"Sve je u glavi – stvarne priče o izmišljenim bolestima", objavljena u izdanju Mozaik knjige nagrađivana je knjiga Dr. SuzanneO’Sullivan, konzultantice za kliničku neurofiziologiju i neurologiju pri Nacionalnoj bolnici za neurologiju i neurokirurgiju i za specijalan tim pri Udruženju za epilepsiju. U knjizi autorica opisuje najteže slučajeve s kojima se susretala u svojoj praksi – paralizu, razne napade ili sljepoću – ali i one svakodnevne kao što su stalni umor ili kronični bolovi, a za koje nije nađen fizički uzrok.
Mnogi pacijenti imaju simptome koji se smatraju medicinski neobjašnjivima. Pacijent se godinama neuspješno bori sa svojim simptomima pokušavajući naći rješenje. U većini slučajeva nagađa se da je u pitanju emocionalni uzrok, što je često posljednje što pacijent želi čuti, a liječnik reći. Doktorica O’Sullivan opisuje nam najteže slučajeve s kojima se susretala u svojoj praksi – paralizu, razne napade ili sljepoću – ali i one svakodnevne kao što su stalni umor ili kronični bolovi. Upoznajući nas sa svojim pacijentima, potiče nas da se dublje zagledamo u sebe i postanemo svjesni duboke povezanosti uma i tijela te načina na koji to može utjecati na naš život. MozIk knjiga je redakciji Zdrave krave ustupila jednu priču za objavu iz knjige "Sve je u glvi - stvarne priče o izmišljenim bolestima".
Pauline
Prije ili poslije pokušat ćemo zatomiti bolne emocije. Ali kad nam napokon pođe za rukom da više ništa ne osjećamo, ostat ćemo bez jedinog sredstva spoznaje o tome što nam nanosi bol i zašto. Pauline sam odmah zapazila jer je bila otprilike dvostruko mlađa od svih ostalih pacijenata na odjelu. Bočne ograde na njezinom krevetu bile su podignute i obložene mekanim materijalom. Desno od kreveta nalazila su se invalidska kolica, slijeva stolac visoka naslona, na njemu žena koja nije skidala pogled s mene. Nešto joj je došapnula, na što su se obje okrenule prema meni i odmah sam zapazila sličnost. Ipak, i različitost – Paulineino lice odražavalo je strah, lice njezine majke nadu. Krevet je bio djelomično ograđen zastorom u pokušaju da ih se zakloni od pogleda ostalih pacijenata. Ili možda suprotno – još nisam znala. Prethodnu večer telefonski su me zamolili da je što prije posjetim. Zaprimili su je na odjel zbog boli i oteknuća noge, a premda su proveli niz pretraga, nisu uspjeli utvrditi uzrok. Bio je to treći put da je hospitalizirana s istim tegobama. Tog jutra pojavio se tim zadužen za nju i priopćio joj da su iscrpili svu raspoloživu dijagnostiku u pokušaju da se pronađe uzrok i kako se više ništa nije moglo učiniti, odlučili su je otpustiti kući. – Ne uspijevamo baš uvijek sve objasniti. U vašem slučaju, više se ništa ne može poduzeti – rekao je liječnik. Sat vremena poslije Pauline se onesvijestila u kupaonici. Čuvši zastrašujući tresak, sestra je dojurila u prostoriju i zatekla je kako se grči na podu. Odmah su pozvali liječnika s hitnog prijma i nakon oživljavanja, vratili je na krevet. U idućih sat vremena doživjela je još dva napadaja. Prvo ju je saslušao i pregledao dežurni neurolog, a onda je red došao na mene. Prije razgovora odlučila sam proučiti njezinu dokumentaciju. Pronašla sam je na dnu kolica, gdje se obično drže odeblji kartoni koji zauzimaju previše mjesta. Ona je imala dva takva. U pitanju su bile zabilješke kakve se najčešće vode kod starijih pacijenata ili onih koji cijeli život pate od neizlječivih i ozbiljnih stanja. No,
iako je u njezinom slučaju dokumentacija svjedočila o životu provedenom po bolnicama, nije bilo konačne dijagnoze niti ikakva zadovoljavajućeg objašnjenja.
