Zdravlje 18. veljače 2021.

Kvaliteta života oboljelih od psihičkih bolesti puno ovisi o podršci

Foto: instagram
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Tena Sakar Vukić 15 godina bori se s nevidljivom suputnicom - psihičkom bolesti. U iskrenom razgovoru ispričala nam je o fazama bolesti, liječenju i hospitalizaciji.

O tome koliko je mentalno zdravlje bitno govori i sama definicija zdravlja koju je 1926. godine dao dr. Andrija Štampar: "Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti."

U Hrvatskoj svakog dana raste broj oboljelih od depresije, a većina njih ne dobije potrebnu pomoć na vrijeme. Osobe s poremećajima mentalnog zdravlja moraju se integrirati u društvo u kojem će im biti omogućen ravnopravan život i rad, nasuprot izolacije koja često produbljuje bolest. Tena Sakar Vukić, majka dvoje djece, rekreativna sportašica, bivši model i glumica, odlučila je istupiti u javnost i ispričati svoju životnu priču koja prati borbu s dijagnosticiranim bipolarnim poremećajem i želju da društvo u kojem vladaju stigme zamijeni jedno novo moderno ozračje puno ohrabrenja i razumijevanja.

mZ: Možete li nam više reći o vašoj dijagnozi?

Bolujem od bipolarnog poremećaja zadnjih 15 godina, unutar kojega se izmjenjuju stanja depresije (sniženo raspoloženje), manije (povišeno raspoloženje) i faze remisije kada nema znakova bolesti. U stanju depresije osoba se osjeća jadno, tužno, potišteno, bezvrijedno, nesposobno, krivo za sve bez razloga, ne može se pokrenuti, ne želi se družiti, ne bavi se stvarima koje su je prije veselile, nema interesa za ljude i situacije oko sebe, često izbjegava odgovaranje na bilo koju vrstu poruka i poziva, nije u stanju brinuti za svoju osobnu higijenu, prehranu ili zdravlje, često nema apetita, ali ima i slučajeva kada je apetit pojačan pa dolazi do prejedanja. Također, osoba je sklona zlouporabi psihoaktivnih supstanci ili alkohola da bi barem na trenutak zaboravila na taj pakao depresije, teško priznajući da nešto nije uredu i opravdavajući se sama sebi da je to samo faza koja će proći. Čak i ako to nije prva depresija koju je osoba doživjela, teško si priznaje taj „poraz“ i prihvaća liječenje. U depresiji se često javljaju misli o samoubojstvu jer osoba ne vidi više smisao svojeg života, iako je ljudi oko nje pokušavali uvjeriti je u suprotno. No, danas se više tako često ne čuje riječ depresija upotrijebljena u krive svrhe jer su ljudi shvatili koliko je to ozbiljna bolest i kako biti loše raspoložen nije isto što biti depresivan. Mediji pridonose tome da se depresija sve više shvaća i prihvaća u društvu kao bolest i da ljudi koji pate od iste ne budu stigmatizirani.

'U maniji osoba misli da ima fantastične ideje, može se olako odlučiti pokrenuti neki posao ili pak kupiti auto'

U fazi manije osoba se osjeća iznimno sretno bez nekog posebnog razloga, pršti od energije, sve joj je lako, dobro se osjeća, veoma je društvena i razgovorljiva, ima 100 ideja koje u svojoj osnovi nisu loše, ali često dolazi do bijega misli jer se osoba ne može koncentrirati na jednu stvar. U maniji osoba nema osjećaj da s njom nešto nije uredu već misli da je odličnog zdravlja i da su sve njene tvrdnje apsolutno točne, a poslovni planovi iznimno kreativni i to je dio koji bi se još nazvao hipomanija, a ako se to ne liječi i ne zaustavi raspoloženje odlazi još više gore i osoba može nadoći na potpuno nerealne ideje i zamisli kao npr. da proda auto ili kupi novi, da proda ili kupi stan, digne kredit za svoj poslovni plan. U najtežoj fazi koja bi uključivala i psihotične simptome osoba počinje sve povezivati na sebe, odnosno da se vijesti s TV-a, radija ili interneta odnose na nju, dobiva ideje kako je ona neka slavna ličnosti ili reinkarnirana osoba iz prošlosti, da je povezana sa svemirom ili da ima neku jako bitnu ulogu što na kraju često završi u paranoidnim strahovima da ju netko špijunira i da dolaze po nju, što se meni osobno dogodilo i zbog toga sam bila hospitalizirana. Zanimljiva je činjenica da osoba u maniji u bipolarnom poremećaju nema halucinacije niti čuje ili vidi nešto čega nema, nema glasova niti ičega sličnog, već iskonstruira priču u svojoj glavi na temelju  vanjskih informacija i vlastitih emocija i kao da stvori neki paralelni svijet, rekla bih.

