Osobe koje su preživjele moždani udar često se suočavaju sa značajnim i dugotrajnim problemima s rukama. Problemi se nerijetko javljaju na obje ruke istodobno: kada je jedna ruka teško oštećena i druga postupno slabije funkcionira.
U usporedbi s dominantnom rukom zdrave osobe, osobi koja je preživjela moždani udar može trebati i do tri puta više vremena za obavljanje svakodnevnih zadataka koristeći svoju manje oštećenu ruku.
To stvara vrlo frustrirajuću situaciju. Osobe s teškim oštećenjem jedne ruke moraju se gotovo u potpunosti oslanjati na drugu ruku za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, poput jedenja, odijevanja i kućanskih poslova.
Ako ta “dobra” ruka radi sporo, ukočeno ili nespretno, čak i najjednostavniji zadaci postaju iscrpljujući i demotivirajući — toliko da ih neki počnu u potpunosti izbjegavati.
No ta ruka ipak može ojačati. Nedavno istraživanje objavljeno u časopisu JAMA Neurology pokazalo je da ciljani trening manje oštećene ruke kod osoba s kroničnim posljedicama moždanog udara može poboljšati njezinu funkciju u svakodnevnim zadacima — ponekad i više nego rehabilitacija usredotočena samo na ruku koja je najviše stradala.
Što je moždani udar?
Moždani udar nastaje kada je protok krvi koja prenosi kisik u dio mozga prekinut zbog začepljenja krvne žile ili krvarenja. Bez kisika, moždane stanice počinju odumirati.
Budući da svaka strana mozga uglavnom kontrolira suprotnu stranu tijela, moždani udar često uzrokuje probleme s kretanjem na strani tijela suprotnoj od ozljede mozga. Iz tog razloga, rehabilitacija nakon moždanog udara tradicionalno se fokusira na vraćanje funkcije teže oštećene ruke.
No posljednjih desetljeća istraživanja pokazuju da obje strane mozga sudjeluju u kontroli pokreta obje ruke, samo s različitim ulogama. To znači da oštećenje jedne strane mozga može utjecati na obje ruke, piše Science Alert.
Očekivano, ruka na strani suprotnoj od mjesta oštećenja mozga često pokazuje izraženu slabost, ukočenost i smanjenu mogućnost voljne kontrole, što znatno otežava dohvaćanje, hvatanje i rukovanje predmetima.
No i druga ruka, za koju se često pretpostavlja da nije pogođena moždanim udarom, često nije potpuno funkcionalna. Mnoge osobe koje su preživjele moždani udar primjećuju da im je ta manje pogođena ruka slabija, sporija i nespretnija u pokretima.
Treniranje manje oštećene ruke
Neuroznanstvenici koji proučavaju kako mozak kontrolira pokrete nakon moždanog udara postavili su ključno pitanje: može li treniranje manje oštećene ruke poboljšati njezinu funkciju?
U kliničkom ispitivanju s više od 50 sudionika proučavane su osobe koje žive s kroničnim posljedicama moždanog udara i imaju toliko teško oštećenu jednu ruku da je ne mogu koristiti za svakodnevne zadatke. Te su se osobe gotovo u potpunosti oslanjale na svoju manje oštećenu ruku.
Sudionici su nasumično podijeljeni u dvije skupine: jednu koja je trenirala teško oštećenu ruku te drugu koja je trenirala manje oštećenu ruku. Obje su skupine prošle pet tjedana intenzivne terapije koja je uključivala izazovne, ciljno usmjerene pokrete rukom, uključujući i virtualne zadatke osmišljene za poboljšanje koordinacije i preciznosti.
U usporedbi s onima koji su trenirali teško oštećenu ruku, sudionici koji su trenirali manje oštećenu ruku postali su brži i učinkovitiji u svakodnevnim zadacima, poput podizanja sitnih predmeta ili dizanja šalice. Štoviše, ta su se poboljšanja održala i šest mjeseci nakon završetka terapije.
Vjerujemo da se dugotrajni učinak može objasniti jednostavnom povratnom spregom: kada ruka radi bolje, ljudi je prirodno više koriste, a ta dodatna svakodnevna praksa dodatno učvršćuje postignuti napredak.
Jačanje onoga što je ostalo
Rehabilitacija nakon moždanog udara desetljećima se fokusirala na ruku koja je najvidljivije oštećena. No kod mnogih ljudi puna funkcija te ruke nikada se u potpunosti ne vrati. Zato se preživjele osobe često spontano u potpunosti oslone na manje oštećenu ruku.
Ali “manje oštećena” nikako ne znači “bez problema”. Kada ta ruka postane jedini alat za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, i najmanji nedostaci mogu imati velik utjecaj na neovisnost i kvalitetu života. Jačanjem te ruke, svakodnevni zadaci mogu postati brži, lakši i manje iscrpljujući — čak i godinama nakon moždanog udara.
Buduća istraživanja nastojat će utvrditi kako najbolje kombinirati trening manje oštećene ruke sa standardnim terapijama za teže oštećenu ruku te kako te metode primijeniti u svakodnevnim uvjetima kod kuće.
Za mnoge preživjele, oporavak možda ne znači vraćanje onoga što je izgubljeno, nego maksimalno jačanje onoga što je ostalo.
