkrepljenje. To je proces kojim se osoba stalno vraća nekoj supstanci jer je naučila da korištenje supstance ne samo da pruža dobar osjećaj, već i ublažava negativne emocije. Tijekom odvikavanja od supstance, ljudi osjećaju duboku emocionalnu nelagodu, uključujući tugu i razdražljivost. Negativno potkrepljenje je razlog zašto će netko tko pokušava prestati pušiti, na primjer, biti izložen najvećem riziku od recidiva u tjednu neposredno nakon prestanka pušenja i u vrijeme stresa, jer bi se u prošlosti obično okretao cigaretama za olakšanje, objašnjava Wilcox.
Treće, prekomjerna upotreba većine ovisničkih tvari progresivno oštećuje izvršnu kontrolnu mrežu mozga, prefrontalni korteks i druge ključne dijelove mozga uključene u kontrolu impulsa i samoregulaciju. S vremenom, oštećenje tih područja sve više otežava korisniku kontrolu ponašanja u blizini tih tvari. Zato je dugotrajnim korisnicima mnogih ovisničkih tvari tako teško prestati.
Koji dokazi postoje da hrana izaziva ovisnost?
Mnoge studije tijekom proteklih 25 godina pokazale su da hrana s visokim udjelom šećera i druga hrana koja stvara ugodu – često hrana koja je ultraprerađena – djeluju na ove moždane mreže na načine slične drugim supstancama koje izazivaju ovisnost. Rezultirajuće promjene u mozgu potiču daljnju želju za supstancom i prekomjernu upotrebu – u ovom slučaju, vrlo zadovoljavajuće hrane.
Kliničke studije su pokazale da osobe s ovisničkim odnosom prema hrani pokazuju karakteristične znakove poremećaja uporabe supstanci.
Studije također pokazuju da je kod nekih ljudi žudnja za vrlo ukusnom hranom veća od obične žudnje za grickalicama i zapravo je znak ovisničkog ponašanja. Jedna studija je otkrila da znakovi povezani s vrlo ukusnom hranom aktiviraju centre za nagrađivanje u mozgu, a stupanj aktivacije predviđa debljanje. Drugim riječima, što će više hrana privući nečiju pažnju, veća je vjerojatnost da će podleći žudnji za njom. Višestruke studije su također otkrile da nagli prekid prehrane s visokim udjelom šećera može uzrokovati odvikavanje, slično kao kada ljudi prestanu uzimati opioide ili nikotin.
Također je utvrđeno da pretjerana izloženost hrani s visokim udjelom šećera smanjuje kognitivne funkcije i uzrokuje oštećenje prefrontalnog korteksa i hipokampusa, dijelova mozga koji posreduju u izvršnoj kontroli i pamćenju.
U drugoj studiji, kada su pretile osobe bile izložene hrani i rečeno im je da se odupru svojoj želji za njom ignoriranjem ili razmišljanjem o nečem drugom, njihovi prefrontalni korteks bio je aktivniji u usporedbi s nepretilim osobama. To ukazuje na to da je pretiloj skupini bilo teže boriti se protiv svoje žudnje.
Pronalaženje tretmana za pacijente koji imaju problema s hranom
Oporavak od ovisnosti često se temelji na ideji da je najbrži način ozdravljenja apstinirati od problematične tvari. Ali za razliku od nikotina ili narkotika, hrana je nešto što je svim ljudima potrebno za preživljavanje, tako da naglo prestajanje nije opcija.
Osim toga, poremećaji prehrane poput bulimije nervoze i poremećaja prejedanja često se javljaju uz ovisnost o jedenju. Većina psihologa i psihijatara vjeruje da je uzrok ovih bolesti pretjerano ograničenje u prehrani.
Zbog toga mnogi stručnjaci za liječenje poremećaja prehrane protive se ideji označavanja neke hrane kao nešto što stvara ovisnost. Zabrinuti su da bi poticanje apstinencije od određene hrane moglo izazvati prejedanje i ekstremne dijete kao kompenzaciju. No drugi tvrde da je, uz oprez, integriranje pristupa ovisnosti o hrani u liječenje poremećaja prehrane izvedivo i da bi nekima moglo spasiti život. Sve veći konsenzus oko ove veze potiče istraživače i one koji liječe poremećaje prehrane da u svojim modelima liječenja razmotre ovisnost o hrani.
Jedan takav pristup mogao bi izgledati poput onog koji je opisala psihijatrica za ovisnosti i specijalistica za poremećaje prehrane dr. Kim Dennis. U skladu s tradicionalnim liječenjem poremećaja prehrane, nutricionisti u njezinoj klinici potiču svoje pacijente da ne ograničavaju kalorije. Istovremeno, u skladu s tradicionalnim liječenjem ovisnosti, pomažu svojim pacijentima da razmotre značajno smanjenje ili potpuno suzdržavanje od određene hrane prema kojoj su razvili ovisan odnos.
Dodatne kliničke studije već se provode. No, u budućnosti su potrebna daljnja istraživanja kako bi se kliničarima pomoglo u pronalaženju najučinkovitijih tretmana za osobe s ovisničkim odnosom s hranom.
Grupe psihologa, psihijatara, neuroznanstvenika i stručnjaka za mentalno zdravlje ulažu napore kako bi se ovisnost o hrani uvrstila u buduća izdanja dijagnostičkih priručnika poput Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje i Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije.