Ljudi vole misliti da u potpunosti kontroliraju svoje odluke i ponašanje. No, ako zagrebemo ispod površine, postoje sile izvan naše svjesne kontrole koje utječu na to kako razmišljamo i ponašamo se, a to su – naši geni.
Od 1950-ih znanstvenici proučavaju utjecaje gena na ljudsko zdravlje. To je navelo medicinske stručnjake i istraživače da se zalažu za upotrebu precizne medicine za personaliziranje dijagnoze i liječenja bolesti, što može dovesti do bržih rješenja i poboljšanja dobrobiti pacijenata, piše The Conversation.
Utjecaj gena u psihologiji je zanemaren. Nedavno istraživanje govori o tome kako geni utječu na ljudsku psihologiju i ponašanje. Evo nekoliko specifičnih načina na koje psiholozi mogu upotrijebiti teoriju genetskog sukoba kako bi bolje razumjeli ljudsko ponašanje – i potencijalno unaprijedili liječenje psiholoških problema.
Kakve veze imaju geni s našim ponašanjem?
Teorija genetskog sukoba kaže da iako se naši geni stapaju kako bi nas učinili onim što jesmo, oni zadržavaju markere koji dolaze od oca ili majke. Zbog tih markera geni međusobno surađuju ili se bore dok rastemo i razvijamo se. Istraživanje genetskog sukoba primarno se usredotočuje na trudnoću, budući da je to jedno od rijetkih razdoblja u ljudskom razvoju kada se utjecaj različitih skupova gena može jasno uočiti kod jedne osobe.
Tipično, geni majke i oca imaju različite idealne strategije za rast i razvoj. Dok geni oca i majke u konačnici pronalaze načine međusobne suradnje koji rezultiraju normalnim rastom i razvojem, ti geni imaju koristi jer potiču razvoj fetusa da bude malo više u skladu s onim što je optimalno za roditelja od kojeg potječu. Majčini geni pokušavaju održati majku zdravom i osigurati joj dovoljno podrške za drugu trudnoću, dok očevi geni koriste to što fetus uzima sve majčine resurse za sebe.
Međutim, kada geni nisu u stanju napraviti kompromis, to može rezultirati neželjenim ishodima kao što su fizički i mentalni nedostaci za bebu ili čak pobačaj.
Iako je genetski sukob normalna pojava, njegov je utjecaj uglavnom zanemaren u psihologiji. Jedan od razloga je taj što istraživači pretpostavljaju da je genetska suradnja neophodna za zdravlje i dobrobit pojedinca. Drugi razlog je taj što većinu ljudskih osobina kontroliraju mnogi geni. Naprimjer, visinu određuje kombinacija 10 000 genetskih varijanti, a boju kože određuje više od 150 gena.
Složena priroda psihologije i ponašanja otežava točno određivanje jedinstvenog utjecaja jednog gena, a kamoli od kojeg roditelja dolazi. Uzmimo, naprimjer, depresiju. Ne samo da na vjerojatnost razvoja depresije utječe 200 različitih gena, već na nju utječu i utjecaji okoline kao što su zlostavljanje u djetinjstvu i stresni životni događaji. Istraživači su također proučavali slične složene interakcije za poremećaje povezane sa stresom i anksioznošću.
Prader Willijev sindrom i Angelmanov sindrom
Kada istraživači proučavaju genetski sukob, obično se usredotočuju na njegovu vezu s bolešću, nenamjerno dokumentirajući utjecaj genetskog sukoba na psihologiju.
Konkretno, istraživači su proučavali kako su ekstremni slučajevi genetskog sukoba – recimo kada je utjecaj jednog skupa roditeljskih gena potpuno izražen dok je drugi skup potpuno utišan – povezani s promjenama u ponašanju proučavajući ljude koji imaju Prader-Willijev sindrom i Angelmanov sindrom.
Ovi sindromi rijetki su genetski poremećaji koji pogađaju oko jednu osobu na 10 000 do 30 000 odnosno jednu od 12 000 do 20 000 ljudi diljem svijeta. Trenutno ne postoji dugotrajno liječenje ni za jedno od ovih stanja. Ti se sindromi razvijaju kod pacijenata kojima nedostaje jedna kopija gena na petnaestom kromosomu koji je potreban za uravnotežen rast i razvoj. Netko tko naslijedi samo verziju gena od oca razvit će Angelmanov sindrom, dok će netko tko ima samo verziju gena od svoje majke razviti Prader-Willijev sindrom.
Fizička obilježja Angelmanovog sindroma uključuju velika kašnjenja u razvoju, intelektualne poteškoće, poteškoće s kretanjem, poteškoće s jelom i pretjerano smijanje. Tjelesna obilježja Prader-Willijevog sindroma uključuju smanjen tonus mišića, poteškoće s hranjenjem, nedostatke hormona, nizak rast i ekstremno prejedanje u djetinjstvu.
Ovi sindromi predstavljaju jedan od rijetkih slučajeva gdje se može jasno uočiti utjecaj samo tog jednog gena koji nedostaje. Iako su i Angelmanov i Prader-Willijev sindrom povezani s problemima jezika, kognitivnih sposobnosti, prehrane i spavanja, oni su također povezani s jasnim razlikama u psihologiji i ponašanju.
Na primjer, kod djece s Angelmanovim sindromom uobičajeni su česti osmjesi i provale smijeha i općenito žele više sudjelovati u društvenim interakcijama. Zbog ovakvog ponašanja smatra se da te osobe često lakše dobiju ono što žele od nekog, kao i pažnju okoline.
Djeca s Prader-Willijevim sindromom, s druge strane, doživljavaju napade bijesa, tjeskobu i imaju poteškoće u društvenim situacijama. Ta su ponašanja povezana s povećanim poteškoćama s majkama u ranoj fazi života pojedinca, što potencijalno odgađa kada će njihova majka roditi drugo dijete. Zbog toga se misli da te osobe imaju povećani pristup hrani i veću roditeljsku pozornost.
Genetski sukob u psihologiji i ponašanju
Angelmanov sindrom i Prader-Willijev sindrom naglašavaju važnost istraživanja utjecaja genetskog sukoba na psihologiju i ponašanje. Istraživači su dokumentirali razlike u temperamentu, društvenosti, mentalnom zdravlju i privrženosti kod ovih poremećaja.
Razlike u psihološkim procesima između ovih sindroma slične su predloženim učincima genetskog sukoba. Genetski sukob utječe na privrženost određujući reakciju i osjetljivost odnosa roditelj-dijete kroz razlike u ponašanju i potrebama za podrškom. Taj se odnos počinje stvarati dok je dijete još u maternici i tu se određuje kako će dijete reagirati na različite društvene situacije. Iako ovo "podešavanje" odgovora počinje na čisto biološkoj razini u maternici, rezultira jedinstvenim obrascima društvenog ponašanja koji utječu na sve, od načina na koji se nosimo sa stresom do naše osobnosti.
Budući da većina znanstvenika ne razmatra utjecaj genetskog sukoba na ljudsko ponašanje, velik dio ovih istraživanja još uvijek je teorijski. Istraživači su morali pronaći sličnosti među disciplinama kako bi vidjeli kako biološki proces genetskog sukoba utječe na psihološke procese. Istraživanje Angelmanovog i Prader-Willijevog sindroma samo je jedan od primjera kako integracija genetskog konflikta u psihološkom istraživanju može znanstvenicima pokazati put za proučavanje kako nas naša biologija čini jedinstvenim osobama.
