Stručno vođena hipnotička regresoterapija omogućuje osobi koja joj se podvrgla uvid u prošle živote s ciljem ozdravljenja i razumijevanja nekih obrazaca ponašanja koje se događaju u ovom životu. Sličnu svrhu ima i terapija ŽiŽ ili život između života, gdje osoba može dobiti uvid zašto je njezina duša odabrala tijelo koje ima, zemlju u kojoj živi i svrhu koju treba ispuniti.
Univ.spec.atc.soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i regresoterapeut čija je nova knjiga "Reinkarnacija - tajna vječnog života", upravo objavljena u nakladi Uliks, publici je poznat po svojim knjigama "Hipnoza za svakodnevnu primjenu", "Život između života", a u novoj knjizi iscrpno se bavi temom reinkarnacije te donosi detaljne transkripte i opise slučajeva svojih dvadesetak klijenata koje je regresoterapijom vraćao u prošle živote i živote između života.
U knjizi donosi odgovore na pitanja zašto smo ovdje, koji je smisao reinkarnacija, kada je nauk o reinkarnaciji izbačen iz Crkve i zašto akademska zajednica sporo prihvaća ideju o reinkarnaciji.
Radaković objašnjava što klijent može dobiti regresoterapijom i seansi život između života: "Klijent dobiva uvid, a uvide obično promatramo s pogrešne strane ogledala, jer on ne može prouzročiti promjenu, već može biti njezin rezultat.
Uvid je ustvari rezultat stvaranja veza između osjećaja i misli, primijenjen na određeno ponašanje. Pseudouvid se može dogoditi kada nešto spoznamo mentalno, ali ne povežemo to sa svojom nutrinom, sa svojim bićem ili ako baš hoćete sa svojom boli ili teškoćom. U slučaju pseudouvida neće se dogoditi nikakva promjena. Bez boli neurotik ne može doći do pravog uvida. Uvid je ustvari mentalni rezultat proživljene boli. Uvid je proces, a ne bljesak. Bljesak ne ostaje, on je prolazan.
To bi značilo da bi uvidi koje klijent dobije na seansi pokazivali svoju vrijednost vremenom, a ne odmah. Nije bitan toliko film, doživljaj, koliko lekcije koje je duša dobila bilo s pregledom nekih događaja, da li sa savjetom (to možda i najmanje), da ili s regeneracijom i sl. Tek prava dobit od ovih seansi je u budućim životnim izborima i same reakcije u nekim situacijama u kojima bi netko eventualno drugačije reagirao.
Ponekad i klijent u samoj seansi shvati da je došao s nebitnim i možda glupim pitanjima i zaključi da je šteta to vrijeme koristiti na pitanja o svakodnevici. Najlošiji je onaj stav i očekivanje da se nakon seanse život odjednom drastično mijenja i da se svi kanali otvaraju sad i odmah. Upravo toga trebaju biti svjesni oni koji misle da će pod nekim opijatima dosegnuti neslućene visine s kojih nikada neće sići. Ne samo da će sići nego iz njih ništa neće donijeti i samo će pojačati osjetljivost astralnih centara na koje su tjelesni pričvršćeni."
Univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i regresoterapeut
Kada i zašto seansa skoro nikada neće uspjeti?
Radaković je za Zdravu Kravu otkrio tko ne bi trebao odgovore za svoje trenutne probleme tražiti u regresoterapiji i opisuje zašto:
Neposredno nakon gubitka bližnjih
U zadnje vrijeme učestalo mi se javljaju žene koje su izgubile sinove u prometnim nesrećama ili su umrli od ovisnosti. Nekada ti pozivi dolaze brzo iza smrti njihove djece. U takvim slučajevima više niti ne pokušavam primiti te žene već ih zamolim da sačekaju neko vrijeme, barem godinu, dvije od same smrti. Najčešće već u samom pozivu dođe do jecaja i plača i nekontroliranih emocija, a to je pokazatelj da još nije vrijeme za seansu ŽIŽ-a. Naime, njihova želja da se susretnu s dušom svoga djeteta (ili odraslog čovjeka) ih motivira da dođu na seansu i ona je toliko jaka da ih blokira u samoj seansi.
