Iako se često misli da je što manja tjelesna težina bolja za zdravlje, novo istraživanje pokazuje da pretjerana mršavost može biti opasnija od nekoliko kilograma viška i nositi znatno veći rizik od prerane smrti.
Imati nekoliko kilograma viška možda nije štetno za zdravlje, ali pretjerana mršavost mogla bi biti. Veliko dansko istraživanje koje je pratilo više od 85 000 odraslih osoba pokazalo je da su ljudi s indeksom tjelesne mase (BMI) ispod 18,5 imali gotovo tri puta veći rizik od prerane smrti u usporedbi s onima koji se nalaze u srednjem do gornjem dijelu tzv. "zdravog" raspona.
Veza između tjelesne težine i zdravlja složenija je nego što se često pretpostavlja. Ovo novo istraživanje, koje još nije prošlo stručnu recenziju, sugerira da se najniži rizik od smrti možda ne nalazi uredno u tradicionalnom rasponu "zdravog" indeksa tjelesne mase (BMI).
Umjesto toga, rezultati upućuju na to da osobe s BMI-jem koji se obično klasificira kao "prekomjerna težina" imaju zdravstvene ishode koji su jednako dobri, pa čak i bolji, od onih s nižim BMI-jem.
Znanstvenici su uočili krivulju u obliku slova U kada su uspoređivali BMI sa smrtnošću, što znači da su osobe s najnižim i najvišim BMI-jem bile pod najvećim rizikom od smrti.
U podacima, predstavljenim na godišnjem sastanku Europskog udruženja za proučavanje dijabetesa, pothranjenost predstavlja najveću opasnost. Osobe s indeksom tjelesne mase (BMI) ispod 18,5 imale su gotovo tri puta veću vjerojatnost prerane smrti od onih s BMI između 22,5 i 24,9.
I oni na donjem kraju "zdravog" raspona suočavali su se s povećanim rizicima – BMI između 18,5 i 19,9 udvostručio je vjerojatnost smrti. Čak su i osobe s BMI-jem između 20 i 22,4 bile pod 27 % većim rizikom od prerane smrti u usporedbi s referentnom skupinom. Ti su rezultati iznenađujući, s obzirom na to da se raspon BMI-ja od 18,5 do 24,9 obično smatra optimalnim.
Na drugom kraju ljestvice, višak kilograma nije uvijek značio veći rizik. U istraživanju, osobe s BMI-jem između 25 i 35 (što se obično klasificira kao "prekomjerna težina" ili "pretilost") nisu pokazale značajno povećanje smrtnosti u usporedbi s referentnom skupinom.
Samo su oni s BMI-jem od 40 ili više imali znatno veći rizik od smrti – više nego dvostruko (2,1 puta).
Ovi rezultati dodatno potvrđuju da je uobičajena društvena povezanost između mršavosti i zdravlja upitna. No istraživanja pokazuju da je pothranjenost rizik za zdravlje, osobito u starijoj dobi, piše The Conversation.
Određene zalihe masnog tkiva mogu pomoći tijelu da se nosi s bolešću. Na primjer, pacijenti koji prolaze kroz liječenje raka, poput kemoterapije, često gube na težini zbog gubitka apetita i promjena u osjetu okusa.
Osobe koje imaju više masnih zaliha na početku liječenja mogu ih iskoristiti, što pomaže tijelu da nastavi s osnovnim funkcijama. Nasuprot tome, osoba s vrlo malo masnog tkiva može brzo ostati bez zaliha, što ograničava sposobnost tijela da se oporavi.
Nenamjerni gubitak težine također je često znak upozorenja na bolest – stanja poput raka i dijabetesa tipa 1 često uzrokuju gubitak težine prije nego što se dijagnosticiraju. To znači da nizak BMI ponekad može biti pokazatelj skrivene bolesti.
Nije iznenađujuće
Nakon objave rezultata rada, pojavili su se naslovi poput: "Pothranjenost može biti smrtonosnija od prekomjerne težine, otkriva dansko istraživanje." To može zvučati iznenađujuće, ali ne bi trebalo. Hrana nam je potrebna za preživljavanje, a bez nje – umiremo. To znamo već stotinama, ako ne i tisućama godina.
