U stresnom periodu važno je pojačano brinuti o sebi i slušati savjete stručnjaka. Latinka Basara, prof. psihologije otkriva kako se nositi s napadom panike i tko joj je podložniji.
Latinka Basara prof. prihologije
Najjednostavnije rečeno, panika je iznenadni osjećaj intenzivnog straha. Može se pojaviti kad je osoba izložena stvarnoj, objektivnoj opasnosti, ali i onda kad osoba neki događaj ili situaciju percipira opasnom ili ugrožavajućom. Intenzivni strah koji tada osjećamo ima za zadatak naše tijelo pripremiti da se na što bolji način suočimo s onim što očekujemo da će se dogoditi. Stoga, panika se odlikuje izraženim tjelesnim simptomima, poput snažnih otkucaja srca, ubrzanog disanja (osjećaja otežanog udisanja), znojenja dr. Panika se može javiti naglo, „ni od kuda“ ili pak polako navirati, može se javiti uvijek u sličnim situacijama potaknuta nečim specifičnim, a može se javiti i nakon dužeg perioda u kojem je osoba tjeskobna, napeta i pod stresom. No, ono što vrijedi za većinu panika – traju relativno kratko, najčešće između 15 minuta do pola sata, većina ljudi će je tijekom života osjetiti i panika nije znak ozbiljne psihičke bolesti.
Simptoma panike ima zaista mnogo i jako variraju između ljudi, no iako mogu biti razni, zajedničko im je da ih osoba može osjetiti u tijelu, mislima i u ponašanju. Od tjelesnih simptoma panike najčešće se javlja „lupanje“ srca i ubrzano, plitko disanje (tzv. hiperventilacija) koja posljedično dovodi do osjećaja nedovoljnog udaha/nedostatka zraka, zatim znojenje ili valovi vrućine, promjene u osjećaju stabilnosti, vrtoglavica, trnci u rukama i nogama i ponekad na usnama ili dijelu lica, slabost, ali i drugi simptomi.
Napad panike je neugodan, ali nije opasan
Osoba koja ima panični napad najčešće ima misli o nečemu strašnom što bi se moglo dogoditi, nadolazećoj opasnosti, ugrozi života i slično. Kako osoba u panici vjeruje da će se dogoditi nešto strašno, onda je logično da ta osoba pokušava učiniti sve što može da se spasi. Stoga se ponašanje osobe u panici razlikuje od uobičajenog – osoba će možda željeti „pobjeći“ iz situacije u kojoj se nalazi, a ako to nije moguće, pokušat će naći nekoga s kim se osjeća sigurno, smiriti se, sjesti ili se uhvatiti za nešto (ako osjeća slabost), tražiti da se otvore prozori kako bi imala više svježeg zraka i slično. Važno je reći kako sam napad panike nije opasan, zapravo se radi o reakciji uzbune u tijelu koja je „ugrađena“ u naš sustav kao jedna od mogućih reakcija za slučaj opasnosti i kao takva, ne može uništiti naše tijelo. Iznimno je neugodna, ali nije opasna.
Češća je kod osoba sklonih brizi, a može se javiti i zbog potisnute tjeskobe i napetosti
Neke osobe su sklonije panici i to je najčešće povezano s količinom tjeskobe koju kao osobe osjećamo. Naime, svačija tjeskoba s vremena na vrijeme raste i opada, a da nikad ne doživimo paniku no kad smo dugotrajno opterećeni nekim problemom, brigom ili smo izloženi kroničnom stresu tada se ta razina tjeskobe može podići na razinu u kojoj prelazi u paniku. Naravno da osobe koje su prirodno manje napete ili zabrinute, rjeđe dolaze u ove situacije. Nadalje, panika se može češće javiti u osoba sklonih zabrinutosti za zdravlje (svoje ili svojih bližnjih) jer su oni skloniji i najmanje tjelesne simptome interpretirati kao puno veću nadolazeću opasnost. Panika se međutim može javiti i kao posljedica dugotrajne izloženosti neugodnim emocijama iz različitih područja života s kojima se nismo adekvatno suočili, već smo ih pokušali potisnuti što može dovesti do povećanja tjeskobe, napetosti i pojave panike.
