Naša čitateljica Monika prije tri godine je izgubila mamu u prometnoj nesreći. Od tada se bori sa svakodnevnom tugom, depresijom i pesimizmom, a osjećaj usamljenosti posebno je jak tijekom blagdanskog razdoblja koje ističe obiteljsku toplinu i ljubav. Kako nakon gubitka bliske osobe pronaći utjehu i nastaviti dalje savjetuje joj psihoterapeutkinja Mara Orehovec
'Imam 30 godina i prije 3 godine sam izgubila mamu u prometnoj nesreći. Od tada sam se jako promijenila - postala sam živčana, nervozna, muči me nesanica i svakodnevno plačem i tugujem. Voljela bih se vratiti u život jer imam dvoje djece, ali sve mi smeta, nemam snage i bezvoljna sam.
Prije sam bila borac, ali bez mame kao da ne živim. Svu tjeskobu držim u sebi i iako sam mislila da će mi s vremenom biti lakše, nije. Molim vas za savjet - trebam li potražiti pomoć liječnika ili ne?', pitala je Monika.
Odgovor stručnjaka
Nakon iznenadnog gubitka mame započeo je i proces žalovanja. On ima svoje faze koje i ti prolaziš tijekom vremena. Može se dogoditi da se neke faze produže pa i da zastaneš na duže vrijeme. Za tebe je gubitak bio iznenadan i to je moglo pokrenuti tjeskobu, nesanicu i tugu.
Proces žalovanja je vrijeme specifičnog stanja uzrokovano gubitkom voljene osobe. Kao i ostali psihički procesi i žalovanje se proživljava kao osobno iskustvo. Neki ljudi prolaze kroz proces žalovanja brzo, bez zadržavanja i ponekad mogu osjetiti i razlikovati faze kroz koje prolaze. Ponekad se dogodi da se pojedinac zadrži na nekoj fazi duže vrijeme što može uzrokovati unutarnje konflikte, anksioznost i slične poteškoće.
Od negiranja gubitka do protesta i ljutnje
Početna faza koja se javlja kad nekog izgubimo je šok! Šok se može pojaviti i u situacijama kad smo očekivali takav ishod, kada je osoba bila možda teško bolesna ili ozlijeđena. Intenzitet šoka povezan je s intenzitetom obrambenih mehanizama koji nas štite. Uz šok se pojavljuje i nevjerica da smo izgubili voljenu osobu, pa nam se čini kao da je ta osoba tu negdje prisutna, osjećamo ju. Negiranje gubitka može se dogoditi kada je događaj bio iznenadan kao što se tebi dogodilo i nisi bila spremna na gubitak.
Druga faza može se razvijati u obliku protesta, ljutnje i ogorčenja. Tada često čujemo 'Pa zašto baš meni... što sam skrivila...' Ta ljutnja može biti usmjerena u različitim smjerovima, prema sebi, osobi koje nema ili okolini. Ponekad se ljutnja prema sebi može zadržati u smislu autodestrukcije, anksioznosti, osjećaja jeze, straha, tjeskobe pa i panike.
Treća faza može se opisati kao odugovlačenje spoznaje iako pojedinac već uviđa da se gubitak dogodio. To su trenuci kada možemo pomoći osobi da osvijesti i pomalo prihvati gubitak.
Potraži snagu u obitelji
Četvrta faza mogla bi se nazvati i depresivna faza. Događa se da obrambeni mehanizam slabi i da nam se čini kao da ''gubimo bitku''. Osoba se prepušta tjeskobi, apatiji pa i iracionalnim stanjima. Ovo stanje može duže potrajati i može ostaviti posljedice ako mu se prepustimo.
Mislim da si ti još u ovoj fazi i potrebno je osvijestiti svoje stanje i adekvatno se odnositi prema svemu. Svaki čovjek ima svoje resurse na koje se može osloniti u ovim situacijama. Ti možeš potražiti sigurnost i snagu u svome majčinstvu i obitelji. Tri godine je prošlo i tvoja djeca čekaju na tvoj smiješak, počni razmišljati o njima i njihovom odrastanju. Znam da se nije lako boriti s tugom i možda bi bilo dobro da porazgovaraš s psihoterapeutom.
Izlazak iz začaranog kruga tuge
Peta faza opisuje se kao spoznaja i prihvaćanje gubitka. Dobro je da prije ili kasnije prihvatimo gubitak voljene osobe i da nađemo neki način da svoju žalost, depresivne misli preoblikujemo u sjećanje na trenutke sreće koju smo imali. Tako možemo izaći iz začaranog kruga od kojeg naša obitelj ima dodatni gubitak.
Možemo naučiti svoju djecu da su to prirodni procesi koji nam se događaju, tužni su, ali mi se s time nosimo i veselimo se novom životu koji se razvija tu pred nama.
Savjete psihoterapeutkinje Mare Orehovec potraži u rubrici "Pitaj stručnjaka"!