Inače redovno se liječim i kontroliram već dugi niz godina kod doktorice iz Dnevne bolnice u Vrapču, prof. dr. sc. Slađane Štrkalj Ivezić. Ona mi je najviše pomogla u shvaćanju i prihvaćanju moje bolesti kao djelu života te je uvijek bila dostupna kada mi je bilo najpotrebnije. No jedan od najbitnijih faktora za što kvalitetniji život unatoč psihičkoj bolesti je svakako pomoć i podrška obitelji i najbližih. Zato je jako bitno informirati i članove obitelji o bolesti i pomoći im u shvaćanju i prihvaćanju. Grozno zvuči da je osoba u stanju prodati stan tijekom faze manije ili podići kredit, ali ako smo informirani i dovoljno educirani možemo toj osobi na vrijeme pomoći da prebrodi teško razdoblje i potraži pomoć liječnika kako bi započela s liječenjem i vratila se u remisiju.

'Imala sam 48 kg na 177 cm visine i mislila da sam super da držim svoj život pod kontrolom, a zapravo sam se raspadala'

mZ: Stigma i diskriminacija koje prate mentalne bolesti, uključujući depresiju, dovode do kasnijeg prepoznavanja problema i odgađaju traženje pomoći, a može doći i do težih posljedica kao što je samoubojstvo. Kada su se vama počele javljati poteškoće te kako ste ih osvijestili i odlučili potražiti stručnu pomoć?

Ja sam prvi puta osjetila da nešto nije uredu s 19 godina kada sam bila na prvoj godini faksa na Biologiji na PMF-u i kada nisam bila u stanju učiti i koncentrirati se. Također, do tada sam redovito trenirala orijentacijsko trčanje i atletiku te bila član seniorske i juniorske reprezentacije, a odjednom nisam više imala snage i motiva trenirati i baviti se sportom. Misli su mi bježale s jedne ideje na drugu, s jedne aktivnosti na drugu i bila sam istovremeno sretna i vesela, a u sebi patila jer nisam mogla kontrolirati svoje osjećaje. Dok su drugi vodili običan studentski život, ja sam vodila bitku unutar sebe pokušavajući doznati što je sa mnom i zašto sam izgubila samu sebe. Mladenačka lutanja su normalna stvar, ali ne ako postanete autodestruktivni kao što sam ja postala. U jednom periodu s 19 godina sam imala 48 kg na mojih 177 cm što je isto bio pokazatelj poremećaja prehrane i psihičke nestabilnosti koju ljudi oko mene, nisu prepoznavali. Mislila sam da sam lijepa i da je to uspjeh što sam tako mršava te sam se prijavila u jednu modnu agenciju i nosila revije i snimala editorijale. Činilo se sve super, a zapravo velik dio mene bio je u potpunosti izgubljen i van ravnoteže.