Nekad je važno da osoba s panikama potraži pomoć stručnjaka, ne zato jer je to neko opasno stanje, već iz razloga što je panika iznimno neugodna i ukoliko dugo traje, a osoba si ne pomaže na efikasan način, panika može znatno smanjiti kvalitetu života. Psiholozi su, na primjer dobro opskrbljeni tehnikama za pomoć osobama s panikom i to se u najvećem broju slučajeva, uspijeva relativno malim brojem susreta. Za osobe koje žele pokušati sami, evo nekoliko općenitih savjeta. Rekli smo da panika utječe na tijelo, misli i ponašanje, pa si osoba koja ima paniku zapravo može pokušati pomoći intervencijama upravo na ta tri područja.
Što možete poduzeti?
Tijekom panike naši su mišići vrlo napeti (jer nam pokušavaju pomoći da se „spasimo“ bijegom ili borbom protiv „neprijatelja“) stoga je jedna od uputa opustiti mišiće, a kako smo rekli da je disanje ubrzano i plitko, treba ga pokušati produbiti i produljiti. Disanje treba postati mirno, dublje i što sporije. Ako se panika događa često, dobro je da osoba potraži pomoć psihologa kako bi naučila neke od tehnika relaksacije te poradi na korekciji misli koje tada prolaze kroz glavu, a mogu produljiti trajanje samog napada.
Zastrašujuće misli možemo preispitati, provjeriti njihovu utemeljenost, odakle dolaze ili si jednostavno pomoći da od tih misli odvratimo pažnju (npr. brojanjem nečega ili oduzimanjem višeznamenkastih brojeva u sebi, dosjećanjem svih rođendana svojih prijatelja, dosjećanjem nekog recepta, brojanja svih crvenih automobila koje vidimo na ulici i sl.). Ako nam je panika novost, dobro je za početak potražiti blizinu druge osobe jer ćemo time umanjiti svoj osjećaj straha iako tu treba biti oprezan da se ne stvori navika traženja podrške od drugih čime si zapravo smanjujemo šansu da što prije počnemo samostalno rješavati svoje panične napade.
Druge osobe mogu pomoći tako da osobu u panici podsjećaju na sve ono što smo gore naveli, a da znamo da pomaže u paničnim napadima. Pravilno, mirno disanje, opuštanje mišića, podsjetnik na skretanje pažnje na nešto drugo, iniciranje razgovora o nekim nepovezanim temama te korištenje racionalnih spoznaja i provjerenih činjenica o stvarnoj opasnosti. Osobi koja ima paniku često već sama prisutnost drugih ljudi donosi mir, pa se savjetuje dati podršku blagim fizičkim dodirom i pružanjem umirenja osobi koja ima strah. Dugoročno se ipak savjetuje da osoba nauči identificirati uzroke svojih panika te tehnike za samoumirenje ili prevenciju, umjesto traženja umirenja od strane drugih osoba.
Ne zna se što se točno nalazi u podlozi paničnih napadaja, ali znamo da se ona nastavlja javljati kad se jednom pojavi. No, svakako sve gore opisane situacije već mogu dati jasnu sliku što sve može doprinijeti tome da netko doživi paniku.
U načelu, osobe traže pomoć onda kad osjećaju da im panika počinje smetati u svakodnevnom funkcioniranju. I to je često šteta jer tada je panika već neko vrijeme prisutna i osoba je često već razvila i neke strategije i kompenzacije za normalno funkcioniranje koje nekad nisu sasvim adaptivne i pretjerano korisne samoj osobi. Osim toga, odgađanjem traženja pomoći čitava se situacija može kronificirati, a tada je i tretman duži. Dakle, kad vam se panika javi nekoliko puta, potražite savjet.
Ne mora biti da ćete odmah biti uključeni u psihoterapijski rad, možda je potrebna dobra psihoedukacije uz upute koje osoba lako nastavi primjenjivati samostalno. Ako je panika uzrokovana nekom situacijom koja je globalna i koja zahtjeva određenu toleranciju neizvjesnosti još neko vrijeme, najbolje da se osoba javi što prije na neke od telefona za psihološku pomoć gdje će kolege brzim intervencijama i savjetovanjem pomoći da se osoba što kvalitetnije prilagodi sadašnjim uvjetima.
Tekst je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.