Temeljito sam proučila svaki dokument – od prvog prijma u bolnicu do posljednjeg. Izuzetno je važno pratiti razvoj stanja pacijenta želite li pronaći njegov uzrok. Tek kad sam se upoznala s njezinom pričom iz kartona, odlučila sam upoznati sam i nju. Predstavila sam se i započela razgovor na uobičajen način: – Koliko ti je godina i kad si posljednji put bila posve zdrava? – Dvadeset sedam mi je godina i ako doista želite da krenem od početka, onda znajte da nisam zdrava još od petnaeste! Zamolila sam je da krene otad – od trenutka kad se jedan njezin život priveo kraju, a posve drukčiji započeo. Ispričala mi je sljedeće. – Bila sam poput svakog drugog – normalna. – Bila si više nego normalna, dušo. – Majka ju je nježno uhvatila za ruku. – Bavila se sportom, bila je u svemu dobra, među najboljima u školi. Mogla je postati što god je poželjela! – To je bilo prije dvanaest godina. Vidite me sad. U drugom srednje počela se žaliti da joj nije dobro. Bila je umorna i osjećala stalnu neugodu i akutnu bol. Njezin je liječnik zatražio nekoliko pretraga i posumnjavši na upalu urinarnog trakta, stavio je na terapiju antibioticima, što je bilo tek kratkoročno učinkovito jer se problem ubrzo opet javio. U svega tri mjeseca prošla je četiri kure antibiotika i svaki put bi se nakratko njezino stanje poboljšalo, a onda opet pogoršalo. – Nakon prve infekcije počela sam osjećati bolno pečenje pri mokrenju. Antibiotici bi pomogli samo tjedan ili dva, a kad bi se infekcija vratila, jedva bih se mogla dići iz kreveta, toliko sam bila slaba. Naposljetku je završila kod urologa, stručnjaka za probleme s mokraćnim mjehurom. Bila je podvrgnuta mnogobrojnim pretragama, ali svi su nalazi bili normalni. Potom su joj kamerom pregledali unutrašnjost mokraćnog mjehura u nadi da će u njemu pronaći objašnjenje. Opet ništa. Naposljetku ju je urolog stavio na malu dozu antibiotika koje je trebala uzimati svaki dan, a s ciljem sprječavanja budućih infekcija. Otad ih je uzimala gotovo bez prekida. – Nakon toga mi je bilo malo bolje – priznala je. Stanje joj se poboljšalo, ali je već toliko izostala iz škole da nije mogla izaći na ispite i bila je prisiljena ponavljati razred. To je pak značilo da se zatekla u istoj generaciji sa sestrom. Teško je podnijela što su njezini bivši kolege nastavili bez nje. Ipak, snalažljiva kakva je bila, uspjela je steći nova prijateljstva i nastavila školovanje. Ubrzo je iznova bila među najboljima.
– Iako se više nisam osjećala kao prije infekcija, ponašala sam se kao da se ništa nije dogodilo kako to nitko ne bi primijetio. – Bila je silno ambiciozno dijete – ubacila se majka. Cijelo jedno polugodište provela je na nastavi, a da nije izostala nijedan jedini sat. – Uvijek sam bila umorna, ali sam se borila protiv toga. Čak sam neko vrijeme mogla igrati netball, toliko mi se stanje poboljšalo! Njezin oporavak bio je nepotpun i kratkoga vijeka. Tijekom božićnih blagdana počela je zamjećivati da su joj zglobovi sve bolniji i natečeniji.
Posjetila je liječnika koji je posumnjao u nuspojave liječenja antibiotikom i na njegov savjet prestala je uzimati terapiju. Gotovo je odmah pokupila novu upalu urinarnog trakta. Nakon toga ju je vratio na antibiotik i poslao reumatologu. – Kad su uvidjeli koliko mi je loše, posumnjali su na juvenilni artritis i stavili me na kuru steroida. Ali nalazi su opet bili dobri i sve je bilo u redu – ispričala je. – Ne bih rekla da su vjerovali kako je sve u redu kad su ti rekli da su nalazi uredni – odvratila sam. – Sigurni ste? Nisam bila. Kako je bila prisiljena uzimati steroide, strahovito se udebljala, a bol u zglobovima uopće se nije povukla. Bilo joj je teško hodati i uglavnom je boravila kod kuće.
