Iako Hrvatska njeguje mediteransku prehrambenu tradiciju, u stvarnosti dominiraju visokougljične hranidbene navike i uvozna ovisnost koje povećavaju emisije i klimatsku ranjivost, ali može i drugačije.
Naša zemlja ima dvostruki gastronomski identitet: mediteranski i srednjoeuropski. Mediteranska prehrana bogata je povrćem, mahunarkama, maslinovim uljem i ribom uz umjerene količine mesa. Kao takva, dio je tradicije priobalnih krajeva i zaštićena kao UNESCO nematerijalna baština. Ta se prehrana često navodi kao model zdrave i održive prehrane. No, realnost prehrambenih navika u Hrvatskoj uvelike odstupa od idealiziranog mediteranskog modela.
Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, potrošnja mesa kod nas narasla je na 87 kg po osobi godišnje, čime smo na šestom mjestu u EU i znatno iznad europskog prosjeka. Više od polovice te količine čini svinjetina, dok voće, povrće i riba čine manji dio prosječnog jelovnika nego što bi se očekivalo prema nutricionističkim preporukama.
Posljedica je da su emisije prosječne hrvatske prehrane relativno visoke – premda konkretna brojka varira s metodologijom, može se procijeniti da prehrambeni sektor (uključujući poljoprivredu) čini značajan udio ukupnog ugljičnog otiska prosječnog kućanstva, ponajviše zbog visokog udjela hrane životinjskog podrijetla.
Niska samodostatnost znači visoke uvoze
Jedan od paradoksa hrvatskog prehrambenog sustava je niska samodostatnost u proizvodnji namirnica koje dominiraju potrošnjom. Iako jedemo puno mesa, ne proizvodimo dovoljno za svoje potrebe: samo oko 60 posto mesa potječe od domaće proizvodnje, a ostatak se mora uvesti. Prošle godine uvezeno je više od 200 tisuća tona mesa i mesnih prerađevina, uz značajan trgovinski deficit. S obzirom na sve bolesti koje su ove godine pogodile stočarstvo i peradarstvo, za očekivati je da će rezultati za ovu godinu imati još veću negativnu bilancu.
Slično je i s hranom za uzgoj stoke. Na primjer, domaća svinjogojska proizvodnja oslanja se na uvoz odojaka iz Danske i Nizozemske te na uvoz proteinskih stočnih krmiva (soja) u značajnom udjelu. To znači da hrvatske prehrambene emisije nisu samo naše, već su ugrađene u globalne lance opskrbe. Dalmatinski pršut, recimo, dijelom duguje svoj ugljični otisak uzgoju soje u Južnoj Americi (za stočnu hranu) i transportu prasadi preko pola Europe.
U kontekstu klimatskih promjena i sigurnosti opskrbe, ovakvi trendovi nameću pitanja: treba li Hrvatska mijenjati svoje prehrambene navike i poljoprivrednu strategiju? S jedne strane, visoka konzumacija mesa pokretač je većih emisija i u suprotnosti s europskim smjernicama o smanjenju unosa crvenog mesa (zbog zdravlja i okoliša). S druge strane, uvozna ovisnost znači ranjivost na poremećaje u globalnoj trgovini i gubitak prilika za domaće poljoprivrednike.
Idealna ravnoteža bila bi smanjiti pretjeranu potrošnju visokougljičnih namirnica (poput velike količine industrijskog mesa), a istovremeno povećati domaću proizvodnju onih zdravih, održivih namirnica koje bismo trebali jesti više, npr. voća, povrća, mahunarki, cjelovitih žitarica. Time bi se i emisije smanjile i smanjio vanjskotrgovinski deficit hrane.
Domaća proizvodnja i javni sektor kao rješenja
Lokalna proizvodnja hrane i kratki lanci opskrbe spominju se sve češće kao dio rješenja za održivi prehrambeni sustav. Ne toliko zbog smanjenja transportnih emisija (koje su, kako smo vidjeli u prošlom tekstu, relativno male), već zbog šireg skupa koristi: jačanja lokalne ekonomije, svježine i kvalitete namirnica te mogućnosti da se praćenjem porijekla osiguraju visoki standardi okolišne održivosti.
Hrvatska se i kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) te strategije poljoprivrede fokusira na unapređenje lokalnih lanaca opskrbe. Prepoznata je strateška važnost povezivanja domaćih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava s velikim potrošačima, čime bi se istovremeno potaknula ruralna proizvodnja i smanjile emisije povezane s dugim transportom i skladištenjem. Treba, međutim, biti realan: domaća proizvodnja voća i povrća u Hrvatskoj suočava se s izazovima fragmentirane strukture, sezonalnosti i konkurencije uvoznih proizvoda. Mnoge mediteranske kulture (rajčica, paprika, lubenica) obiluju ljeti, dok se zimi oslanjamo na uvoz ili staklenički uzgoj.
Sezonalnost je ovdje ključni koncept održivosti – povratak navike konzumacije onoga što je u sezoni. To ne znači nužno odricanje od određene hrane zimi, već pametan odabir izvora: primjerice, zimi je često klimatski opravdanije uvesti salatu ili rajčicu iz Španjolske gdje tada rastu na otvorenom, nego uzgajati ih u zagrijanim plastenicima u Hrvatskoj. Studije su pokazale da u nekim slučajevima uvoz sezonske hrane rezultira višestruko nižim emisijama nego lokalna proizvodnja izvan sezone. Stoga se održivost i domaća opskrba moraju promatrati zajedno, ali ne jednodimenzionalno – cilj je optimalna kombinacija lokalne proizvodnje i uvoza kojom se izbjegavaju najveći klimatski “grijesi” (poput grijanja plastenika na fosilna goriva ili korištenja avionskog prijevoza).
