Tetovaže su se tijekom posljednjih desetljeća preselile iz subkulturnih margina u središte društvenog mainstreama. Ono što je nekoć bilo vezano uz pomorce, umjetnike, buntovnike i alternativne skupine, danas je dio svakodnevnog vizualnog pejzaža.
U europskim gradovima uobičajeno je da ih nose mladi, ali i sve veći broj odraslih koji prelaze četrdesetu. U Švedskoj, zemlji iz koje dolazi najnovija znanstvena analiza, procjenjuje se da više od trećine odraslih ima barem jednu tetovažu. Upravo zato, čini se gotovo iznenađujuće da do danas znamo vrlo malo o tome što dugoročno znači unos tinte u kožu.
Tetoviranje se doživljava kao estetski izbor, nešto poput frizure ili odjevnog stila, ali za razliku od kose ili garderobe, tinta unesena u kožu ostaje ondje cijeli život. Ona ulazi sloj po sloj, u dermis, prolazi kroz reakciju imunološkog sustava i postaje trajni dio tkiva.
I premda se o zdravstvenim posljedicama povremeno nagađalo – osobito u kontekstu alergija, upala ili infekcija – ozbiljni, dugoročni epidemiološki podaci dosad gotovo da nisu postojali. Zdravstveni registri ne bilježe ima li pacijent tetovaže, pigmenti nisu standardizirani, a istraživanja koja bi pratila velike skupine tetoviranih ljudi tijekom više desetljeća iznimno su složena i skupa. Zbog toga je nova studija sa Sveučilišta Lund izazvala toliku pozornost.
Prvo upozorenje: 29 posto veća vjerojatnost razvoja melanoma
Studija, objavljena u European Journal of Epidemiology,donosi nalaz koji je otvorio veliki prostor za raspravu. U usporedbi s osobama bez tetovaža, tetovirani ispitanici imali su oko 29 posto veći relativni rizik za razvoj melanoma, najagresivnijeg i najsmrtonosnijeg oblika raka kože.
Melanom se razvija iz melanocita – stanica koje proizvode pigment melanin – i iako je rjeđi od drugih oblika raka kože, ima puno veću sklonost metastaziranju. Već se dugi niz godina zna da je intenzivno izlaganje UV zračenju ključni čimbenik rizika, ali do sada se pitanje tetovaža jedva spominjalo u znanstvenoj literaturi. Upravo zato je 29-postotni porast rizika, čak i kad je riječ o relativnom riziku, izazvao velik interes.
Kako je studija provedena
Znanstvenici iz Lunda odlučili su krenuti obrnutim putem u odnosu na klasične dugoročne studije. Umjesto da desetljećima prate tisuće tetoviranih i netetoviranih ljudi, uzeli su podatke iz visokokvalitetnih švedskih nacionalnih registara i identificirali nekoliko tisuća osoba u dobi od 20 do 60 godina kojima je dijagnosticiran melanom ili karcinom pločastih stanica. Zatim su za svakog od njih odabrali kontrolnu skupinu istih demografskih obilježja – iste dobi i spola – ali bez dijagnoze raka kože.
Sudionicima obje skupine poslan je detaljan upitnik o tetovažama: kada su ih dobili, koliko su velike, gdje se nalaze, jesu li koristili solarije, koliko vremena provode na suncu, kakav im je tip kože, jesu li skloni opeklinama, puše li, kakvo im je obrazovanje, primanja, pa čak i bračni status. Ovakav pristup obuhvaća širok spektar mogućih čimbenika koji bi mogli zbuniti rezultate. Primjerice, moguće je da se ljudi koji se tetoviraju češće izlažu suncu, ali ako se taj faktor ne uzme u obzir, lako se može pogrešno zaključiti da je sama tetovaža razlog povećanog rizika.
Zato su upravo ovi detalji ključni. Kada su statistički ”uklonjeni“ učinci tih zbunjujućih čimbenika, povećani rizik je i dalje ostao prisutan. Drugim riječima, razlika između tetoviranih i netetoviranih nije se mogla u potpunosti objasniti samo razlikama u ponašanju, navikama ili sociodemografskim obilježjima.
Što se zapravo događa u koži i limfnom sustavu
Iako studija ne ulazi u biološke mehanizme, autori i drugi stručnjaci nude nekoliko mogućih objašnjenja koja tek treba potvrditi budućim istraživanjima. Jedan od scenarija odnosi se na samu tintu, odnosno pigmentne spojeve koji se unose u kožu.
Mnogi pigmenti korišteni u tetovažnoj industriji nisu razvijeni za medicinsku uporabu, nego isprva za industriju – tiskarsku ili tekstilnu – a tek su naknadno postali dio estetske prakse. Njihova interakcija s UV zračenjem nije dovoljno istražena, a neka laboratorijska ispitivanja pokazuju da se pojedini pigmenti pod utjecajem jakog UV svjetla mogu razgraditi u spojeve za koje se sumnja da su kancerogeni.
