Napeti i preopterećeni zaposlenici diljem svijeta prepoznat će znakove burnouta: iscrpljenost, depersonalizacija (osjećaj udaljenosti od drugih i samih sebe na poslu) te smanjen osjećaj osobnog postignuća. Sve to događa se kada se kronični stres na poslu ne rješava na pravi način.
Na suprotnom kraju spektra stresa nalazi se "rustout" (radna apatija). Možda ste ga i sami iskusili. To je stanje kada zaposlenici postaju dosadni, apatični i nemotivirani, često obavljajući samo nužni minimum posla. Posljedica može biti odgađanje zadataka, besciljno pregledavanje društvenih mreža ili traženje nečeg stimulativnijeg negdje drugdje.
Rustout označava mentalni i emocionalni pad uzrokovan ponavljajućim, monotonim zadacima i dugotrajnom profesionalnom stagnacijom. Za razliku od burnouta, koji nastaje zbog preopterećenosti poslom, rustout proizlazi iz nedovoljne iskorištenosti i nedostatka motivirajućeg rada.Ovo stanje može se dodatno pojačati kada radno okruženje više cijeni učinkovitost i postizanje konkretnih rezultata od profesionalnog angažmana, zbog čega se ljudi mogu osjećati nevidljivo ili zamjenjivo. Drugim riječima, javlja se kada ljudi nisu dovoljno izazvani.
Možda zvuči čudno onima koji bi voljeli malo manje razmišljati o poslu. No, dugoročno, to može dovesti do nezadovoljstva karijerom i negativno utjecati na mentalno zdravlje.
Ipak, u mnogim zanimanjima je rustout i dalje tema o kojoj se rijetko govori. Možda je razlog tome prešutno uvjerenje da je posao, jednostavno, nešto što ne mora biti zanimljivo.
Jedno istraživanje bavilo se rustoutom među profesorima na učiteljskom fakultetu. To su sveučilišni profesori koji obrazuju buduće nastavnike. Anketirano je 154 profesora na učiteljskom fakultetu i provedeni su dodatni intervjui s njih 14. Iako je većina zaposlenika navela da uživa u svom radu i njegovoj raznolikosti, primijećena je prisutnost simptoma i iskustava koja upućuju na rustout. Smatra se da ovi nalazi mogu biti relevantni i za druge profesionalne sredine.
Rustout može zvučati slično kao popularni fenomen “quiet quitting” na društvenim mrežama. Međutim, profesori koji su sudjelovali u istraživanju nisu namjerno odustajali od svojih obveza niti su planirali odlazak. Zapravo, ostali su vrlo predani svojim studentima – što njihovu situaciju čini još frustrirajućom.
Često su svoj posao smatrali pozivom i ponosili su se time što su nove učitelje mogli uvesti učitelje u profesiju. Mnogi su govorili o zadovoljstvu koje su pronalazili u radu i o sjajnim, inspirativnim mladim ljudima koje su pomagali odgajati. No, neki su s vremenom izgubili taj entuzijazam. Sve veće hrpe papirologije odvraćale su im pažnju od onoga što su voljeli raditi. Najvažnije od svega, počeli su osjećati da to više nije onaj posao u koji su se zaljubili na početku.
Profesori na učiteljskim fakultetima u visokom obrazovanju balansiraju između brojnih obveza: predavanja, nadzora nad praksama svojih studenata, mentorstva i opsežnog administrativnog rada. Sve te obveze ostavljaju malo prostora za bavljenje istraživanjima, koja su sve važnija na sveučilištima koja svoje uspjehe mjere istraživanjima i rezultatima.
Utvrđeno je da je birokratizacija visokog obrazovanja u Irskoj i Velikoj Britaniji dovela do prevelike papirologije, zadataka usklađivanja i stalnih promjena sustava. Jedan profesor je rekao: "Otprilike 70 % mog radnog vremena sada je gotovo isključivo administracija, što je vrlo depresivno."
Sve zajedno, to im ostavlja vrlo malo vremena za kreativnije ili profesionalno ispunjavajuće aspekte posla, poput osmišljavanja kurikuluma, poučavanja ili istraživanja. "Često imam osjećaj da na kraju tjedna nisam napravio ništa i nemam nikakav osjećaja napretka", rekao je jedan od njih.
Rustout se može pojaviti i kada ne postoji usklađenost između profesionalnih ambicija i zahtjeva posla. Primjerice, u istraživanju su neki visoko kvalificirani profesori, s bogatim iskustvom u istraživanju, vođenju i poučavanju, osjećali da ih iscrpljuju ponavljajući, slabo vrijedni zadaci, umjesto poslova koji odgovaraju njihovoj stručnosti.
Kako je jedan od njih rekao: "Ljude se može ‘zatvoriti’ u određenu ulogu i ostaviti u toj zoni komfora, umjesto da ih se izazove ili potakne da isprobaju nešto što bi ih moglo stimulirati i probuditi kreativnost."
Nekima možda ne bi smetalo neko vrijeme živjeti s rustoutom, ali dugotrajna zaglavljenost u takvoj situaciji može dovesti do profesionalnog nezadovoljstva.
Ograničen profesionalni razvoj može dovesti do osjećaja rustouta. To uključuje manjak prilika za napredovanje u karijeri, krute strukture i izostanak podrške za profesionalni rast na radnom mjestu. Ako se zaposlenici doživljavaju kao “sigurne ruke” koje mogu održavati sustav u pogonu, njihovo se profesionalno zadovoljstvo uopće ne razmatra. “Konkretno, razgovora o tome nema; samo ‘Jeste li obavili posao’”, rekao je jedan od profesora. “Nije važno jeste li zadovoljni poslom, bitno je samo da budete zahvalni što ga imate.”
Rustout ima i osobne i institucionalne posljedice. Na osobnoj razini dovodi do povlačenja, apatije i smanjene motivacije. Jedan je sudionik rekao da “funkcionira, ali ne napreduje”, dok su ponavljajući zadaci polako narušavali njegov osjećaj svrhe.
Mnogi su sudionici rekli su da ne mogu otvoreno govoriti o nezadovoljstvu zbog radne kulture i očekivanja vezanih uz rezultate. “Rustout postoji u našem poslu. Apsolutno. No, nikada nisam imao priliku razgovarati s nekim o tome”, rekao je jedan od njih.
Možda je to zato što svima odgovara da se o tome ne govori. Ništa se ne mijenja dok zaposlenici rade svoj posao i ne izazivaju probleme. Tišina kratkoročno koristi institucijama jer održava stabilnost i odgađa teške razgovore. No, dugoročno može pridonijeti problemima zadržavanja radnika, negativnoj radnoj atmosferi i moguće smanjenju inovacija.
Rustout bi trebao biti tema mentalnog zdravlja na radnom mjestu, kao što je to burnout. Poslodavci moraju prihvatiti da je dobrobit zaposlenika dio ukupnog uspjeha.
