Nedavno sam gledala emisiju u kojoj se prikazuje isječak životne priče Rudine, mlade žene koja je sedam godina bolovala od anoreksije. Rudine je, nažalost, svoju borbu s anoreksijom izgubila.
Ono što duboko vjerujem danas je, da je ona, pri kraju svoje priče, na neki način bila svjesna da se neće izvući. Jer jednostavno nije znala kako. Anoreksija je predugo trajala, uništila ju je i fizički i psihički, i na kraju više nije imala snage za borbu. Na žalost, i na užas, kada stvari odu tako daleko, kada patnja i duševna bol porastu do takvih razmjera, osoba ponekad više nema snage, nema kapaciteta da se bori sama sa sobom i odustane. Jer nije saznala kako prestati uništavati sebe, kako izaći iz autodestruktivnog obrasca poremećaja hranjenja.
Danas bih željela fokus staviti na pitanju koji se Rudine pitala i koji se pita svaka osoba koja je zarobljena u krugu samouništavanja. Kako prestati? Kako izaći van? Kako prestati uništavati sebe? Kako vratiti film unazad i ponovno biti osoba koja se ne boji hrane? Kako ponovno živjeti svoj život bez konstantne anksioznosti vezane uz hranu? Kako preživjeti? I kako opet početi živjeti neki sretniji život?
Poremećaji hranjenja nisu hir
Poremećaji hranjenja (anoreksija i bulimija) su ozbiljni poremećaji i kao takvi, traže dugotrajnu podršku i kvalitetan terapeutski proces da bi ih uspješno izliječili. Poremećaji hranjenja nisu izbor. Oni nisu hir. Poremećaji hranjenja su posljedica našeg neizgrađenog kapaciteta da se nosimo sa životom kao takvim i svim neugodnim situacijama koje nam se dešavaju u životu. Svatko od nas ima svoje vlastite okidače koji su bili razlog zbog kojeg smo završili u poremećaju hranjenja, no svi mi (tu uključujem i sebe jer sam i sama 10 godina bolovala od poremećaja hranjenja) imamo vrlo sličnu povijest. Kronični, bazični nedostatak ljubavi i zdrave podrške u ranom djetinjstvu čija je posljedica nevoljenje sebe, nemogućnost da sada tražimo podršku, ogromnu količinu stida, srama i nepoštivanja sebe.
I upravo zbog svega ovoga, teško je napraviti prvi korak i tražiti pomoć. Zbog naučenog, ukorijenjenog mišljenja da moramo biti savršeni. Da sve možemo i moramo sami! No, postoji i jedna druga istina koje nismo svjesni. A to je da ne moramo biti sami. Nikada nismo ni morali. To je samo iskrivljena stvarnost koju smo prihvatili kao istinu. Koja nam je nametnuta na neki način.
Imamo pravo na pomoć. Imamo pravo na podršku. Imamo pravo na život! U nekom trenutku kretanja po spirali poremećaja hranjenja, većina nas osvijesti da naš problem neće nestati sam od sebe. Da što duže traje, ostavit će veće posljedice na nas. Naša tijela ne mogu beskonačno vrijeme raditi na minimumu. Ne mora se desiti tako drastičan kraj koji se desio Rudine, ali budimo svjesni da poremećaj hranjenja uništava tijelo. I osobnost. Ostavlja emocionalnu i fizičku pustoš iza sebe. Ostavlja aseksualnost, paniku, misli kojih se ne možemo riješiti, izolaciju, usamljenost. Gubimo jedan po jedan dio svoje osobnosti, dok ne ostane samo patnja, bol i unutrašnji kaos.
Što poduzeti?
I zato, ako vodiš borbu sa samom sobom, ako ste došla do trenutka da si svjesni da trebaš pomoć, znaj da ne moraš biti sama. Uvijek postoji način da dobiješ podršku. Usudi se tražiti ju. Unatoč svom strahu. Unatoč svom sramu. Unatoč svemu. Podijeli to sa nekom osobom u koju imaš povjerenja. Kreni na grupe podrške. Nađi dobrog terapeuta.Iskorači iz svoje vlastite sjene. Prihvati svoju vlastitu nelagodu i unatoč njoj, pokušaj. Traži odgovor na svoje kako? Vjerojatno znaš onu staru: I put od 1000 milja počinje prvim korakom. Zakoračite sad! I napravi prvi korak ususret samome sebi.
Pozivam te na projekciju dokumentarnog filma “Žena zmaj” u Centru Snaga namjere, 9.9.2022. u 18:00. Nakon filma imat ćemo otvorenu diskusiju o poremećajima hranjenja. Ulaz je besplatan a link za prijavu je: https://snaganamjere.com/proizvod/zena-zmaj/
