Zdravlje Simptomi i pomoć 29. siječnja 2021.

Jedna stvar koju treba napraviti nakon svakog potresa kako bi se umanjila trauma

Foto: Borjan Cvrtila Ljiljana Denški Crvtila, univ. spec. oec/prof. posihologije
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Danas je mjesec dana od razornog potresa koji je 29. prosinca pogodio Banovinu, a jako se osjetio i u Zagrebu. Od toga dana do danas tlo na Banovini neprestano podrhtava. Sa svakom novom trešnjom, tresu su se i srca ljudi. Ni Zagrepčanima nije lakše jer je potres na Banovini obnovio iskustvo šoka koje su doživjeli u potresu koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine.

S Ljiljanom Drenški Cvrtilom, univ. spec. oec/prof. psihologije iz tvrtke Euronima za poslovno savjetovanje iz Zagreba razgovarali smo o retraumatizaciji i njezinim posljedicama na psihu, o strahu koji izaziva svaki novi potres i kako živjeti s tim. Razgovarali smo i o "pravu" na strah, anksioznost i zabrinutost te se dotakli i praktičnih rješenja kako sa svim tim osjećajima izaći na kraj.

Potres ulazi u kategoriju takozvanih šok-trauma

mZ: Što znači retraumatizacija, kako se manifestira i koje dugoročne posljedice može ostaviti na tijelo i psihu?

Retraumatizacijom se naziva svaki svjesni ili nesvjesni podsjetnik na prošlu traumu koji rezultira ponovnim proživljavanjem početnog traumatskog događaja. Ona može biti izazvana nekom situacijom, osjetilnim podražajem ili određenim okruženjima koja repliciraju dinamiku izvorne traume, a može se pojaviti čak i ako osoba samo razmišlja o traumi. Simptomi ponovne traumatizacije gotovo su identični simptomima koji su se javili nakon primarne traume: „Flashbackovi“ i noćne more, problemi sa spavanjem, poteškoće u koncentraciji, umor, socijalna izolacija i izbjegavanje, intenzivne emocije i nemogućnost njihove kontrole te jake fizičke reakcije na neke podražaje koji sliče podražajima prisutnim tijekom traume. Specifičnost traume je u tome što je izazivaju događaji koji su toliko intenzivni da izazivaju, ne samo psihološke već i fiziološke i tjelesne promjene te čak i promjene u strukturi mozga.

mZ: Može li se svaki novi potres smatrati retraumatizacijom?

Potres ulazi u kategoriju takozvanih šok-trauma, odnosno trauma koje su posljedica potencijalno životno opasnih situacija izazvanih, između ostalog i prirodnim katastrofama. Potres je jedno takvo traumatsko iskustvo koje izlazi iz okvira uobičajenog ljudskog iskustva i koje je uznemirujuće za svakog. Kad se ponavlja, ponavlja se i naša reakcija jednako intenzivno upravo zbog toga jer te reakcije nisu pod našom svjesnom kontrolom. U tom kontekstu, mogli bi svaki sljedeći blagi potres nazvati retraumatizacijom jer nas podsjeća na onaj prvi koji nas je traumatizirao, ali snažniji potresi mogu biti izvori novih, još jačih trauma.

Možda te zanima... Počinje podjela novčane pomoć koju su građani uplatili Crvenom križu za stradale u potresu Eko

mZ: Stanovnici Grada Zagreba i Zagrebačke županije s potresima koji su pogodili Sisačko-moslavačku županiju, a koji su se i te kako osjetili u Zagrebu i okolici doživjeli su ponovnu traumu. Međutim, kao da se iz suosjećanja prema još strašnijem potresu koji su doživjeli stanovnici Sisačko-moslavačke županije ustručavaju do kraja izraziti svoje osjećaje i zabrinutost za vlastitu egzistenciju. Je li takav stav opravdan i kako izraziti vlastite osjećaje, a da osoba ne ispade bezosjećajna prema još većem stradanju svojih zemljaka?

Razumljivo je da nam naša muka izgleda mala kad je stavimo u kontekst nečije velike muke i da u tom trenutku pomislimo pa mi smo još i dobro prošli. Međutim, to ne bi trebao biti razlog da svoje osjećaje ili potrebe negiramo, potiskujemo ili umanjujemo. Naprotiv, slično iskustvo nam daje šansu da se bolje razumijemo. Svatko ima pravo osjećati se baš tako kao se osjeća te to jasno komunicirati. Imam pravo biti zabrinuta za svoju egzistenciju i to izgovoriti bez osjećaja krivice. Time ne negiram niti omalovažavam tvoju zabrinutost ili bilo koji drugi osjećaj.

 | Author: Guliver/Shutterstock Foto: Guliver/Shutterstock

mZ: Prema seizmolozima stanovnici spomenutih županija trebaju se pripremiti da će kroz narednu godinu povremeno doživljavati potrese. Kako se pripremiti na to, kako što lakše živjeti s takvim nemilim očekivanjima?