Samom eventualnom komunikacijom s pokojnim u toj fazi bi naštetile bi i njegovoj duši, ali i sebi. Nitko ne bi imao koristi od toga. Dapače, došlo bi do štete za sve u procesu i zato je najbolje ne pokušavati na silu. Uostalom, duhovni svijet je toliko savršeno posložen i nikada se nikome ne bi ni dalo da dođe do sfera i saznanja od kojih bi bilo tko imao štetu. Niti će duhovni vodič pristati na vodstvo te seanse, a ako bi i pristao to bi bio kratak fragment nakon kojeg bi došlo do prekida. S vremenom i praksom niti ja ne pristajem, ako ništa iz razloga jer znam da „oni gore“ ionako neće pustiti.
Klasični bračni problemi
Danas mi je došla jedna žena u ranim četrdesetim godinama koja je dovela muža i sina (sin je došao na savjetovanje zbog problema u ponašanju). Muž je sebe i suprugu meni predstavio kao jedan vrlo neobičan par, a žena mi je rekla da je muž otkrio duhovnost i pokrenuo se u tom pogledu što je bila njena silna želja, ali tako da je upoznao 15 godina mlađu kolegicu na poslu i da je ona u njemu pobudila interes za duhovnost!
Podsjeća li vas ovo na nešto drugo? Muškarac s 43 godine upoznaje 15 godina mlađu kolegicu na poslu i ona u njemu pobuđuje duhovnost i on spoznaje da je ona, kako on sam kaže, njegova dualna duša i da komad njene duše postoji i u duši njegove žene! Jako lijepa interpretacija zaljubljenosti, krize srednjih godina.
Čak je uspio i ženu priključiti u priču jer to što je on zaljubljen u mladu kolegicu je, prije svega, kako kaže duhovno, a da bi izbjegao osjećaj krivnje i tereta, ona, mlada kolegica je, ustvari, dio duše njegove žene i ako voli nju to automatski znači da voli i ženu. Čak mu ona čisti karmu od prije i zato je dobro da se on sa njom i dodatno druži. Prekrasno i maštovito tumačenje preko, tobože duhovne dimenzije, za nešto što se zove preljub i kriza srednjih godina. Uz to i demonstracija moći muškarca preko „penisa“ samo u „duhovnom“ celofanu. Tom čovjeku ne treba ŽIŽ niti putovanje u prošle živote jer kemija koju on osjeća je nešto što dobar dio muškaraca (a i žena) u tim godinama osjeća prema puno mlađim osobama. Pred njim su dvije stvari: Mora to nazvati pravim imenom ( zaljubljivanje, preljub, kriza braka, srednjih godina, nezadovoljstvo u braku). Odlučiti da li će ostati u toj vezi i upropastiti brak ili će izaći i ne plakati za propuštenim.
Obiteljska disfunkcionalnost i traženje uzroka u ŽIŽ-u
Sjećam se kako su me zvali roditelji negdje iz okolice Sesveta i molili da pomognem njihovu sinu jer sigurno ima problema iz prošlih života. Oni „čine sve“ da mu pomognu. Promijenili su već puno terapeuta i „jadni daju sve što je u njihovoj moći“. To je onaj tip obitelji gdje je sustav bolestan i treba se tretirati kao bolest. Pojedinac je samo simptom. On se ponaša disfunkcionalno. Naime, oni (sa svojih cca 55 godina ) vode svoga sina okolo po raznim psihoterapijama s „namjerom“ da mu pomognu. Došao sam na red i ja. Sin je u nekim ranim tridesetim godinama i živi na način da noću gleda tv, surfa po internetu…..spava do predvečer i tako u krug. Oni su uvjereni da to ima veze sa prošlim životima! Osim toga ima i 30-ak kila viška jer se nimalo ne kreće i leži. Naravno da je zbog toga pretio.
