“Odrasla sam, kako onda mogu u sebi imati nekakvo unutarnje dijete?”, s čuđenjem pitala me moja klijentica u jednom od naših početnih psihoterapijskih susreta.
Začetak ideje unutarnjeg djeteta pronalazimo u postignućima i djelima Carla Gustava Junga - oca analitičke psihologije. Jung u svojim djelima nije koristio termin unutarnje dijete, već termin arhetipa djeteta. Kasnije je termin unutarnje dijete (inner child) popularizirali američkih psiholozi Alice Miller i John Bradshaw.
Svatko od nas, bez obzira na to koliko imamo godina, kakav nam je društveni status, s čime se bavimo zarađujući za kruh, nosi unutar svoje psihe tzv. unutarnje dijete. Unutarnje dijete je srž naše ličnosti u kojoj su pohranjeni emocionalni doživljaji iz djetinjstva protkani sjećanjima, uvjerenjima i često zatomljenim osjećajima.
Od prvih minuta našeg života, osim zadovoljenja primarnih fizioloških potreba vezanih uz opstanak i fizičku sigurnost (san, hrana, voda, krov nad glavom i druge) za osjećaj potpune sigurnosti, bila nam je potrebna i emocionalna sigurnost koja je usko vezana uz emocionalnu dostupnost makar jednog roditelja ili skrbnika.
Emocionalna dostupnost znači da je tijekom našeg ranog razvoja bila prisutna osoba koja je bila "dovoljno dobra majka". Kroz fizički kontakt zadovoljavala je naše primarne fiziološke potreba u isto vrijeme regulirajući emotivne potrebe za sigurnošću, bliskošću, privrženošću… i njegovala je u nama sposobnost doživljavanja tijela kao mjesta u kojem se sigurno živi.
Bila je dovoljno prisutna, empatična, dosljedna i responzivna na naše osjećaje. Kroz rani kontakt s majkom ili s drugim primarnim skrbnikom (okvirno do oko dvije godine života) izranjala je srž našeg unutarnjeg djeteta koja se potom kroz daljnje djetinjstvo i mladost nadograđivala i formirala u našu ličnost.
Zašto je unutarnje dijete važno?
Na osnovu tih ranih iskustava u odnosima s našim roditeljima ili skrbnicima stekli smo percepciju o nama samima, drugim ljudima i o svijetu koji nas okružuje.
Ako smo se osjećali dovoljno emotivno prihvaćeni i podržani, viđeni u svojim potrebama, voljeni za to tko smo umjesto za naša postignuća, odrasli smo sa spoznajama da smo dobri takvi kakvi jesmo, da su drugi ljudi i svijet sigurno i prijazno mjesto.
Ako smo nažalost odrastali s osjećajem da smo emotivno napušteni i prepušteni sami sebi, odbačeni jer nismo zadovoljavali očekivanja, zlostavljani, odrasli smo sa spoznajama da nismo vrijedni ljubavi jer s nama nešto nije u redu, a drugi ljudi i svijet predstavljaju prijetnju.
U tim emotivnim ranama "zaključane" su emocije poput straha, težnje, tuge, ljutnje, bijesa, srama, krivnje,... djevojčice ili dječaka koji plače i vrišti “mama___!” ili “tata____!” Ispoljavanje osjećaja koji nisu bili prihvatljivi u roditeljskom domu stvaralo je prijetnju gubitka odnosa o kojem smo ovisili.
Ako u roditeljskom domu ljutnja nije bila prihvatljiva, naučili smo je potisnuti napinjući naše tijelo kako bismo zadržali unutar sebe njezin impuls. Ako izražavanje tuge nije dobro došlo, naučili smo se stezati grlo i gutati svoje suze. Naučili smo sprezati dah, napinjati tijelo i tako potiskivati osjećaje.
Djetinjstvo je završilo. Krenuli smo u odrasli život s najboljim namjerama da ćemo biti drugačiji od tih koji su nas povrijedili.
Kako prepoznati da je potrebno raditi na sebi?
Zakopani duboko unutar nas, osjećaji djeteta koje smo jednom bili nisu nestali. I dalje utječu na našu sliku o sebi, na naše bliske odnose kao i na naše odrasle emotivne reakcije bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne.
Odnos prema tijelu i slika o sebi nam je negativna - u ogledalu vidimo “ružno, previše tu, premalo tamo…”, izobličeno, umjesto to lijepo koje sigurno je. Ili možda pretjeranom brigom o vanjskom izgledu i dojmu koji ostavljamo, prikrivamo vlastitu nesigurnost, krhkost i ranjivost koju osjećamo iznutra.
Možda nas boli tijelo, puno napetosti, krutosti ili patimo na psihosomatske poremećaje. Bez obzira na edukacije, titule i zvanja mali glas iznutra i dalje zlokobno šapuće “"za malo". Negiramo vlastitu ljutnju i osjećamo krivnju kad nam se iskrade. Usmjeravamo ljutnju i krivnju prema unutra koja se ispoljava u autodestruktivnom ponašanju (gladovanje, objedanje, trošenje, rizični seks, alkohol, itd.)
