Jeste li se ikada pokušali sami škakljati? Samo naprijed, poškakljajte vlastiti pazuh ili taban upravo sada. Ne osjećate apsolutno ništa? To je zato što vaš mozak izvodi fascinantan trik — trik koji već stoljećima zbunjuje znanstvenike i otkriva koliko još toga ne znamo o ljudskom ponašanju.
Opsežan pregled objavljen u časopisu Science Advances pokazuje koliko zapravo malo znamo o škakljanju, unatoč tome što je riječ o jednom od najuniverzalnijih ljudskih iskustava. Istraživanje otkriva da je škakljanje i dalje znatno manje proučavano u usporedbi s boli, svrbežom i dodirom — iako su o njemu razmišljali i umovi poput Sokrata, Aristotela i Charlesa Darwina.
"Gargaleza, obično poznata kao škakljanje, vrlo je poznat osjećaj koji je većina nas iskusila barem jednom u životu. Bilo da aktivno škakljamo svoje bebe, obitelj, prijatelje, partnere ili kućne ljubimce ili smo sami žrtve napada škakljanja, nema sumnje da ljudi aktivno sudjeluju u tom ponašanju", piše autorica studije Konstantina Kilteni, neuroznanstvenica sa Sveučilišta Radboud i Karolinska instituta u Švedskoj.
Ipak, "znanstveno razumijevanje gargaleze je izuzetno slabo", nastavlja ona. "Danas ne znamo zašto su određena područja tijela osjetljivija na škakljanje od drugih i zašto neki ljudi uživaju u škakljanju, dok drugi to ne vole, ali se ipak smiju. Također nismo u potpunosti razumjeli zašto ne možemo sami sebe škakljati i zašto su neki ljudi jako osjetljivi na škakljanje, dok drugi uopće ne reagiraju. Nadalje, osnovna funkcija škakljanja kod ljudi, kao i kod drugih vrsta, ostaje velika enigma."
Zašto je onda ovo naizgled trivijalno znanje uopće važno? Razumijevanje škakljanja nije samo stvar znanstvene znatiželje — ono bi moglo otkriti nove spoznaje o autizmu, shizofreniji, razvoju djece, pa čak i pomoći u dizajniranju boljih robota koji komuniciraju s ljudima.
Znanstvenici se ne mogu složiti oko toga što je zapravo škakljanje
Dio zbrke proizlazi iz osnovnih definicija. Znanstvenici se ne mogu složiti oko toga što "škakljanje" zapravo znači, a to dovodi do izrazito kontradiktornih rezultata istraživanja.
Neki proučavaju lagane, nježne podražaje koji izazivaju potrebu za češanjem — poput osjećaja kada vam kukac puzi po ruci. Drugi se usredotočuju na jače ubode i bockanja koji vas tjeraju na smijeh i trzaje. Te reakcije su potpuno različite, a ipak se obje vrste podražaja nazivaju istim imenom — škakljanje.
Lagan dodir izaziva ono što istraživači nazivaju "knismesis" — u osnovi riječ je o pokretnoj svrbeži koja izaziva refleks povlačenja ili češanja. No ona vrsta škakljanja koja izaziva smijeh, na koju se odnosi pojam gargalesis, zahtijeva brzi, snažni i ponavljajući pritisak na određena područja poput pazuha, bokova ili tabana.
Istraživanja su dala suprotne rezultate jer znanstvenici zapravo nisu proučavali isti fenomen. Neka su pokazala da su podlaktice i bedra najosjetljivija na škakljanje, dok su druga ta ista područja označila kao najmanje osjetljiva. U radu se navodi da se ti rezultati "mogu uskladiti ako uzmemo u obzir da su prva istraživanja proučavale knismezu, a druga gargalezu."
Za vaša najškakljivija mjesta nema znanstvenog objašnjenja
Nitko ne zna zašto vas određeni dijelovi tijela izluđuju kada ih se dodirne. Pazusi i tabani redovito se svrstavaju među najškakljivija područja, ali nisu ni najosjetljiviji na običan dodir ili bol. Nemaju najtanju kožu, niti najveću koncentraciju živčanih završetaka.
Jedna teorija kaže da su ta mjesta ranjiva u borbi — udarac u pazuh mogao bi oštetiti glavne arterije, a udarci u bokove mogli bi naštetiti unutarnjim organima. No to "ratničko" objašnjenje pada u vodu jer su i ruke i šake jednako ranjive, a ipak nisu osobito škakljive.
Darwin je pretpostavio da smo škakljivi na mjestima koja inače rijetko dolaze u dodir s vanjskim podražajima. Na primjer, naši pazusi rijetko dolaze u kontakt s nasumičnim objektima, pa kad se to ipak dogodi, mozak tome pridaje posebnu pažnju. No čak je i Darwin priznao da ta teorija ima svoje slabosti — naša leđa i stražnjica također rijetko dolaze u doticaj s vanjskim podražajima, a ipak nisu osobito škakljivi, piše Study Finds.
