Zbog velikog broja ponuda u medijima i pop kulture koja je danas jača nego ikad, djeca vrlo često mijenjaju sportske aktivnosti kojima se žele baviti i brzo gube interes za istima.
Kako im roditelji mogu pomoći u odabiru, te što činiti ako se dijete uopće ne želi baviti sportom, objašnjava sportski psiholog Igor Čerenšek.
Mišljenja sam da su danas djeca ''bombardirana'' ponudama za razne aktivnosti pa tako i sport; kroz medije, školu, a ponajviše putem vršnjaka. Bez obzira koliko roditelji inzistirali na nekoj aktivnosti, dijete će vrlo vjerojatno odabrati onu aktivnost koja se njemu čini najzanimljivijom ili najpopularnijom, odnosno onu koja se prijateljima čini najzanimljivijom.
Roditeljski savjeti i potpora
Stoga bi roditeljima predložio da služe kao svojevrsni koordinatori pri odabiru sportske aktivnosti ili pak svojim prijedlozima povećaju broj ponuda aktivnosti koje oni smatraju privlačnim. Valja imati na umu da će dijete vrlo vjerojatno ranije odustati od aktivnosti koja mu je nametnuta, nego od one koju je samo odabralo. Stoga roditelj koji vrši pritisak pri odabiru aktivnosti zapravo čini suvišan i dvostruki posao za sebe i dijete.
Roditelji bi djeci mogli pomoći svojim savjetima i prijedlozima, ali ne sa nivoa stručnjaka za sve ono što je zdravo i dobro, već iz ravnopravne pozicije. Takvi savjeti trebali bi se bazirati na tome kako i zašto roditelji vide dijete zadovoljnim ili uspješnim u toj sportskoj aktivnosti, a ne na tome kako je pojedina aktivnost iznimno zdrava ili korisna, jer za to već postoji škola i sat tjelesnog odgoja.
Što ako dijete stalno želi mijenjati aktivnost?
Zbog velikog broja ponuda u medijima i pop kulture koja je danas jača nego ikad, djeca vrlo često mijenjaju aktivnosti kojima se žele baviti i brzo gube interes za ono što je tek nedavno odabrano. Na žalost takvo ponašanje indirektno uči dijete da nije potrebno ustrajati u nečem, već je sasvim prihvatljivo odustati i krenuti dalje kad god nam nešto dosadi.
Roditelj takvog djeteta, ima težak izazov da podržava i potiče dijete da ustraje u aktivnosti koju je odabralo. Uz to savjetovao bih svakog roditelja da sa djetetom prije početka bavljenja novom aktivnosti, dogovori duži vremenski period u kojem će se dijete baviti samo tom aktivnošću bez mogućnosti promjene aktivnosti.
Moguće je da će dijete tada nakon početne zaljubljenosti, nakon toga pada zanimacije, doživjeti uspjeh u aktivnosti ili shvatiti da ga ispunjava i zadovoljava, pa će sa aktivnošću i nastaviti. U svakom slučaju, ukoliko dijete ne ustraje u sportu dovoljno dugo, neće doći do spoznaje da li je taj sport za njega ili ne, da li ga ispunjava i veseli, niti da li u tom sportu može doživjeti kakav uspjeh.
Moje dijete ne zanima sport!
Tako nešto uopće ne bi trebalo biti veliki problem osim ako dijete ima ozbiljnih zdravstvenih poteškoća ili valjani razlog zbog kojeg se mora baviti pojedinim sportom. Ukoliko tako nešto ne postoji, dijete ima potpuno pravo izabrati aktivnost koja ne uključuje sport ili sportsku igru.
Postoje mnoge druge aktivnosti koje mogu zaokupiti mladu osobu, ispuniti slobodno vrijeme i mentalne kapacitete, dovesti na pravi put i pomoći u samoostvarenju. Iako je organizirana, planirana i programirana sportska aktivnost zdrava, nije jedini način da dijete bude zdravo i sretno. Ponekad nogomet u parku i sportske igre u školi mogu biti sasvim dovoljne.
Djeca uz sport stvaraju radne navike, grade stav i karakter
Organizirane sportske aktivnosti unutar klubova i sportskih društava uz stručan nadzor donekle obećavaju adekvatan pedagoški, edukacijski pristup trenera, koji vode brigu o pravilnom razvoju znanja, vještina i sposobnosti djece koja su njihovi članovi. Naravno, takav pristup pridonijeti će pravilnom fizičkom razvoju, ali svakako i emocionalnom i kognitivnom razvoju djece koja se svakodnevno druže sa svojim vršnjacima.
Djeca kroz takve sportske aktivnosti uče raditi, cijene fizički i mentalni rad i počinju shvaćati njihovu povezanost. Stječu radne navike i bavljenje organiziranom vannastavnom aktivnošću od njih zahtjeva bolji time management i svakodnevnu organizaciju. Također, djeca uče pobjeđivati i gubiti i boriti se za ono što smatraju da zaslužuju.
Dok će im izgubljene utakmice graditi stav i karakter, pobjede i pohvale trenera i vršnjaka nakon usavršene vještine će zasigurno pridonijeti razvoju njihovog samopouzdanja.