Powered by embedinstagramfeed &

Sjećam se dan danas kako sam u studentskoj menzi skidala s pohanog mesa koricu jer tako ću unijeti manje kalorija, pa bi onda zbrajala kilometre koje sam pretrčala na treningu i odvozila na biciklu i prividno sretna zaspala jer sam još jednom uspjela preskočiti večeru i zaspati gladna. Tako sam imala osjećaj da kontroliram sebe i svoj život. Negdje se moralo urušiti. Potražila sam s 20 godina stručnu pomoć na KBC Zagreb na adolescentskoj psihijatriji gdje je bilo ustanovljeno da imam depresiju i mogući GPL (Granični poremećaj ličnosti) jer sam se do tada već vratila prihvatljiviju kilažu i nije bilo simptoma povišenog raspoloženja, već sniženog. Dobila sam odgovarajuću terapiju i bilo mi je bolje, ali to raspoloženje je ponekad graničilo s hipomanijom što nitko oko mene nije mogao sa sigurnošću utvrditi. Upisala sam pauzu na faksu jer nikako nisam mogla učiti i odlučila se baviti modelingom, nositi revije i glumiti u jednoj domaćoj seriji što mi je neko vrijeme donosilo i zadovoljstvo. Ali, ne zadugo - u sebi sam znala da nešto nije uredu. Godinu i pol kasnije tek dijagnosticiran mI je bipolarni poremećaj.

'Da nisam imala podršku bližnjih vjerojatno ne bih imala svoju obitelj, niti bih dala ovaj intervju'

mZ: Tko vam je najviše pomogao u borbi s bolesti i kako ste se sami nosili s okolinom?

U borbi s mojom bolešću najviše mi je pomogao suprug i moja majka koji su u svakoj fazi bolesti vjerovali da će sve biti uredu i da sam borac koji će s time izaći na kraj. Suprug je čak uzeo bolovanje za njegu člana obitelji kako ne bih bila hospitalizirana. Također moja mlađa sestra mi je puno pomagala oko čuvanja djece, prošlo ljeto, kada nisam mogla voziti auto, ona je preuzela sve na sebe, spakirala nas i odvezla na more. To vam neizmjerno puno znači. Svi moji prijatelji, velika većina poznanika, susjedi, mame iz vrtića i škole znaju za moju bolest i skoro nitko me ne osuđuje jer znaju da se liječim i pokušavam biti dobar čovjek i dobra majka svojoj djeci. S djecom otvoreno pričamo o maminoj bolesti i objašnjavamo da se mama liječi da joj bude dobro. Uživamo u dobrim periodima, a one teške pokušavamo što bezbolnije prebroditi. Trudimo se.

Powered by embedinstagramfeed &

Veliku ulogu tu ima i prof. dr. sc. Štrkalj Ivezić koja je cijeli svoj život posvetila liječenju, educiranju i pomaganju ljudima s psihičkim bolestima i njihovim obiteljima. Čak se vratila iz mirovine da bi još pomagala svojim pacijentima i vodila jedan dio odjel.

Možda te zanima... 'Ako postoji pakao na Zemlji, nalazi se u duši depresivne osobe' Zdravlje

mZ: Na koji način se okolina treba suočiti s osobama koje imaju narušeno mentalno zdravlje i pružiti im podršku?

Ako osoba sama ne kaže da se ne osjeća dobro teško će ljudi oko nje to zaključiti i ponuditi joj pomoć. Pogotovo ako se radi o depresiji. Osobe s psihičkim poteškoćama se moraju moći nekome povjeriti i zamoliti da im se pomogne, ako se ne osjećaju dobro. Ljudi često psihički bolesne ljude zamišljaju kao „luđake“ koji hodaju okolo i pričaju sami sa sobom, no to u većini slučajeva nije tako. Ako se osvrnemo oko sebe, primijetit ćemo da svugdje oko nas ima osoba s narušenim mentalnim zdravljem, pitanje je da li će ovo „narušeno“ prijeći baš u bolest, ali isto tako oni su i dalje najobičnije osobe, dio ovog društva. Vrijeme je da se na psihičke bolesti počne gledati kao i na sve ostale bolesti i da se psihički bolesnici prestanu izdvajati jer uz dobru terapiju i zdrav način života oni mogu vrlo dugo održati remisiju i živjeti kvalitetan život. Zašto je strašnije bolovati od psihičke bolesti nego neke metaboličke? Isto je, bolest je bolest i najgore što možemo je diskriminirati nekoga na temelju bolesti, to je gore od svih ostalih etika ili predrasuda.

