Hipnoza, također nazvana hipnoterapija, stanje je duboke relaksacije i usredotočene koncentracije. Tko ju smije provoditi, kome se preporučuje te prednosti i nedostatke hipnoze otkrio je univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i savjetnik.
Hipnoza je komplementara terapija koja se prima uz tipične medicinske ili psihološke tretmane za upravljanje stanjima ili problemima. Ipak, točnu definiciju hipnoze teško je odrediti prema univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeutu i savjetniku. "Unatoč brojnim istraživanjima stvarna priroda hipnoze u smislu cjelovite i znanstveno utemeljene teorije i dalje ostaje nedovoljno razjašnjena. Istraživači su ipak utvrdili da između stanja budnosti i sna postoji prijelazno stanje svijesti, svojevrsna polusvijest, u kojoj se odvijaju posebni psihofiziološki procesi karakteristični za hipnozu", objasnio je.
Dodao je kako je dr. Tihomir Kojić "istaknuo da sugestibilnost nije ključni preduvjet hipnotibilnosti, ali na nju uvelike utječe" te je time "naglasio da hipnoza nije rezultat pasivne podložnosti, već složen međudjelatni proces povjerenja, očekivanja i unutarnje usmjerenosti".
Osim toga, postoje razne definicije hipnoze - prema Enciklopediji Larousse, definirana je kao "san koji se poglavito proizvodi produženim gledanjem blistajućih predmeta". U novijoj literaturi, Psihijatrijski alfabetski priručnik iz 1952. donosi moderniju i psihološki precizniju definiciju hipnoze, čime započinje suvremeno razdoblje njezina razumijevanja u kliničkoj praksi i psihoterapiji. Hipnoza se opisuje kao poseban oblik djelomičnog sna koji se izaziva umjetno, rekao je Radaković.
Prema definiciji iz rječnika koji je sastavio Émile Littré 1863. godine, hipnotizam je fiziološki pojam koji označava stanje nalik magnetskom djelovanju, pri kojem se pojedinca potiče da usmjeri pogled na blistav predmet smješten vrlo blizu očiju, čime se izaziva promijenjeno stanje svijesti.
Komisija koju je 1955. imenovalo Britansko liječničko udruženje ponudila je znatno razrađeniju i sustavniju definiciju: "Hipnoza je prolazno stanje izmijenjene pažnje u subjektu, stanje koje može izazvati druga osoba, a u kojem različiti fenomeni izgledaju spontano ili su odgovor na verbalne i druge podražaje. Ti fenomeni uključuju promjene svijesti i pamćenja, povećanu osjetljivost na sugestije te pojavu postupaka i ideja koje nisu uobičajene za subjekt u njegovu uobičajenom stanju duha. U hipnotičkom stanju mogu se također izazvati ili prigušiti pojave poput anestezije, paralize, ukočenosti mišića i promjena u vazomotornim reakcijama."
Američko psihijatrijsko udruženje u izvješću iz 1961. ističe da je hipnoza specijalizirana psihijatrijska metoda koja se temelji na specifičnom odnosu između liječnika i pacijenta. U kliničkoj praksi ona služi kao vrijedan dodatak dijagnostici, ispitivanju i liječenju, a može imati korisnu primjenu i u drugim područjima medicine te u medicinskim istraživanjima.
Dr. Brian Roet opisuje hipnozu kao most između svjesnog i nesvjesnog dijela uma, pri čemu je stanje koje nastaje usporedivo s prijelaznim trenucima između jave i sna. Naglašava da hipnoza nije univerzalni lijek za sve tegobe, nego dopunska terapijska metoda koja nadopunjuje medicinske postupke. U najdubljem smislu, dodaje autor, hipnoza se može smatrati oblikom medicine, rekao je hipnoterapeut Radaković.