Politike za održiviji prehrambeni sustav
Globalna saznanja i hrvatski kontekst upućuju na nekoliko točaka intervencije gdje bi se moglo djelovati realno i učinkovito na smanjenje emisija iz prehrambenog sustava, a bez ugrožavanja prehrambene sigurnosti ili standarda građana.
1. Preusmjeravanje subvencija i poticaja
Trenutni financijski poticaji u poljoprivredi ne odražavaju klimatske i zdravstvene prioritete. Prema jednoj analizi, više od 80 posto subvencija Zajedničke poljoprivredne politike EU završava u sektoru stočarstva i proizvodnje hrane životinjskog podrijetla. Takva struktura čini emisijski intenzivne proizvode umjetno jeftinima za krajnjeg potrošača, dok se proizvodnja zdravijih i održivijih namirnica (povrća, mahunarki, orašastih plodova) relativno zapostavlja.
Znanstvenici upozoravaju da postojeći sustav subvencija zapravo podržava “najgori scenarij” za okoliš. Reforma poticaja, npr., veća potpora za ekološku poljoprivredu, proteinske kulture biljnog porijekla, agro-šumarstvo i sl., mogla bi preusmjeriti tok investicija u smjeru prehrane s manjim emisijama. Ovo je politički zahtjevno jer zadire u interese ustaljenih industrija, ali postupni pomaci mogu biti izvedivi uz dobru strategiju i tranzicijske mjere za poljoprivrednike.
2. Jačanje domaće opskrbe i kratkih lanaca
Kao što pokazuju pilot-projekti zelene javne nabave, javne institucije mogu povući potez primjerom. Kada škole, vrtići ili bolnice odluče nabavljati hranu od lokalnih izvora i pri tome preferirati održive proizvode, oni stvaraju predvidljivu potražnju koja omogućuje malim proizvođačima planiranje proizvodnje. Time se rješava dio problema usitnjenosti poljoprivredne ponude u Hrvatskoj.
Kratki lanci opskrbe (izravna veza između proizvođača i potrošača/institucije) smanjuju potrebu za dugotrajnim skladištenjem i posrednicima, čime se smanjuju i gubici hrane i emisije iz rashladnih sustava. Hrvatska već ima strategije za ovo, koje je moguće dalje razvijati. Moguće je npr. uspostaviti regionalne centre za otkup lokalne hrane za javne potrebe, ulagati u digitalne platforme koje spajaju OPG-ove s kupcima, ili koristiti EU fondove za izgradnju infrastrukture (skladišta, distribucijski centri) koja će lokalnu hranu učiniti dostupnijom velikim kupcima.
3. Promicanje sezonske i održive potrošnje
Edukacija i svijest potrošača također su bitan dio slagalice. Ako građani razumiju da, primjerice, jagode u prosincu nose veći klimatski otisak nego jabuke u prosincu, mogli bi svojim odabirom utjecati na tržište. U Hrvatskoj se može revitalizirati znanje o tradicionalno sezonskim jelovnicima – naša je kuhinja i nastala na principu korištenja onoga što priroda daje u određeno doba godine. Promocija sezonskih recepata, sajmovi lokalne hrane, pa i marketinške kampanje koje povezuju domaće proizvode s osjećajem kvalitete i ekološke osviještenosti, mogu doprinijeti postupnoj promjeni navika. Ovo je relativno nekontroverzno područje politike jer ne djeluje restriktivno, već nudi informirani izbor.
4. Očuvanje priuštivosti zdrave prehrane – socijalne mjere moraju pratiti ekološke
Ni jedna prehrambena tranzicija neće uspjeti ako zdrava, održiva hrana ostane cjenovno nedostupna dijelu stanovništva. Studija u Nature Food jasno je pokazala da najjeftinija hrana danas nije i najčišća. Siromašniji potrošači prisiljeni su zbog ograničenog budžeta birati namirnice koje više zagađuju. Stoga, socijalne mjere moraju pratiti ekološke. Moguće mjere uključuju porezne olakšice ili sniženi PDV na svježe voće i povrće, subvencionirane obroke bogate biljnim proteinima u školama i fakultetima, vaučere za zdravu hranu za ugrožene skupine, ili poticanje razvoja plant-based inovacija domaće prehrambene industrije (npr. biljnih zamjena za meso i mliječne proizvode) kako bi im cijene s vremenom pale. Time se izbjegava percepcija da je održiva prehrana “luksuz”, naprotiv, ona postaje standard dostupan svima.
Za kraj, valja naglasiti da promjene u prehrambenom sustavu zahtijevaju dugoročnu viziju i balansiranje različitih ciljeva. Zdravlje ljudi, dobrobit okoliša, održivost poljoprivrede i ekonomska realnost moraju se uskladiti. Studija iz Nature Food pružila je podatkovno utemeljenu podlogu za takvo promišljanje: pokazala je da postoje opcije prehrane koje su i zdrave i klimatski bitno prihvatljivije od onoga što je sada uobičajeno, čak i uz razumna poskupljenja. Na nacionalnim politikama je da te spoznaje prevedu u poticaje, standarde i programe koji su politički izvedivi.
Neke intervencije mogu biti relativno brze i popularne (npr. bolja školska prehrana, podrška lokalnim OPG-ovima), dok će druge ići sporije (reforme subvencija ili kulturne promjene prehrane). No, smjer je zacrtan znanošću i globalnim obvezama: prehrambeni sustav treba postati dio rješenja klimatske krize, a ne njenim uzrokom. Hrvatska tu, sa svojim resursima i tradicijom, ima priliku pronaći vlastiti model održive prehrane za dobrobit budućih generacija.