Možemo se zateći u tome da uvijek iznova biramo “krive” za sebe partnere. Težimo k emocionalnoj bliskosti, pripadanju i maštamo o ljubavi, ali podsvjesno biramo partnere koji su na neki način emotivno nedostupni ili nas fizički napuštaju. Osjećamo se usamljeni, nezadovoljni, neispunjeni…tužni, ljuti, prazni, napušteni. Tražimo u sebi pogreške i okrivljujemo se za gubitak odnosa.
S druge strane, možda smo mi ti koji prekidamo odnose kad osjetimo da partner teži k većoj bliskosti, što u nama budi strah. Vrtimo se kao u začaranom krugu bliže-dalje-bliže-dalje… Možda osjećamo da nas partner kontrolira i ne poštuje naše osobne granice, da je nezainteresiran našim potrebama. Osjećamo se kao žrtva, a partnera doživljavamo kao agresora.
Možda šef na poslu ili neki drugi autoritet, budi u nama strah i ljutnju svojim naizgled pretjeranim zahtjevima, a mi se osjećamo bespomoćni u zauzimanju za sebe i postavljanju granica. Životne okolnosti i drugi stalno nešto od nas traže i osjećamo se često iskorišteni i iscrpljeni beskonačnim davanjem.
Danas, naše unutarnje dijete, kao nepozvani gost, pojavljuje se pred našim vratima često upravo onda kad nismo na to spremni, s intenzitetom koji ne odgovara datoj situaciji. "Pucamo po šavovima" i gubimo kontrolu nad emotivnim reakcijama. Neplanirano, nehotice, ne u razmjeru koji odgovara datoj situaciji, često ne do odgovarajuće osobe. "Programirani" iznutra ranama, biramo podsvjesno naše romantične i životne partnere, odgajamo vlastitu djecu i na neki način otvaramo slične ili iste životne okolnosti.
Kako njegovati unutarnje dijete?
Naše unutarnje dijete i dalje želi sretan završetak, ispunjenje sna o sigurnosti, pripadnosti, privrženosti i ljubavi! I svakako je na to imalo i ima pravo! Put nas vodi u proces učenja kako postati dobar roditelj za sebe. Pa do toga kako se zaljubiti do ušiju u samu sebe i voljeti se kao nikog do sad!
Prvi korak je uvijek prepoznati i osvijestiti da imamo unutar sebe malo dijete. Nakon toga ga treba upoznati. Pitajući i osluškujući odgovore. Kakve su njegove potrebe? Što voli, a što ne voli? O čemu mašta? Dajte si pristanak na eksploraciju potreba. Budite znatiželjni. Istražujte. Odvažite se probati nešto novo! Istražujte osjetilima.
Tražite svoju ekspresiju. Uključite u to svoje tijelo. Plešite plesove koji nisu strukturirani već vam daju slobodu vlastite ekspresije kroz pokret. Lupajte jastuke i povežite se sa svojom ljutnjom. Vrištite dok se vozite u automobilu i nađite svoj glas. Plačite. Ljuljajte se na ljuljački i potražite radost. Izrazite svoje osjećaje pišući pismo bez cenzure do majke i do oca koje nikada nećete poslati.
Vježbajte svoje granice. Govoriti "ne" ili "da". Unutarnje dijete nije satkano samo od tuge, ljutnje, straha….potražite unutar sebe ili razvijajte putove do radosti, veselja, zadovoljstva, ekstaze, mira,...
Gradite odnos. Gledajte se u ogledalu duboku u svoje oči kao do u njima želite vidjeti svoju dušu. Što vam govore vaše oči? Nađite suosjećanje za tu osobu koja vas gleda nazad. Šapnite joj, možda “bok” za početak ili “žao mi je” ili “tu sam” ili “volim te”, čak iako to ne osjećate. Pričajte s njom. Pitajte ju je li umorna? Da li stvarno želiš ići na neki događaj ili čini to zbog drugih? Što joj sad treba?
Ugađajte si. Kupite si cvijeće bez razloga. Otiđite na randevu sa sobom (čak i ako imate partnera).
Grlite se. Brinite se o svom tijelu, jer vaše tijelo to ste vi! Gradite kontakt s tijelom jer u njemu se nalaze vaši osjećaji - vi.
Kad se osjećate uznemireno, posegnite za “alatima” koje već imate npr. dišite dublje, uzemljite se, koristite mindfulness, otiđite u prirodu, nazovite vašu “sigurnu osobu” tj. onu koja će vas saslušati s razumijevanjem. Pronađite nove alate koji vam pomažu smiriti se kad ste uznemireni kao i one koji će vas aktivirati kad ste u depresivnom raspoloženju.
Otiđite na psihoterapiju ako osjećate potrebu. To je najvrjedniji dar koji si možete pokloniti.
Više sadržaja autorice teksta možete pronaći na Facebooku, Instagramu i https://zeljkabodul.com/.
