Gost emisije Nu2, Krunoslav Nujić, govorio je o sindromu izgaranja na poslu, poznatom kao burnout, koji pogađa sve veći broj ljudi. Nakon osobno vrlo zahtjevnog razdoblja koje je trajalo dvije do tri godine, odlučio je svoje iskustvo pretočiti u knjigu. Taj mu je proces, kako ističe, poslužio i kao oblik dodatne terapije.
S ciljem da vlastitim iskustvom pomogne drugima, Nujić je knjigu objavio, a tek nakon njezina izlaska postao je svjestan razmjera problema. Javili su mu se brojni ljudi sličnih iskustava, što mu je, kako kaže, pokazalo koliko je sindrom izgaranja na poslu zapravo raširen.
Krunoslav Nujić ispričao je kako potječe iz Bosne i Hercegovine te da je imao lijepo djetinjstvo.
"Bio sam jedinac, a roditelji su bili radnička obitelj i bilo mu je lijepo sve do perioda 90-ih kada su krenuli problem", rekao je u emisiji Nu2.
"Majka ima mišićnu distrofiju, tako da sam obilježen i s te strane, stoga što sam odrastao s bolešću i brige o njoj i danas se nosim s time. Kada dijete odrasta s tim, osjeća se nesigurno", dodao je.
Kao jedinac, rano je naučio nositi se s okolnostima koje su ga, kako kaže, snažno obilježile i koje je kasnije prenio u školovanje i profesionalni život. Upravo je takav obrazac ponašanja, ističe, dugoročno pridonio njegovu izgaranju na poslu. Prisjetio se i traumatičnog iskustva izbjeglištva 1992. godine, koje je ostavilo dubok trag.
"Kada sam studirao meni nije bila opcija da studiram više od 4 godine stoga što sam morao početi raditi radi egzistencije, naglasio je i dodao kako je završio PMF i zaposlio se u velikoj firmi i prvi puta nakon godinu dana, počeo je osjećati simptome bolesti."
"Nisam znao da trebam odmoriti i da moram stati. To mi nikada nitko nije rekao, sve dok mi tijelo nije počelo davati simptome. To su bili umor, tjeskoba, bol u leđima, probavni problemi, urtikarija. Zapitao sam se kako to da imam u 5-6 dana simptome koje nitko ne zna objasniti, rekao je.
S vremenom je shvatio da ga je životni stil kojim je živio doveo do burnouta te je sam donio odluku da mora promijeniti određene stvari kako bi se, kako kaže, vratio "na stare staze".
"Pratio sam što me dovelo do toga. Prestao sam raditi prekovremeno. Do tada sam radio do 14 sati dnevno. Prestao sam s postdiplomskim, prestao sam s večernjim izlascima koji su me trošili."
Naglasio je da je krenuo na psihoterapiju, uveo redovite sportske aktivnosti, više se odmarao i spavao te počeo plivati i ići u šetnje.
""Više od godinu dana radio sam na svom tijelu, ne bi li mu dao vremena da se oporavi. Nakon tog vremena osjetio sam kako mi se vraća energija, ali sam morao mnogo životnih promjena napraviti", rekao je.
Istaknuo je da je do svojih četrdesetih godina imao stabilno i dobro razdoblje u životu – zasnovao je obitelj, dobio dvoje djece i imao stabilnu vezu. No potom su uslijedili teški događaji: smrt u obitelji, pojačan stres na poslu i činjenica da je supruga napustila posao.
"Tada sam primijetio što se događa i bio sam sve iscrpljeniji te sam znao što se događa. Imao sam plan da odem na godišnji za nekoliko tjedana, no to tijelo nije izdržalo. Bio sam u puno lošijem stanju nego prvi puta i simptomi su bili jači, stoga što više nisam bio mlad. Imao sam preko 40 godina", naglasio je.