Nakon više od stoljeća istraživanja, znanstvenici još uvijek nemaju čvrsto objašnjenje zašto vas stopala tjeraju na smijeh, dok ruke ne.
Sustav samopotiskivanja škakljanja u mozgu
Najčudniji aspekt škakljanja je potpuna nesposobnost da sami sebe škakljamo. Znanstvenici vjeruju da se to događa zato što naš mozak predviđa i poništava osjete koje sami stvaramo. Kada pomaknete vlastitu ruku da dodirnete svoje tijelo, vaš mozak u biti govori: "Znam da se ovo događa, pa ću to ignorirati."
Snimanja mozga podržavaju ovu teoriju: pokazalo se da su područja mozga zadužena za obradu dodira manje aktivna kada ljudi dodiruju sami sebe, u usporedbi s time kada ih dodiruje netko drugi. Mali mozak (cerebellum), koji pomaže u predviđanju posljedica pokreta, pritom postaje aktivniji — očito s ciljem da potisne osjećaj dodira koji dolazi iz vlastitih pokreta.
Ali evo gdje je problem: sva dosadašnja istraživanja mozga koristila su dodire koji ne izazivaju škakljanje ili blagu stimulaciju. Nitko zapravo nije snimao mozak tijekom pravih sesija škakljanja, zbog čega se ova teorija čini djelomično spekulativna.
Uživamo li zapravo u škakljanju?
Škakljanje izaziva smijeh, koji obično signalizira sreću, ali mnogi ljudi prijavljuju pomiješane ili negativne osjećaje vezane uz škakljanje. Neke studije su otkrile da je samo trećina sudionika uživala u tom iskustvu, dok se drugima škakljanje nije svidjelo, ali su se i dalje nekontrolirano smijali.
Istraživanja pokazuju da se smijeh izazvan škakljanjem razlikuje od smijeha zbog radosti — ima drugačija akustična svojstva, izaziva jaču emocionalnu pobuđenost i aktivira drugačije moždane mreže. To upućuje na to da škakljanje pokreće refleksnu reakciju, a ne istinsku zabavu — slično kao što nas rezanje luka tjera na plač, iako zapravo nismo tužni.
Ne reagiraju svi jednako na škakljanje. Neki su ljudi izrazito osjetljivi, dok drugi jedva da uopće reagiraju. Djeca se općenito čine škakljivijima od odraslih, no znanstvenici nisu sigurni odražava li to stvarne razlike u osjetljivosti ili se radi o promjenama u ponašanju s godinama.
Osobe s poremećajem iz spektra autizma doživljavaju dodire škakljivije u usporedbi s drugima, dok osobe sa shizofrenim obilježjima pokazuju smanjenu sposobnost razlikovanja vlastitih dodira od onih koji dolaze izvana, što znači da, u određenoj mjeri, mogu same sebe škakljati.
Trenutačna istraživanja škakljanja suočavaju se s velikim praktičnim izazovima. Kako standardizirati ljudsko škakljanje? Različiti ljudi primjenjuju različit pritisak, brzinu i tehniku, što rezultate čini gotovo nemogućima za ponoviti. Studije pate od malih uzoraka, nedosljednih metoda i nejasnih definicija onoga što se zapravo mjeri.
Znanstvenici tvrde da će buduća istraživanja trebati automatizirane uređaje za škakljanje koji mogu pružiti dosljednu stimulaciju, dok istovremeno mjere više vrsta reakcija — subjektivne dojmove ispitanika, snimke smijeha, promjene otkucaja srca i moždanu aktivnost.
Iako se o škakljanju razmišlja već više od dvije tisuće godina – od Sokrata do Darwina – i unatoč desetljećima nepovezanih znanstvenih istraživanja, još uvijek znamo iznenađujuće malo o ovom svakodnevnom osjetilnom fenomenu. Razumijevanje načina na koji naš mozak obrađuje i predviđa dodirne podražaje moglo bi rasvijetliti temeljna pitanja o svijesti, samosvijesti i poremećajima osjetilne obrade.
Ovo područje također ima praktične primjene u razvoju tehnologije i uređaja temeljenih na dodiru koji bi mogli revolucionirati način na koji komuniciramo sa strojevima i jedni s drugima na daljinu. Najvažnije je da škakljanje pruža jedinstven uvid u to kako naš mozak razlikuje sebe od drugih što je temeljna sposobnost koja je narušena kod određenih mentalnih poremećaja.
Unatoč stoljećima traganja za odgovorima, Kilteni kaže da “smo tek na samom početku tog putovanja” u pokušaju da shvatimo zašto se običan dodir ponekad pretvara u nezaustavljiv smijeh — osim kada ga sami izazovemo.