"Posebno nadahnutu definiciju dao je Juraj Čačić, pionir hipnoze u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. On ističe da je hipnoza stanje iznimne koncentracije svijesti, znatno veće od one koja je moguća u budnom stanju. Zamislite da iz radijskog prijemnika slušate omiljenu emisiju, ali vam zvuk nije dovoljno jasan. Tada pomičete skalu, tražeći točnu frekvenciju. Kada pronađete pravi položaj, nestaju šumovi koji su ometali vaš doživljaj. Na isti se način tijekom opuštanja postupno odstranjuju suvišni podražaji, a svijest se usmjerava prema jednom izvoru", dodao je Radaković.
Tko smije provoditi hipnozu?
Regulacija hipnoterapije razlikuje se od države do države. Zemlje koje su povijesno imale visoke profesionalne standarde, poput Njemačke, Austrije, Švicarske ili Sjedinjenih Američkih Država, i danas imaju jasno uređeno tržište i definirane uvjete za bavljenje hipnoterapijom, dok je u Hrvatskoj to još dosta neregulirano, naglasio je Radaković.
Američka medicinska asocijacija uvela je hipnozu u sveučilišnu i poslijediplomsku nastavu, pri čemu program obuke obuhvaća više ključnih područja. Posebno naglašavaju važnost poznavanja psihopatologije i psihodinamike te provode selekciju kandidata prema općoj kulturi, motivaciji, zdravstvenom stanju te mentalnoj i emocionalnoj stabilnosti. Američka psihijatrijska asocijacija je 1961. godine izdala preporuke prema kojima se ne bi smjeli provoditi izolirani tečajevi koji se svode samo na učenje indukcije transa, već se naglašava potreba za dugotrajnom i sveobuhvatnom edukacijom. Liječnici koji primjenjuju hipnozu trebaju se držati područja svoje medicinske kompetencije, dodao je hipnoterapeut.
univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i savjetnik
Alexander Kennedy, profesor psihološke medicine na Sveučilištu u Edinburghu (1957.), smatrao je da je hipnoterapija jedan od temeljnih stupova odnosa liječnik–pacijent te da se tek nakon nje trebaju usvajati druge metode. "Neki pak drugi smatraju da prvo treba učiti dinamičku psihoterapiju, zatim didaktičku psihoanalizu. Moje je mišljenje da treba učiti nekako paralelno", objasnio je Radaković.
Rekao je da američki autor Eric Rosen smatra da se hipnozom kao terapijskim sredstvom ne bi trebao baviti nitko tko nije profesionalno osposobljen za liječenje iste vrste pacijenata i nehipnotičkim metodama. "Ja bih dodao da mora poznavati osnove gotovo svih psihoterapijskih pravaca, ili barem većine. Ali isto tako smatram i za ostale psihoterapijske pravce, da bi svatko iz jedne branše trebao poznavati ostale. Ne mislim samo za hipnoterapeute."
Kome se hipnoza preporučuje?
Hipnoterapeut Radaković je rekao da hipnoza pomaže kod neurotskih stanja, odvikavanja od ovisnosti poput pušenje, za uklanjanje strahova, fobija, nesanice, napetosti svih vrsta kao i svih psihosomatskih bolest. "Kod mnogo ljudi koji su manje-više izloženi stresu na poslu, menadžerima kod sagorijevanja na poslu. Za manje-više sve situacije za koje bi tražili pomoć bilo kojeg psihoterapeuta općenito. Mi smo kultura koja ne njeguje emotivno mentalnu higijenu nego trpimo dok ne klonimo. Tek tada se i odmrzavaju zamrznuti dijelovi koje smo zapostavljali po putu. Nećemo leći bez osobne higijene u krevet, ali ljuti, razdraženi, tužni ...to će se kao riješiti samo po sebi - i neće baš", naglasio je.
