Bipolarni poremećaj se najčešće opisuje kao nemogućnost kontroliranja raspoloženja, pa tako stanje oboljelih osoba varira između maničnog i depresivnog ponašanja. Takvo ponašanje može biti vrlo zbunjujuće za oboljelog, ali i za njihovu okolinu.
Bolest nema granice te zahvaća sve sfere pacijentova života. Prema podacima Psychiatry Edgmonta čak 69% pacijenata kojima je dijagnosticiran bipolarni poremećaj zapravo pati od depresije.
"Kad je Kanye West svoj bipolarni poremećaj nazvao svojom 'supersilom', vrlo dobro sam razumjela o čemu govori. Naravno, ima trenutaka kada je moj bipolarni poremećaj faktor ograničenja i osjećam se zarobljeno unutar vlastitog mozga. Ali kad uđem u maničnu fazu, to je euforija, produktivnija sam nego ikad, osjećam se kao da mogu pokoriti svijet, a kako se često borim s depresijom, u trenucima manije osjećaj sreće je još intenzivniji", govori Christina Stiehl, novinarka portala PopSugar.
Nije svaki bipolarni poremećaj isti
Najznačajnije aktualne klasifikacije koje se koriste za sistemsko prikazivanje različitih psihičkih poremećaja su Međunarodna klasifikacija bolesti, deseta revizija (MKB-10) i američka klasifikacija „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition“ (DSM-IV), prihvaćene i u Hrvatskoj. Na temelju (DSM-IV) u grupu bipolarnog afektivnog poremećaja uključuju se:
- Bipolarni poremećaj tip I - pod kojim se podrazumijeva da je osoba imala najmanje jednu maničnu epizodu +/- depresiju.
- Bipolarni poremećaj tip II - pod kojim se podrazumijeva da je najmanje jedna hipomanična (slično maničnoj ali znatno blaže) epizoda +/- depresija.
- Ciklotimija - dugotrajni depresivni i hipomanični simptomi, nema teškog depresivnog poremećaja, hipomanije ili manije, ukratko česte promijene raspoloženja bez burnih uspona i padova.
- Nespecificirani bipolarni poremećaj.
"Manične faze nisu iste kod nekoga s bipolarnim poremećajem I i II. Kod bipolarnog I, manične epizode traju najmanje tjedan dana s ozbiljno povišenim raspoloženjem ili razdražljivosti. Manija u oba tipa također utječe na ponašanje, spavanje i razmišljanje te može narušiti sposobnost rada, dok manija u bipolarnom I može biti dovoljno ozbiljna da zahtijeva hospitalizaciju", rekao je dr. Pierre Azzam, docent psihijatrije na Medicinskom centru Sveučilišta Pittsburgh.
"Imam nalet kreativnosti i mislim da mogu pokoriti svijet"
"Moja manija dolazi u obliku hipomanije, koja je manje ozbiljna varijanta manije s kraćim trajanjem, što razlikuje bipolarni II od bipolarnog I. U usporedbi s manijom u bipolarnom I, hipomanija ne traje toliko dugo u vremenskom razdoblju (oko četiri dana) i nije dovoljno destruktivna da ometa svakodnevni život i rad te ne zahtijeva hospitalizaciju", kaže Stiehl i nastavlja:
"Moje hipomanične epizode obično traju nekoliko dana i većinu vremena, čak i ne shvaćam da sam maničan - mislim da imam dobar dan. Imam mnogo više energije, odjednom sam više motiviran da radim svoj posao i preuzimam dodatne zadatke. Budući da radim kreativan posao to se osjeća kao kreativni proboj. Nove ideje za članke, knjige i projekte dolaze brzo i žestoko. Zamišljam i razne scenarije u kojim se svi moji snovi ostvaruju."
Stiehl priča da kada radi u fazi manije osjeća se kao da je uzela neki stimulans: "Riječi izlaze iz mene i mogu satima tipkati na svom laptopu. Po prirodi sam introvertirana, a u fazi manije otkrivam da sam pričljivija nego inače. Također mi treba malo sna. Mogu ostati budna do ranih jutarnjih sati i probuditi se u uobičajeno vrijeme, spreman za dan. Tijekom jedne specifične manične epizode izazvane pogrešnim lijekovima (prije nego što mi je službeno dijagnosticiran bipolarni II), ostajala sam budna do tri ujutro tjedan dana radeći na jednom projektu za koji sam tada mislila da je neizmjerno važan.
"Hipomanija i nije tako loša, ali znam da nakon nje slijedi depresija"
Iskreno, hipomanija nije tako loša kad je iskusim, osim razdražljivosti koja dolazi zajedno s maničnim simptomima. Obično sam kreativna i produktivna i mogu funkcionirati s malo sna. Nedostatak je što sam previše uzbuđena zbog određene kreativne ideje pa mi se teško usredotočiti na zadatak.
Mnogi se ljudi stalno bude između 3 i 4 sata ujutro
A i nedostatak sna postane primjetan za nekoliko dana. Najgori dio je što znam kad prestane manija da slijedi depresivna epizoda. Ona dođe obično par dana kasnije i tada postajem nemotivirana, letargična i zaglavljena u negativnoj spirali manjka samopouzdanja, a često me muče i nametljive misli zbog kojih mislim da sam izvan kontrole i luda."
"Naučila sam kontrolirati svoje stanje"
Stiehl kaže da su njezine manične i depresivne epizode prilično malobrojne: "Uzimam koktel lijekova i držim se preventivnih životnih navika. Kao netko tko već pola života živi s duševnom bolešću, također znam što su moji okidači, ako pijem previše na nekoj zabavi, sljedeći dan ću se osjećati tjeskobno i depresivno itd.
Iako je moja manija mnogo manje predvidljiva, obično mogu osjetiti epizodu i pokušati usmjeriti tu energiju u nešto što je produktivno: vježbanje, čišćenje ili rad na mojim privatnim projektima. Sretna sam što nemam tip manije koji je opasan i samodestruktivan."