Psihičke bolesti u većini slučajeva imaju element genetike. Jesmo li mi sami izabrali roditi se s određenom bolesti? Nismo, zato ne budimo društvo koje sudi slabijim  jer nikada ne znamo kada će neki gen od naše praprabake ili djeda „izaći“ u fenotipu našeg djeteta.

mZ: Osim medicinske pomoći što činite da pomognete sebi te koliko vam u tome pomaže tjelesna aktivnost?

Osim što redovito idem na kontrole i pijem terapiju, nekoliko puta tjedno vježbam i to najčešće trčim. Idem na atletske trke i kros ligu, nekada trčim po šumi orijentacijske trke, čak sudjelujem, ako sam u dobroj formi i na Prvenstvima Hrvatske. To mi donosi veliko zadovoljstvo i radost. Sportaši su posebna vrsta ljudi, rekla bih, jer tamo nema osude, u sport su svi dobrodošli, sport spaja, sport prenosi plemenite poruke i stvara trenutke vrijedne življenja. Imam puno divnih poznanika trkača koji me nikada nisu osuđivali zbog moje bolesti, dapače uvijek me pitaju kako sam, trčim li, planiram li neke trke trčati i dr.

Pokušavam voditi uredan život, dovoljno spavati, redovito i zdravo jesti, a volim i da mi je dom uvijek uredan, to me smiruje kao i sadnja cvijeća. Također, igram se sa svojom djecom i pomažem im ako treba sa školskim  obavezama, idem u park s njima i pričam s drugim mamama, planinarim, izbjegavam situacije i ljude koji mi izazivaju stres, ne vozim auto u špici po najvećoj gužvi, ne natrpavam se obavezama, ne predbacujem si ako nešto ne uspijem.

Nikako ne preporučujem da se psihičke bolesti pokušava liječiti alternativnom medicinom ili uljima sa psihoaktivnim supstancama jer to može samo pogoršati stanje i osoba može završiti u psihozi ili teškoj depresiji gdje će biti potrebna hospitalizacija. Ljudi koji nisu sami to prošli ili nemaju stručnog znanja, nikako ne smiju govoriti oboljelom što bi on trebao i kako da se liječi. Uvijek se treba prvo potražiti stručna pomoć od doktora obiteljske medicine pa onda dr. specijalista psihijatrije. Ovakva stanja su jako ozbiljna i komentar kao „Zapali si ti jedan joint.“ mogu imati katastrofalne posljedice.

'Težak je period traženja terapije jer nuspojave određenih lijekova kao antipsihotika su jako teške za podnijeti, ali isplati se jer su oni garancija za normalan život'

mZ: Što biste poručili osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji? Kako da se najlakše bore s bolesti?

Kao prvo bih im rekla da nisu sami i da si ne predbacuju, da je psihička bolest isto kao i druge bolesti i da to neće biti njihovo glavno obilježje. Neka se povjere osobi u koju imaju povjerenja i da zajedno potraže stručnu pomoć kod doktora opće medicine pa onda kod dr. spec. psihijatra, eventualno psihologa, a ako pak nisu u stanju dignuti slušalicu, neka to ta osoba učini za njih. Kada se radi o depresiji ili depresivnoj fazi, prognoze su dosta dobre i u roku 4-8 tjedana može doći do velikog poboljšanja nakon terapije antidepresivima koji na polagan način vraćaju kemijsku ravnotežu u mozgu i tako osoba počne biti „ona stara“, te joj se postepeno vraća dobar osjećaj samog sebe i vlastitog zadovoljstva. Ako se npr. radi o psihozi kao shizofreniji ili bipolarnom poremećaju onda je u najvećem broju slučajeva potrebna doživotna terapija, ali to nije kraj svijeta. Uz dobro pogođenu terapiju osoba može relativno dobro funkcionirati. Težak je period traženja terapije jer nuspojave određenih lijekova kao antipsihotika su jako teške za podnijeti, ponajprije dobivanje na kilaži i to po 10-40 kg, smanjenje kognitivnih kapaciteta, emotivna zatupljenost, seksualna disfunkcija, pa se zato često terapija prekida. No, uz pažljivije doziranje i trud doktora i pacijenta, ta neugodna prepreka prema dobroj terapiji može se nadvladati. Također jako je bitno da osoba ne pronalazi utjehu u alkoholu i drogi jer to dovodi do katastrofalnih posljedica. Droga vam toliko „šokira“ mozak da vas liječnici neće moći „povratiti“ mjesecima nakon toga. Osobe s psihičkim bolestima imaju narušenu kemiju u mozgu i konzumiranjem psihoaktivnih tvari, stvar se duplo komplicira i osobi postaje još gore. Svakako bih preporučila bavljenje nekom vrstom fizičke aktivnosti jer to podiže kvalitetu života i pridonosi postizanju remisije.