Bez hrane, tijelo ulazi u kataboličko stanje, u kojem razgrađuje vlastita tkiva kako bi dobilo energiju potrebnu za održavanje rada mozga. U tom procesu, druge važne tjelesne funkcije, poput imunološke, stavljaju se na čekanje kako bi se energija usmjerila prema mozgu.
Važno je napomenuti da su svi danski sudionici ovog istraživanja bili podvrgnuti snimanjima tijela iz zdravstvenih razloga. Ti su pregledi skupi, pa se obično provode s opravdanim razlogom – kada se sumnja na zdravstveni problem.
Znanstvenici priznaju da je jedan od mogućih razloga za njihove nalaze taj da su sudionici možda gubili na težini zbog neke osnovne bolesti, pa bi upravo bolest – a ne povezani gubitak težine – mogla biti uzrok povećanog rizika od smrti.
Ipak, rezultati potvrđuju ono što su i druga istraživanja sugerirala: mršavost ne mora značiti bolju zaštitu od bolesti, a višak kilograma nije uvijek štetan. Koncept da možete biti "debeli, ali u formi" sve više dobiva znanstvenu potvrdu.
Znači li to da bi se "zdravi" raspon BMI-ja trebao pomaknuti prema gore? Znanstvenici to sugeriraju, navodeći da suvremeni medicinski napredak, koji pomaže ljudima u upravljanju stanjima povezanim s pretilošću poput dijabetesa i srčanih bolesti, može pomaknuti najsigurniji raspon težine više nego prije. BMI između 22,5 i 30 sada bi mogao nositi najmanji rizik od smrti – barem u danskoj populaciji koja je proučavana.
Gruba mjera
Problem je u tome što je BMI oduvijek bio gruba mjera, što se već ranije tvrdilo. Ne uzima u obzir važne čimbenike za zdravlje, poput prehrane, načina života i raspodjele masnog tkiva, među ostalim.
BMI može biti pogrešan pokazatelj za ljude različitih rasnih, etničkih ili kulturnih pozadina. Kritičari tvrde da su standardne granice temeljene na tjelesnim tipovima bijelaca, što može dovesti do toga da savršeno zdrava tijela iz drugih skupina izgledaju "nezdravo".
Naime, BMI je razvijen prije gotovo dva stoljeća na temelju podataka iz malog uzorka bijelih europskih muškaraca. Iako su poduzeti neki pokušaji prilagodbe raspona za određene etničke skupine – primjerice, britanske zdravstvene smjernice snižavaju BMI pragove za povećani rizik od dijabetesa kod osoba azijskog i afričkog podrijetla – BMI i dalje ne uzima u obzir razlike u tjelesnoj građi, raspodjeli masnog tkiva i osnovnom zdravstvenom riziku među pojedincima u našem raznolikom društvu.
Kada se važne odluke o zdravstvenoj skrbi – poput pristupa liječenju neplodnosti ili određenim operacijama – temelje na BMI-ju, trebali bismo očekivati da je to točna i pravedna mjera, razvijena i potvrđena u populacijama koje doista predstavljaju ljude na koje se primjenjuje.
U idealnom svijetu, zdravstveni djelatnici imali bi pristup detaljnijim pokazateljima poput krvnih pretraga, slikovnih pretraga i informacija o načinu života. To je skupo i zahtjevno, ali otkriva mnogo više nego omjer visine i težine. Dok se ne uvedu bolje mjere, BMI će se i dalje koristiti, ali studije poput ove naglašavaju potrebu da se njegovo tumačenje dodatno usavrši.
Danski podaci još su preliminarni. Bit će potrebno više detalja i daljnjih istraživanja prije nego što se donesu čvrsti zaključci. No glavna poruka ostaje: biti vrlo mršav je opasno, a imati nešto viška kilograma možda ne skraćuje život. Prava lekcija nije da je mršavost loša, a debljina dobra, već da je BMI sam po sebi krhak pokazatelj zdravlja.