Ipak, za dijagnoze ne preporučuje hipnoterapiju. "Znam da bi mnogi ljudi s malo većim emocionalnim teškoćama i dijagnosticiranim psihičkim poremećajima htjeli da se u što kraćem roku 'izvuku'. Reći ću u svoje ime da im i ja isto to želim. Isto tako mnogi ljudi 'traže' pomoć, a mole Boga da je ne nađu. Vrlo često se neki pojedinac najviše voli upravo u ulozi žrtve, a i njegovi bližnji, kad bi se iskreno pogledali u ogledalo i zapitali svoje srce, rekli bi da i njima najviše odgovara baš na toj poziciji u obiteljskoj konstelaciji. On na taj način dobiva svu potrebnu pažnju i ne preuzima odgovornost u životu. Njihovi bližnji isto tako savršeno dobro funkcioniraju u ulogama 'pomagača', 'spasitelja', 'velikih dobročinitelja'... Katkad je hipnoterapeut (i terapeuti općenito) taj koji zapravo narušava dobro ustaljeni poredak obiteljske konstelacije. S obzirom na to da određen broj ljudi više voli igrati određene uloge nametnute od društva (slijediti pravila superega) nego slušati iskrene želje iz svoga srca, a i svojih bližnjih, smatram da dubinu promjene ne određuje samo klijent (s iskrenom željom, motivom i spremnošću na promjenu), već i njegovi bližnji, ako je još u toj dobi da je ovisan i emocionalno i ekonomski o njima."
Iako hipnoza može pomoći kod spomenutih problema i stanja, nedostatak je, rekao je Radaković, što ne uključuje "pitanje povratka na djetinjstvo, karmu i prošle živote". "Tradicionalne škole hipnoterapije nisu se bavile tim stvarima, no od dolaska dr. Michaela Newtona i dr. Briana Weissa i te su se stvari promijenile. Davanje sugestija bez traženja uzroka, što se nekad radilo, a neki hipnoterapeuti rade i danas, ne daje trajne rezultate. Hipnoterapija mora imati oslonac u kvalitetnoj i dubinskoj psihoanalizi. No to ovisi o educiranosti, znanju i zrelosti terapeuta. Ni jedan psihoterapijski pravac sam po sebi nije dovoljan."
Koliko hipnoza traje?
To ovisi o tome s kakvim poteškoćama osoba dolazi, napomenuo je Radaković. Primjerice, kada je u pitanju odvikavanje od pušenja, sama hipnoza sveukupno traje sat vremena. "Ako govorimo o seansama koje uključuju slojevitiji pristup tada mogu trajati i duže. Pod slojevitijim pristupom mislim na promjene drugog, trećeg reda koje uključuju promjene karaktera, model funkcioniranja ne samo na jednoj razini poput one u slučaju: pušim - ne pušim." Ako osoba želi riješiti teškoće koje proizlaze iz dugogodišnjih neurotskih simptoma ili, što je vrlo često, iz iskustava iz djetinjstva, obično je potrebno doći na više seansi. Takvi susreti uključuju dublji, temeljitiji rad i vode prema trajnijim promjenama, dodao je.
Seanse poput "Život između života" prema metodi Michaela Newtona (i sam Radaković je član Michael Newton Instituta od 2012.), a koje obuhvaćaju rad na prethodnoj inkarnaciji, procesu umiranja i putovanju duše do novog rođenja, mogu trajati i tri do četiri sata. Unatoč duljini, osoba se nakon takve seanse sjeća većine sadržaja — otprilike jednako kao što bi pamtila i razgovor u punoj svijesti koji traje nekoliko sati. Ego pritom prevodi ono što se doživljava "unutarnjim očima". Nakon seanse osoba može samostalno otići kući, uključujući i vožnju automobila. Ponekad se može javiti osjećaj iscrpljenosti ili umora, pa je potreban dodatni odmor, objasnio je Radaković.
Više o samoj hipnozi možete saznati i u knjizi hipnoterapeuta Radaković "Visoka škola hipnoze", čija će se promocija održati u knjižnici Bogdana Ogrizovića, u srijedu 22.4. u 18 sati.