Potresi su izvan naše, ljudske kontrole. To je realitet, činjenica, istina. To nije nešto o čemu možemo raspravljati, pogađati se ili negirati. To je poput gravitacije. O gravitaciji ne raspravljamo. Točno je da potresi mogu biti ubojiti, ali naša briga oko njih ili strah neće utjecati na to hoće li nas oni pogoditi ili zaobići. Prema tome, prvi korak za bilo kakvu pripremu jest prihvatiti činjenicu da će vjerojatno i dalje biti potresa. Drugi korak se sastoji u transformaciji energije straha i zabrinutosti u nešto nad čim imamo kontrolu. Možemo graditi ili pripremiti naše domove za to da izdrže potres. Ne trebamo ništa novo smišljati. Samo pogledajmo što rade zajednice i države u kojima je potres gotovo svakodnevna pojava. Možemo isto tako izvršiti pritisak kroz legalne institucije, inzistirati da se naša vlada bolje pripremi za takve slučajeve – da se naprave protokoli za takve situacije, da se osposobe ljudi koji to mogu i znaju voditi, da se nas i našu djecu osposobi pa da znamo što nam je činiti u takvim krizama.

Živjeti sa spoznajom da svaki čas ponovno može biti potres

mZ: Seizmolozi ne isključuju ni mogućnost još jednog takozvanog velikog potresa, iako napominju da su za njega male šanse. Upravo je strah od još jednog razornog potresa ono što mnoge paralizira, kako s tim izaći na kraj?

Izgleda da se ljudi teže nose sa strahom, nego li s potresom. Strah je izuzetno neugodna emocija i mnogi bi rado da je ne osjećaju. Međutim, niti jedna emocija nam nije dana bez razloga. Emocije nam govore što se događa s nama i našim životima. Strah nam govori da smo u opasnosti, ali postoji i strah koji se javlja kao posljedica toga što samo mislimo da smo u opasnosti. Emocija je uvijek stvarna, no njen uzrok može biti u pogrešnom mišljenju. Fobije su najbolji primjer toga. Mi bismo se rado osjećali dobro cijelo vrijeme, ali život tako ne funkcionira. Donosi nam ugodne i neugodne situacije. Pomaže nam, ako smo toga svjesni i ako znamo da, i kad se pojave, neugodne emocije možemo izdržati. Neka istraživanja sugeriraju da većina emocija traje 90 sekundi ukoliko ih ne produžujemo katastrofičnim, optužujućim ili iracionalnim mislima. To je osnova psihološke otpornosti. Psihološka otpornost je sposobnost uspješne prilagodbe na zahtjevne situacije. Ona uključuje sposobnost prepoznavanja neugodnih emocija što i nije teško, ali prihvatiti ih, ostati prisutan dok ih osjećamo i vjerovati da ih možemo izdržati, iznimno je zahtjevno za većinu ljudi. Zbog toga mnogi ljudi koriste različite farmakološke pripravke koji ih anesteziraju jer im neugoda postane nepodnošljiva. Rezultati jednog istraživanja prihvaćanja neugodnih emocija sugerira da pojedinci koji prihvaćaju svoja neugodna mentalna iskustva mogu dugoročno postići bolje psihološko zdravlje, dijelom i zato što im upravo prihvaćanje pomaže da iskuse manje neugodnih emocija kad se nađu u stresnim situacijama.

Ono što pomaže:

  • Prihvatiti da su neugodne emocije sastavni dio života jer je to istina.
  • Imati povjerenja u sebe da ih možemo izdržati jer tako razvijamo psihološku otpornost.
  • Prepoznati ih kad se pojave i biti psihološki prisutni dok traju jer tako izražavamo poštovanje prema cjelokupnosti psihičkog života.
  • Zaustaviti sam sebe kad ih krenemo raspirivati negativnim ili iracionalnim idejama jer tako stječemo moć nad vlastitim mislima.
Možda te zanima... 'Ako postoji pakao na Zemlji, nalazi se u duši depresivne osobe' Zdravlje

Zdrava agresija je poželjna sve dok ne postane destruktivna

mZ: Brojni građani Zagreba i okolice ostali su u ožujku bez svojih domova ili žive u nesigurnim uvjetima, a gradske vlasti ponašaju se kao da ih nije briga za to. Kako si ti ljudi mogu pomoći i spriječiti da njihov jad ne pređe u agresiju?