Nujić burnout opisuje kao sistemsku bolest koja ne pogađa samo jedan organ ili sustav. Kako kaže, zapadna medicina često ima poteškoća s takvim stanjima jer je usmjerena na simptome i fragmentirani pristup.
"U tom sam trenutku došao na pregled s nekoliko simptoma i dobio sam 5 uputnica za 5 simptoma i onda sam išao na razne pretrage, ali sve su bile dobre. I to mi je pomoglo jer sam znao da je moj problem psihosomatski", opisao je.
Tijelo mu je postupno počelo otkazivati, što je usporedio s osjećajem kao da ga je netko isključio iz struje. Mjesecima je ponavljao da ne može funkcionirati, no mnogi oko njega to nisu razumjeli.
Nakon dugotrajnog razdoblja problema, suočio se sa strahovima i snažnim fizičkim simptomima. Kada je shvatio da više ne može tako živjeti i raditi, dao je otkaz i zaključio da si mora dati vrijeme za oporavak.
"Date otkaz i u jednom trenutku više nemate novaca, posla, a ni zdravlja i onda krenu emocije, ističe."
U tom je trenutku postao svjestan i važnosti izražavanja emocija, jer njihovo potiskivanje, smatra, može dovesti do još ozbiljnijih problema.
"Moje tijelo je potpuno otkazalo. Trenirao sam 4-5 sportova, ali to moje tijelo nije moglo izdržati", rekao je.
Nakon dvije godine teškog suočavanja s bolešću, on i supruga donijeli su odluku o razvodu, jer je Krunoslav shvatio da mora u potpunosti promijeniti smjer svog života.
"Što god sam pokušao spasiti nije uspjelo i rekao sam sam sebi da život moram izokrenuti. Sve sam izgubio zbog izgaranja", rekao je.
Kao jedan od najtežih trenutaka u životu izdvojio je razgovor s djecom u kojem im je morao reći da se on i supruga razvode.
"Koliko god je to bila trauma, smatrao sam da će to ta nas dugoročno biti u redu jer to je iskustvo koje nas je osnažilo", dodao je.
Nakon svih tih iskustava, osjetio je određeni osjećaj slobode – bio je, kako kaže, „na nuli“, na dnu, ali s mogućnošću da započne život kakav želi, a ne onaj kakav je osjećao da mora živjeti.
"Želio sam vidjeti kako izgleda život kada se živi, a ne kada se mora, vidjeti što je sloboda, ljubav i htio sam to iskustvo."
Naglasio je kako društvo još uvijek nedovoljno razumije što je burnout. Objašnjavajući razliku između obične iscrpljenosti i sindroma izgaranja, istaknuo je da se kod iscrpljenosti čovjek može oporaviti odmorom, dok burnout traje znatno dulje i zahtijeva višemjesečan, pa čak i višegodišnji oporavak. Kako bi se burnout spriječio, važno je, smatra, osvijestiti koliku je cijenu netko spreman platiti za određeni način života i rada.
"Prvo što nas tjera u problem je toksična okolina, previše obaveza, međuljudski odnosi. Burnout se najčešće događa u poslovnom okruženju, ali može i u privatnom. Naglašavam da su problemi i u nama. Smatram da nema ni jedne osobe koja je to doživjela, a da nema problema s osobnim granicama. To su osobe koje se ne znaju zauzeti za sebe i reći NE te šute i trpe, ali isto tako i perfekcionizam, ali isto i zauzimanje za ljude ispred sebe", objasnio je.
Dodao je i da istraživanja pokazuju kako žene tri puta češće dobivaju dijagnozu burnouta te da na taj problem reagiraju ranije.
Na kraju je istaknuo da svaka životna kriza, uključujući i burnout, može biti prilika da se čovjek okrene sebi, sagleda svoju okolinu i napravi nužne promjene. Promjena je, smatra, moguća za svakoga, ali zahtijeva osobnu odgovornost i spremnost da se preuzmu konkretni koraci kako bi se iz te situacije izašlo.