Druga hipoteza računa na imunološki odgovor. Kada se tinta ubrizga u dermis, imunološki sustav aktivira svoje ”čuvarske“ stanice – makrofage i dendritičke stanice – koje pokušavaju progutati pigmentne čestice. No budući da je riječ o česticama koje se ne mogu razgraditi, dio njih ostaje zarobljen u tkivu, dok se druge putem limfnog sustava prenose u limfne čvorove. Tamo mogu ostati godinama, pa i cijeli život. Kronična niskogradijentna upala u tim područjima, iako ne nužno opasna sama po sebi, dugoročno može biti jedan od čimbenika rizika u razvoju malignih procesa.
Zašto karcinom pločastih stanica ne pokazuje isto?
Zanimljivo je da studija nije pronašla nikakvu povezanost između tetovaža i karcinoma pločastih stanica, vrste raka kože snažno povezane s kroničnim izlaganjem UV zračenju. To ukazuje da potencijalni mehanizam – ako ga ima – nije univerzalan i ne utječe na sve stanice kože jednako. Moglo bi se raditi o procesu specifičnom za melanocite ili o kompleksnoj interakciji tinte, imunološkog sustava i UV zračenja. No, zasad su to samo teorije; potrebno je eksperimentalno istraživanje o biološkoj povezanosti.
Autori studije više puta naglašavaju nešto što je ključno za pravilno tumačenje rezultata: povezanost ne znači uzročnost. Činjenica da se određeni zdravstveni ishod češće pojavljuje u jednoj skupini ne znači da je upravo ta karakteristika – u ovom slučaju tetovaža – odgovorna za njegov nastanak. Moglo bi se raditi o složenom sklopu ponašanja i izloženosti, o genetici, o kombinaciji faktora koju još nismo precizno mapirali. Zbog toga je prerano donositi kategorijske zaključke ili poticati moralnu paniku.
Svejedno, važno je istaknuti da se u posljednjih deset godina sve češće istražuje i sama tinta. Europska unija je već nekoliko puta postrožila regulaciju pigmenata zbog zabrinutosti oko mogućih kancerogenih i toksičnih spojeva. Takvi procesi pokazuju da znanstvena zajednica i regulatori sve ozbiljnije razmatraju dugoročne učinke tinte, što dodatno naglašava važnost ovakvih studija.
Što ovo znači za ljude koji već imaju tetovaže ili razmišljaju o njima?
Za većinu stručnjaka poruka je razumna i odmjerena. Tetovaže nisu estetski rizik koji zahtijeva masovnu zabrinutost, ali jesu područje koje bi trebalo shvaćati ozbiljno kao i svaku drugu trajnu intervenciju na tijelu. Dermatolozi preporučuju da se tetovirana područja pregledavaju jednako pažljivo kao i ostatak kože, osobito ako se nalaze na dijelovima tijela izloženima suncu. Preporučuje se izbjegavanje solarija, redovito korištenje kvalitetne zaštitne kreme te praćenje svih promjena na koži, uključujući promjene unutar samih tetovaža.
Kao i kod svih drugih čimbenika rizika, najvažnije je rano otkrivanje. Melanom je izlječiv ako se otkrije u ranoj fazi, a samo nekoliko tjedana odgode može značiti veliku razliku. Tetovaže taj postupak čine izazovnijim, ali ne i nemogućim. Dermatolozi ističu da se promjene mogu jednako dobro uočiti ako se zna što se traži i ako se pregled provodi redovito.
Što kaže EU regulativa
Nova studija sa Sveučilišta Lund tek je prvi korak prema razumijevanju moguće veze između tinte i zdravlja kože, ali već sada pokazuje koliko je to područje još neistraženo. Tetovaže su izraz identiteta i dio suvremene kulture, ali ujedno i medicinska činjenica – trajna prisutnost kemijskih spojeva u koži. Upravo zbog toga važno je nastaviti istraživanja, ali bez dramatiziranja i bez nametanja zaključaka koje znanost još nije potvrdila.
U razdoblju u kojem se tetoviranje širi svim generacijama, a genetska i molekularna istraživanja živog tkiva napreduju brže nego ikad, čini se da je pravo vrijeme za detaljnije razumijevanje onoga što se događa kada tinta postane dio našeg tijela.
Dok znanstvenici pokušavaju razumjeti kako tinta dugoročno djeluje na kožu, Europska unija već je povukla prve odlučne poteze. Nakon niza analiza, Bruxelles je zaključio da pigmenti za tetoviranje više ne mogu biti prepušteni tržištu koje je godinama funkcioniralo bez jasnih pravila. Zato je kroz REACH regulativu zabranjen niz tvari, uključujući i neke popularne pigmente poput plave 15:3 i zelene 7, upravo zbog sumnje da se pod utjecajem UV svjetla mogu razgraditi u štetne spojeve.
Nove boje koje se smiju koristiti u EU-u moraju jasno navesti sastav, serijski broj i upozorenja, a tinti koja sadrži i najmanju količinu kancerogenih ili toksičnih tvari jednostavno više nema mjesta u salonima. Zvuči strogo, ali ideja je jednostavna: tetovaža može biti umjetnost, ali pigment koji ostaje u koži cijeli život mora biti reguliran jednako ozbiljno kao i sve druge kemikalije koje unosimo u tijelo.
Upravo zato je i ova švedska studija stigla u pravi trenutak – u razdoblju kad medicina, kemija i zakon konačno počinju govoriti istim jezikom o nečemu što je godinama promicalo ispod radara.