Istina je da niti jedno od roditelja nema svoj vlastiti život niti im njihov odnos funkcionira i da „borba za sina“ je u stvari paravan za sve njihove nedostatke i da je osobna frustracija i bračna disfunkcionalnost njihov istinski problem. Sin im je fenomenalan alibi, maska s kojom prikrivaju svoje nedostatke i odgovara im upravo jadan i nemoćan jer on, u jednu ruku, prikriva njihovu nemoć, a u drugu, on je sama srž te nemoći.
Lakše se boriti s njim i njegovim problemima (koji su njihovi iznutra) nego se baviti sa sobom. Što im se veća laž proda to su zadovoljniji. Istinu ne žele čuti. Hrane se sa laži i priželjkuju terapeute koji će im lagati i govoriti ono što žele čuti. Kad sam im ja rekao da ću s njim raditi klasičnu terapiju, a ne prošloživotnu regresiju jer to nema smisla, bili su nezadovoljni. Ljude je lako uvjeriti u pogrešno, a jako teško u ispravno.
Prekratak put od neduhovnog prema duhovnom
Jedan vrlo simpatičan čovjek u dobi od 66 godina došao je na seansu ŽIŽ-a. Djelovao je uistinu srdačno, ne namješteno. Odmah se otvorio na način da je pričao o sebi i svom životnom putu. Tako mi je rekao da je intenzivno pio od dvadesete do šezdesete godine i da je zadnjih šest godina prestao. Sada je u fazi da kupuje nekakve sprejeve za rast kose, nosi specijalne cipele (da ne radim reklamu nikom neću imenovati) da si poboljša zdravlje i držanje, čita sve moguće knjige koje se odnose na duhovnost, gleda u sunce jer pokušava biti bretarijanac (da živi i bez hrane i vode). S jedne strane prekrasno je vidjeti da netko želi raditi promjene na sebi i apsolutno ga podržavam u tome.
Međutim, put duhovnosti ima svoje vrijeme sazrijevanja. Kada se čovjek okrene duhovnosti (pri tom ne mislim na nekolicinu ljudi koji duhovnost poistovjećuju odlaskom u crkvu, krštenjima i sl.) za razvoj emocionalnog i mentalnog tijela potrebno je uložiti trud i vrijeme i pustiti da se ono razvija, ali bez požurivanja. Kao u slučaju mog simpatičnog klijenta, teško je putem duhovnosti početi s regresoterapijom bez kvalitetne podloge. Iako je imao ogromno srce i želju da uspijemo, uspjeli nismo. Njegovo mentalno i emocionalno tijelo jednostavno nije zrelo i spremno za to u ovom trenutku. Nakon tri neuspješna pokušaja ulaska, ja sam odustao.
On se složio i tada je otvorio onaj dio sebe koji drži zaključan, a odnosi se na njegovo djetinjstvo u kojem su ga roditelji kao najstarijeg sina iz Slavonije poslali k tetki u Dalmaciju jer su bili siromašni i nisu gu, kako kažu, mogli hraniti. Tu se slomio i rekao da mu nije jasno ni dan danas kako su njega kao najstarijeg sina, a običaj je da je najstariji sin taj koji zauzima mjesto vođe, dali tetki. Zamislite koliki je osjećaj manjkavosti u njemu to prouzročilo jer u tradicionalnoj obitelji je bio odbačen ne samo kao jedan od pet, već i kao najvažniji.
To je dvostruki teret manje vrijednosti. S jedne strane je mrzio roditelje jer su ga odbacili, a s druge nije volio baš tetku jer je znao da mu ona nije mama. Zbog nedostatka očeve figure (kao i većina ovisnika) okrenuo se alkoholu. Da bi njegova seansa ŽIŽ-a uspjela, on mora proći kroz sve razvojne faze emocionalnog odrastanja i to mu je potrebnije nego sam ŽIŽ, a za to isto treba vremena. Prekrasan čovjek u svojoj srži. Postao je poklonik Sai Babe i u molitvama plače od sreće. Jednog dana će, ako mu to bude bilo potrebno, napraviti i ŽIŽ seansu.
Radaković ističe i da se ne isplati pokušavati ići u ŽiŽ ili regrosoterapiju s osobama koje imaju jak ego i vrlo traumatično djetinjstvo, njima preporučuje klasičnu psiho terapiju.