Izolirana, trpeći bol, zabrinuta zbog svojeg izgleda, potonula je u depresiju. – I tako su svi iskoristili priliku kako bi njezino stanje pripisali depresiji – nadovezala se njezina majka – iako uopće nije bila depresivna kad je sve to započelo. Depresija se tek poslije dogodila. Prestala je uzimati steroide. Nakon toga je prestala jesti i strahovito smršavjela, a bol u zglobovima donekle je popustila. Bilo je to čudno jer joj se stanje poboljšalo gotovo u svakom pogledu čim je prestala jesti. Nekoliko tjedana bilo joj je čak toliko dobro da smo se ponadali da će se vratiti u školu. Ali ubrzo je postalo očito da je i gubitak tjelesne mase problem. Postala je opasno pothranjena. Izgubila je menstruaciju. Kosa joj je počela ispadati. Međutim, nije se mogla natjerati da ponovno počne jesti jer u tako pothranjenom stanju nakon godinu dana napokon nije osjećala gotovo nikakvu bol. Uvidjevši koliko se promijenila samo zbog prehrane, njezina se majka zapitala ne pati li možda od intolerancije na hranu. Odvela ju je na alergotest i nakon niza testiranja saznala da ne smije jesti pšenicu, mlijeko i mliječne proizvode i čitavu lepezu voća i industrijski obrađenih namirnica. – Bila sam donekle skeptična – priznala je Pauline – jer sam cijeli život jela većinu tih namirnica, ali nisam imala izbora pa sam se počela pridržavati propisane dijete i opet udebljala, što je bilo dobro. I bol se vratila, ali više nije bila gadna kao nekoć. Iako se udebljala, nije u cijelosti vratila nekadašnju tjelesnu masu.
Usto, dotad je već toliko izostala iz škole da se majka brinula da će joj biti teško nadoknaditi propušteno pa su joj omogućili da pohađa instrukcije. Učila je kod kuće i u školu odlazila samo polagati ispite. Postizala je lijep uspjeh i zahvaljujući rezultatima, završila među 10 posto najboljih u generaciji. Ostala je na restriktivnoj dijeti, redovito uzimala lijekove protiv bolova i premda se više nije mogla baviti sportom, mogla je hodati. Također je opet počela izlaziti s prijateljima, a tad se čak upustila u prvu vezu. Iako je bila mlačna i kratkoga vijeka, Pauline je bila presretna jer se tako opet neko vrijeme osjećala normalnom. Silno je željela nastaviti školu i naposljetku izaći na maturu, ali se i užasno bojala jer nije htjela opet završiti u začaranom krugu izostanaka i nadoknade zaostataka kao u prethodna dva razreda. Stoga je donijela odluku da nastavi s instrukcijama kod kuće i u idućim godinama uopće to nije požalila. Bol u zglobovima se vratila i ovaj put je držala u naletima. Kad god bi joj se učinilo da prepoznaje obrazac, on bi nestao i zamijenio bi ga neki novi. Ponekad je bol bila toliko snažna da nije mogla ni hodati. Ako nije bilo nikoga da joj pomogne, do kupaonice bi otpuzala četveronoške.
– Ponekad ne bih ništa pila cijeli dan kako se ne bih morala vući dotamo. Nakon nekog vremena njezina je majka prestala raditi kako bi se brinula za nju. – Nisam mogla podnijeti ne biti s njom. Ako bih predugo izbivala, umišljala sam si kako ću je pri povratku kući zateći ili mrtvu u krevetu ili onesviještenu na podu. Bila je tako slaba i blijeda, kao da bi u svakom trenutku mogla umrijeti. A bilo joj je tek osamnaest! Pauline je živjela s majkom i dvjema mlađim sestrama. Roditelji su se razveli kad joj je bilo dvanaest. Nakon razvoda isprva je redovito održavala kontakt s ocem, ali kako je odrastala, sve su se rjeđe viđali jer je vikende htjela provoditi s prijateljima, a ne s njim i sestrama. S vremenom je tata ušao u novu vezu i ubrzo nakon što se razboljela i oženio. Majka se nije preudala. Kad je Pauline prvi put bila hospitalizirana zbog infekcije urinarnog trakta, otac je odmah dojurio u bolnicu kako bi bio uz nju, a kad je majka morala prestati raditi, financijski im je pomagao i plaćao njezinu poduku. No, kako je Paulineino bolesno stanje postalo svakodnevica u životu obitelji, a on nastavio sa svojim životom, sve rjeđe je navraćao. – Nakon nekog vremena svi su zaboravili koliku bol trpim, a ja se nisam htjela neprestano žaliti pa su zaključili da mi je bolje. Jedna od sestara vidjela me
jedan dan kako uzimam tablete protiv bolova i upitala za što su.