Možda te zanima... Depresija mijenja mozak: Gube se veze između moždanih stanica Zdravlje

Depresija kao unipolarna ili kao dio neke druge kompleksnije psihički bolesti je stanje kada ljudi pomišljaju na samoubojstvo ili ga izvrše. To je najtužniji i najtragičniji ishod psihičkih bolesti i zato ako kao društvo više budemo pričali o ovim temama, educirali i senzibilizirali javnost, samoubojstava će biti manje. Osoba se neće sramiti potražiti pomoć. Odlazak psihijatru ili psihologu bit će pohvaljen, a ne osuđivan. Brinuti o mentalnom zdravlju postat će poželjno, a dijagnoza bipolarnog poremećaja ili shizofrenije neće ledit krv u žilama. Zašto? Zato jer ćemo biti informirani i educirani i nećemo stigmatizirati donekle slabije od sebe.

Također treba educirati članove obitelji kako i na koji način mogu pomoći oboljelome i kako uspostaviti uspješnu komunikaciju i krug povjerenja. Jako je bitno da obitelj ne odbacuje psihički bolesnu osobu jer to su udarci koji čovjeka guraju na rub. Da nije bilo mojeg supruga i majke, ja najvjerojatnije ne bih niti pisala ovaj članak sada.

mZ: Na koji način što više senzibilizirali javnost o poteškoćama s kojima se susreću osobe oboljele od psihičke bolesti te kako ohrabriti osobe da potraže stručnu pomoć?

Evo upravo ovakvim člankom se senzibilizira javnost. Kada ljudi vide da postoje osobe koje imaju dijagnosticiranu psihičku bolest i ipak vode normalan i ispunjen život, 80 % vremena, rekla bih, brinu za svoju djecu, vode ih u školu, vrtić, park ili na sportske aktivnost, ruše im se predrasude. Nisu psihički bolesne osobe „tamo neki“ koje leže u bolnici zavezani za krevet i pričaju sami sa sobom kako nas ljudi vole zamišljati. To su ljudi oko vas koji možda pate u tišini i ne usude se potražit pomoć jer se boje osude ili otkaza. Sram ih je, stigma još uvijek postoji, ali ako nećemo pričati o tome, nikada je nećemo skinuti. Smatram da je došlo vrijeme da psihičke bolesti prestanu biti sramota. Moramo se potruditi ostavit našoj djeci i budućim naraštajima društvo bez tabua i stigmi, a pogotovo bez diskriminacije zbog bolesti. Vjerujem da otvaranjem ovih tema, upravo i radimo, te stvaramo društvo u kojem neće biti odbačenih.

Možda te zanima... "Bipolarna sam, a ovako izgleda jedna manična epizoda" Zdravlje

mZ: Kako se vi nosite u sveukupnoj situaciji s pandemijom i potresom, primjećujete li možda da vam se stanje pogoršalo?

Na mene osobno situacija s potresima i Covid pandemijom nije toliko utjecala jer mi inače odgovara manje socijalnih kontakata i rad od kuće kako bih mogla provoditi više vremena s djecom. Također nisam spriječena u bavljenju svojim hobijem, trčanjem, tako da se moj život nije uvelike promijenio. Planiram istrčati na proljeće polunmaraton i aktivno se sada pripremam, što me iznimno motivira i veseli. Dobar period, rekla bih. Iskreno, puno sam gorih faza imala unutar svoje bolesti nego što je sada ovo čudno vrijeme u kojem živimo.
 

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.