Dispraksija, poznata i kao razvojni poremećaj koordinacije (DCD), pogađa oko šest posto svjetske populacije.
Za mnoge ljude s dispraksijom, padanje nije nesreća već svakodnevna stvarnost. Počinje u djetinjstvu, a često se nastavlja tijekom odrasle dobi.
Padovi su među najčešćim uzrocima ozljeda u svijetu, no skupina ljudi koji ih često doživljavaju gotovo je nevidljiva u javnozdravstvenim podacima. Dispraksija, poznata i kao razvojni poremećaj koordinacije (DCD), pogađa oko šest posto populacije i remeti sposobnost mozga da koordinira pokrete.
Psihofiziolog Johnny Parr i njegovi kolege istraživali su koliko često ljudi padaju, zašto padaju, kakve ozljede zadobiju i kako ta iskustva utječu na anksioznost i svakodnevni život. Njihovo istraživanje ističe koliko česti i ozbiljni ti padovi mogu biti i zašto je vrijeme da zdravstveni sustavi obrate pozornost na to.
Dispraksija utječe na sposobnost mozga da planira i koordinira pokrete. To može učiniti svakodnevne aktivnosti poput hodanja, penjanja stepenicama ili snalaženja u prepunoj prostoriji neočekivano opasnima.
Osobe s dispraksijom često imaju problema s ravnotežom, usporenim motoričkim reakcijama i poteškoćama s obavljanjem više zadataka istovremeno tijekom kretanja. Ipak, do sada je vrlo malo istraživanja mjerilo koliko često ljudi s DCD-om padaju ili puni fizički i emocionalni utjecaj tih padova.
Kako bi to istražili, proveli su anketu s ljudima koji žive s dispraksijom. Sudjelovalo je više od 400 ljudi, uključujući odrasle osobe s DCD-om, roditelje djece s DCD-om i usporedne skupine odraslih i djece s tipičnim razvojem.
Otkrili su da odrasli s dispraksijom imaju devet puta veću vjerojatnost da će pasti barem jednom ili dvaput mjesečno u usporedbi s odraslima bez DCD-a. Među djecom s tim stanjem, više od polovice je doživjelo padove jednom ili dvaput tjedno. To nisu bila bezazlena spoticanja. Sudionici su prijavili ozljede u rasponu od uganuća i prijeloma do potresa mozga i izbijenih zuba. Više od trećine odraslih osoba s DCD-om slomilo je kost zbog pada.
Psihološki utjecaj bio je jednako značajan. Mnogi odrasli rekli su da se boje hodati sami ili koristiti stepenice. Sveukupno, 72 posto djece i odraslih s dispraksijom klasificirano je kao osoba s visokom razinom zabrinutosti zbog pada.
Ispitanici su opisali izbjegavanje društvenih događanja, timskih sportova ili čak izlaska iz kuće. Neki su prijavili neugodu, nisko samopoštovanje i socijalnu izolaciju. Roditelji su opisali kako ih strah od pada djecu sprječava da se idu igrati, ne školske izlete i bave tjelesnom aktivnošću.
Unatoč tim iskustvima, dispraksija nedostaje u glavnim smjernicama za prevenciju padova. Poruke javnog zdravstva o padovima obično se usredotočuju na starije odrasle osobe ili na osobe s bolestima poput Parkinsonove bolesti ili multiple skleroze. Ovo istraživanje pokazuje da je rizik od padova ozbiljan i dugo zanemaren problem za osobe s DCD-om u svim životnim fazama.
Ovaj propust ima stvarne posljedice. Padovi nisu samo ogrebotine i modrice. Oni su jedan od vodećih uzroka bolničkih prijema povezanih s ozljedama. Padovi povezani s dispraksijom često se odbacuju kao nespretnost ili nepažnja. U stvarnosti, oni su kroničan i uznemirujući dio života mnogih ljudi.