Dijetom i odmaranjem samo je djelomično kontrolirala bol, a stanje joj se pogoršavalo kako je odrastala. Najobičnije tablete protiv bolova izgubile su učinkovitost pa su joj prepisali morfij, ali čak ni on nije u potpunosti iskorijenio bol. No, već se naviknula na takav život. – Mogla sam nastaviti tako živjeti da se nije dogodilo što se dogodilo. Tijekom ljetnih praznika, a pred početak završnog razreda i maturu, oboljela je od nečeg posve drukčijeg. Jednog dana majka ju je čula kako je zaziva iz spavaće sobe i po ulasku je zatekla sklupčanu na podu, kako grčevito stišće trbuh. Odmah je pozvala hitnu pomoć koja ju je prevezla u lokalnu bolnicu. Na prijmu su joj dijagnosticirali akutnu upalu slijepog crijeva i smjesta je odvezli u operacijsku salu. Majka i sestre nervozno su šetale u iščekivanju ishoda operacije i bile uz nju kad se probudila iz anestezije uskliknuvši da je jednako boli. Dva dana kasnije kirurg je priznao da su pogriješili pri dijagnozi. Kad su mikroskopski pregledali uklonjeni crvuljak, nisu u njemu pronašli tragove upalnog procesa niti ikakav dokaz apendicitisu. Bio je to početak niza događaja koji su potrajali dulje od godinu dana.
Donosimo ti sažeti opis kraja priče budući da bi bilo preopširmo prenijeti priču u cijelosti (op. redakcije ZK)
Uslijedile su pretrage za otkrivanje čira na želucu, a potom se sumnjalo i na konstipaciju uzrokovanu prehranom i morfijem. Sve su dijagnoze bile odbačene. Nalazi su opet bili čisti kao suza. Situacija je kulminirala kad Paulina jedno jutro nije mogla pomaknuti nogama. Od toga dana ostaje paralizirana. Djevojka nije odbila živjeti; naprotiv – završila je fakultet, zaposlila se, otvorila knjižni klub i njegovala hobi koji ju je ispunjavao: puno je čitala. Ubrzo se i zaljubila i kad se činilo da je sve krenulo nabolje, stvari su se opet naglo počele komplicirati. Paulina je opet završila u bolnici, ovaj put zbog simptoma koji su odgovarali infekciji urinarnog trakta. Nesretna djevojka dobila je kateter i nije više bila u mogućnosti samostalno ići na toalet. Odnekud su krenuli i bolovi u listovima, a nalazi su i dalje bili bez informacije o nekakvoj bolesti. Majka je već polako bjesnila, čak prijeteći da će ih tužiti ako je sljedeći put pošalju kući iz bolnice, bez ustanovljivanja što joj je. Sama situacija još je više pogoršala stanje: Paulina je padala u nesvjestice, a potom i imala snažne napadaje koji su nalikovali na epilepsiju.
To je bio ključan element u cijeloj priči. Doktorica O' Sullivan odlučila je provjeriti kakvi su napadi u pitanju. U ovom slučaju od velike važnosti joj je bio upravo EEG – metoda koja prati moždane aktivnosti. Epileptični napadaj se jednostavno ne može dogoditi bez aktiviranja moždanih valova. Sada je liječnica napokon bila sigurna u svoje sumnje i odlučila priopćiti tu neugodnu vijest obitelji. Zaključak je bio da Paulina sve tegobe itekako osjeća i da oni jesu stvarni – no nemaju fizički uzrok. Njezino tijelo reagira na njezinu psihu, koja se očito s nečim snažnim bori. Predložila je posjet psihijatrici, što je Paulini i ostatku obitelji bilo teško prihvatiti. Sva patnja dosada bila je uzrokovana vjerojatno nečim psihičkim. Je li moguće? Autorica tu završava s pričom, nadajući se da će Paulina naći način da si pomogne. Nakon nekoliko mjeseci, posjetila ju je Paulinina majka. Od dana kad joj je liječnica postavila dijagnozu, Paulina više nije imala napadaje. Bio je to samo početak u ozdravljenju ove mlade osobe. U pitanju nije ljudska mana ili znak slabosti. U pitanju je sastavni dio života, a život zna biti težak. Ovo je samo jedna od priča autorice koja se upustila u istraživanje ovih fascinantnih načina djelovanja našega tijela na psihičko stanje.
