Pitate li se ikada kako je bilo biti beba, ali koliko god se trudili, ne možete se sjetiti nijednog detalja?
Ne radi se o tome da nemate sjećanja iz djetinjstva — nego im jednostavno ne možete pristupiti kasnije u životu, pokazuje novo istraživanje. Studija, objavljena u časopisu Science, ispitivala je 26 dojenčadi u rasponu od 4,2 do 24,9 mjeseci, podijeljenih u dvije dobne skupine: onu mlađu od 12 mjeseci i onu od 12 do 24 mjeseca. Tijekom eksperimenta, bebe su stavljene u fMRI uređaj i pokazan im je niz jedinstvenih slika po dvije sekunde. Istraživači su željeli zabilježiti aktivnost u hipokampusu - dijelu mozga povezanom s emocijama, pamćenjem i autonomnim živčanim sustavom.
"Hipokampus je duboka moždana struktura koja nije vidljiva standardnim metodama, pa smo morali razviti novi pristup za provođenje memorijskih eksperimenata s bebama unutar MRI uređaja", rekao je za CNN dr. Nick Turk-Browne, glavni autor studije i profesor na odjelu psihologije na Sveučilištu Yale. "Ova vrsta istraživanja prije se provodila uglavnom dok su dojenčad spavala, jer se puno migolje, ne mogu slijediti upute i imaju kratak raspon pažnje."
Dr. Simona Ghetti, profesorica na odjelu za psihologiju na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, čije se istraživanje fokusira na razvoj pamćenja u djetinjstvu, priznala je da, dok su mnoge studije već pokazale sposobnost dojenčadi da kodiraju sjećanja, ovo najnovije istraživanje je jedinstveno po tome što povezuje kodiranje pamćenja s aktivacijom hipokampusa. Ghetti nije bila uključena u studiju.
Nakon kratke odgode, bebama su prikazane dvije slike jedna do druge: jednu sliku su već vidjele, dok je druga bila nova. Istraživači su pratili pokrete očiju beba, bilježeći na koju su sliku dulje fokusirane. Ako je beba provela više vremena gledajući poznatu sliku, to je sugeriralo da ju je prepoznala, što ukazuje na prisjećanje. Ako nije pokazivala nikakvu sklonost, to je vjerojatno značilo da joj je pamćenje slabije razvijeno, prema studiji.
"Pokreti očiju korišteni su u stotinama studija o pamćenju i kategorizaciji dojenčadi", rekla je Ghetti. "Dojenčad gleda ono što im je zanimljivo, a istraživači su dugo koristili ovo spontano ponašanje kako bi dobili informacije o funkcioniranju pamćenja."
Analiza aktivacije hipokampusa
Nakon što su prikupili početne podatke, tim je analizirao fMRI snimke beba koje su dulje gledale u poznatu sliku, uspoređujući ih s onima koji nisu imali tu sklonosti. Ispitivanja su bila isključena ako beba nije bila usredotočena na ekran te se micala ili pretjerano treptala.
Nalazi su pokazali da je hipokampus bio aktivniji kod starije dojenčadi prilikom kodiranja sjećanja. Osim toga, samo su starija dojenčad pokazala aktivnost u orbitofrontalnom korteksu, koji igra ključnu ulogu u donošenju odluka i prepoznavanju vezanih uz pamćenje.
"Jedna stvar koju smo naučili o pamćenju kod odraslih je da su informacije koje smo skloni uhvatiti i kodirati u pamćenje stvari koje su vrlo relevantne za naše iskustvo", rekla je dr. Lila Davachi, profesorica na odjelu psihologije na Sveučilištu Columbia, koja nije bila uključena u studiju. "Nevjerojatna stvar u ovoj studiji uvjerljivo pokazuje procese kodiranja hipokampusa kod beba za podražaje koji su im, u nekom smislu, nevažni."
Iako je još uvijek nejasno zašto se čini da je kodiranje pamćenja jače kod beba starijih od 12 mjeseci, to je vjerojatno rezultat velikih promjena koje se događaju u tijelu. "Mozak dojenčadi prolazi kroz mnoge perceptivne, lingvističke, motoričke, biološke i druge promjene u to vrijeme, uključujući brzi anatomski rast hipokampusa", dodao je Turk-Browne.
Turk-Browne i njegov tim aktivno rade na ispitivanju zašto mozak nije u stanju dohvatiti ta rana sjećanja u životu, ali on nagađa da moždana obrada u dojenčadi može sugerirati da hipokampus ne prima točne "pojmove za pretraživanje" kako bi pronašao sjećanje jer je pohranjeno na temelju iskustava koje je beba u to vrijeme imala.
Što ova faza znači za roditelje?
Ghetti potiče roditelje da razmisle o utjecaju djetinjstva, čak i ako se djeca ne mogu sjetiti sjećanja koja su doživjela u tako ranoj dobi.
Bebe u ovoj dobi uče puno toga odjednom, a to je način na koji počinju usvajati cijeli jezik povezujući zvukove sa značenjima, rekla je Ghetti. Dodala je da dojenčad također formira očekivanja oko članova svoje obitelji i proučava svojstva predmeta i svijeta oko sebe.
Roditelji često vide ovo naučeno ponašanje kada pjevaju istu pjesmu ili čitaju istu knjigu, što je Davachi primijetila da proizvodi poznatu reakciju kod starije djece. "Korištenje ponavljanja s bebama stvorit će veću vezu između roditelja i bebe", rekla je.
Iako se ne možete prisjetiti tih najranijih sjećanja kao odrasla osoba, pošteno je reći da učite iz tih iskustava, što može vrijediti i za neutralne i za emocionalne informacije, dodala je Ghetti. "Ovo može podsjetiti roditelje da djetinjstvo nije neproduktivno vrijeme i da djeca puno uče", rekao je Ghetti. "Pružanje prilika za vizualno istraživanje može biti važno za kultiviranje vještina učenja."