Mislim da uopće nije loše tj da je čak psihološki zdravo da jad pređe u agresiju, ali ne u agresiju destruktivnog tipa. Jad nas pasivizira i stavlja u poziciju žrtve što nije dobro – ne samo za psihu već i za tijelo. S druge strane, agresija je pokretačka sila koju možemo konstruktivno i kanalizirano upotrijebiti. Možemo vikati, galamiti kako bismo privukli pažnju onih koji nas trebaju čuti. Možemo pisati nadležnima, novinarima, udrugama, zastupnicima u Saboru ili Skupštini, objavljivati statuse na društvenim mrežama ili istražiti sve moguće načine da nas se vidi, čuje i da netko obrati pažnju. Jad i odustajanje nisu opcija u ovom slučaju jer ljudi trebaju svoje domove. Poznato je istraživanje da se psihološke posljedice potresa ne mogu sanirati sve dok se ne izgrade kuće i potrebna infrastruktura jer mi osjećaj zaštićenosti i sigurnosti vezujemo uz svoj dom. Dok nemamo dom, ne možemo se osjećati sigurnima, a time ni psihološki stabilnim.

mZ: U kojim slučajevima ljudi trebaju potražiti psihološku, a kad psihijatrijsku pomoć vezano za strah od potresa?

Ljudi, koji dulje vrijeme osjećaju bilo kakve psihološke simptome poput konstantne tjeskobe, depresije, jakog straha, nesanice trebali bi potražiti bilo kakvu pomoć koja im je dostupna – liječničku tj. psihijatrijsku ili psihološku. Psihološki simptomi nakon potresa uključuju stanje visoke pripravnosti, strah od budućih potresa, mentalnu okupiranost onim što se dogodilo, umor, nesanicu, razdražljivost, smanjen interes. Mnogi ljudi budu šokirani i uznemireni što je normalno i ne znači da pate od nekog poremećaja. Psihološka edukacija o tome što im se događa često je dovoljna za ublažavanje simptoma. Njima je više potrebna podrška bliskih ljudi jer mi imamo prirodne resurse za samoozdravljenje i uz socijalnu podršku oni dobro funkcioniraju. Većina tih simptoma će postepeno nestati, ali ako dulje traju, mogu biti signal PTSP-a tj. posttraumatskog stresnog poremećaja. Dugotrajni i intenzivni strahovi, noćne more, „flashbackovi“ ili depresivno povlačenje zahtijevaju pomoć psihijatra i prikladnu terapiju lijekovima.

Možda te zanima... Što uzrokuje živopisne snove i noćne more i što znači sanjati potres? Psiha i seks

Nakon svakog potresa treba stati u mjestu i dobro protresti tijelo 30-ak sekundi

mZ: Budući da se na potrese trebamo naviknuti, što svatko od nas za vrijeme i nakon potresa može napraviti kako bi u budućnosti imao što manje posljedice?

Prije potresa možemo si pomoći tako da se dogovorimo sami sa sobom, a onda i s članovima obitelji ili u organizaciji kako ćemo postupiti kad se zatrese. Ustanoviti gdje je u kući ili uredu sigurno mjesto i kako ćemo izaći iz zgrade, ako bude potrebno. Možemo pripremiti torbu sa stvarima koje ćemo ponijeti. Ovakve pripreme nam daju mali osjećaj kontrole. Drugo što možemo napraviti je pripremiti se na to da ćemo biti šokirani, uplašeni i tjeskobni i znati da su to normalne reakcije u takvim situacijama. Svi se isto osjećamo. Iskusimo te emocije, priznajmo si ih i podijelimo s drugima ako nam je od toga lakše. No ako primijetimo da nam to prepričavanje opet iznova aktivira uznemirenost to očito nije dobra strategija za samosmirivanje.

Možemo se i podsjetiti da tijelo ima prirodne mehanizme samopomoći u takvim situacijama koji se očituju u drhtanju cijelog tijela. To znači da ono nastoji otpustiti ogromnu količinu energije koju je mobiliziralo kako bi se nosilo s opasnošću. Budući da ona nije potrošena na „borbu ili bijeg“, drhtanje je oslobađa i tu možemo pomoći sami sebi tako da protresemo još jače dijelove tijela koji se i sami tresu. Svrha toga je da mobilizirana energija ne ostane zaključana u tijelu jer će nas držati u stanju trajne pobuđenosti, a što može dovesti do hiperbudnosti i poremećaja spavanja. Nakon potresa pokušajmo što prije uspostaviti kontrolu nad onim što možemo. Pobrinimo se o onima kojima je to potrebno djeci i starijim osobama, uspostavimo što prije neke rutine u danu, pobrinimo se za zdravu prehranu, posao, odmor, tjelesnu aktivnost. Možemo pronaći produktivan način da pomognemo drugima jer time i sebi pomažemo.

Nemojmo zanemariti ni važnost mentalne higijene. Pronađimo u cijeloj situaciji i nešto pozitivno, osvijestimo da u takvim situacijama istovremeno otkrivamo svoje osobne snage kao i krhkost i bespomoćnost. To nam pomaže da osjetimo veću zahvalnost za život i ono što imamo. Vjerujmo našoj sposobnosti da prođemo kroz izazovno vrijeme i podsjetimo se da postoje ljudi koji će nam pomoći, ako pri tom posrnemo.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.