Regina Brett američka je spisateljica, novinarka i radijska voditeljica koja je objavila više od 2500 novinskih članaka i bila dvaput finalistica Pulitzerove nagrade. Sada imamo prilike pročitati njezinu prvu knjigu na hrvatskom jeziku „Bog nikada ne trepće“ koja je bestseler u mnogim zemljama svijeta.
Naša suradnica Jelena Pataki pripremio je intervju s autoricom knjige "Bog nikada ne trepće" koja je ujedno izvrsna prilika kako bi ispunili vrijeme tijekom ovogodišnjih blagdana te ih proveli u miru i bolje spoznali sebe.
Budući da je ova knjiga naš prvi susret s Vama, što nam možete reći o sebi i svojem radu?
Prije svega, hvala na svim pitanjima, a svima onima koji će ovaj razgovor pročitati zahvaljujem što su odvojili svoje vrijeme da me bolje upoznaju.Odrasla sam u velikoj obitelji u malenom gradu u državi Ohio. Imam petoricu braće i pet sestara. Otac mi je za život zarađivao popravljanjem peći i krovova, a mama je uglavnom prala rublje, pripremala obroke i sprječavala nas djecu da se poubijamo! Oduvijek sam pomalo osjećala da se ne uklapam i bila gladna ljubavi, zbog čega sam je tražila na sasvim pogrešnim mjestima, kako to obično glasi u ljubavnim pjesmama. Kada mi je bila 21 godina, rodila sam, odustala od studija i narednih 18 godina provela kao samohrana majka. Radila sam na svakakvim poslovima kako bih preživjela.
Zatim sam se vratila studiranju i diplomirala novinarstvo. Godine 1994. dobila sam svoju kolumnu u novinama. Išla sam na psihoterapiju i pronašla Boga koji me voli te se udala za ljubav svojega života. Kada sam navršila 41 godinu, dobila sam rak dojke i morala proći više operacija, kemoterapiju i zračenje. S 45 godina napisala sam kolumnu o svemu čemu me život poučio zahvaljujući svim mojim stranputicama. Zatim sam tu kolumnu pretvorila u knjigu Bog nikad ne trepće i sada je objavljena na više od 22 jezika.
Čime se još bavite i čemu vas je pisanje poučilo?
Od 1986. profesionalno se bavim novinarstvom. Trenutačno vodim podcast, pišem tjedni bilten, blog i kolumnu i također pišem knjige. Napisala sam Bog nikad ne trepće, Be the Miracle i God is Always Hiring (Budite čudo, Kod Boga uvijek postoji slobodno radno mjesto). U Poljskoj su objavljene još tri moje knjige, gdje imam veliku publiku. Pisanje kolumne u novinama naučilo me poštivati rokove i ne dopustiti da me spisateljske blokade spriječe u tome.
U knjizi Bog nikad ne trepće dotičete se svojih trauma iz djetinjstva, bolesti i drugih teških životnih trenutaka, ali humor naprosto pršti iz vaših riječi. Koliko Vam je humor važan u životu i kakvu je ulogu imao tijekom Vaše bolesti?
Čovjek se mora znati smijati što god da ga snađe. Kad sam bila dijete, otac bi često pobjesnio i tukao nas, pa smo jedni druge nasmijavali da ublažimo bol i traumu. Spašavali smo jedni druge humorom. Još se uvijek znamo smijati nekim posebno groznim dijelovima svojega djetinjstva.
Kad sam oboljela od raka, humor mi je neopisivo pomogao. Kad mi je zbog kemoterapija počela opadati kosa, morala sam se smijati kada bih je vidjela u svojim žitaricama. Ja to zovem tumorski humor. Ma koliko nam u životu postalo teško, uvijek postoji razlog za osmijeh.
Vaša knjiga isijava zahvalnošću i prihvaćanjem, naročito same sebe, a posebno su dirljive stranice koje govore o tome kako ste prihvatili svoju ženstvenost nakon raka. Možete li nam približiti taj proces prihvaćanja same sebe?
Većinu djetinjstva i mlađih godina mrzila sam samu sebe. Jednostavno nisam osjećala da bi me itko htio i mogao voljeti. Prošla sam psihoterapiju kako bih se uspješnije oslobodila srama i boli zbog zlostavljanja i zanemarivanja svojih roditelja, koji su nam dali onoliko koliko su mogli i bili bolji prema nama nego što su njihovi roditelji bili prema njima. Poslije te psihoterapije naučila sam zavoljeti i prihvatiti samu sebe i sada se doslovce slavim.
Poslije raka uklonili su mi grudi kako ne bih umrla! Bila je to teška odluka, ali evo me, prošle su 22 godine, a ja sam i dalje puna života. Smatram da su ženstvenost, ljepota i seksipil nešto što osjećate duboko u duši i način na koji razmišljate. Osjećam se živo, radosno i poletno i zahvalna sam za baš svaki dan koji doživim. I volim svoje tijelo – ja sam ratnica i moji ožiljci to potvrđuju!
Mislite li da vjerski elementi u Vašoj knjizi poneke odvraćaju od čitanja? (Isprika na škakljivom pitanju, ali svi znamo da postoje prilično grozni svećenici koji, između ostalog, utječu na malu djecu i njihov doživljaj raja i pakla…)
Da, više je svećenika počinilo grozote nad djecom i mladima, a crkva kao ustanova nikako nije zaštitila tu djecu i još uvijek to ne čini. Ne pronalazim nikakvo opravdanje za to i željela bih da crkveni dužnosnici imaju dovoljno integriteta da protjeraju svakoga tko štiti svećenike zlostavljače. A znam i da često plaše djecu upozorenjima o paklu. Za mene je Bog čista ljubav. I točka.
Beskompromisna sam kada je riječ o mojem pisanju o Bogu. Bog je središnji dio mojega života, mojega bića. Ne smatram se religioznim, već duhovnim bićem. Postoji ona izreka: vjera je za one koje se boje pakla, a duhovnost je za one koji su pakao već prošli.Danas živim s Bogom koji me voli i koji voli sve vas.
U knjizi navodite negativne strane vjerskog odgoja. Kako ste ih nadišli?
Jednostavno sam morala otkriti novu verziju Boga i otarasiti se predodžbe o babarogi o kojoj su me poučavale časne sestre u katoličkoj školi. Kao šestogodišnjakinji govorile su mi da mi je duša crna koliko sam grešna. Tko to govori maloj djeci?
Vjerski život ima mnogo prednosti, ali ključno je to da više ne vjerujem kako nisam vrijedna Božje ljubavi.Svi smo mi vrijedni Božje ljubavi, takvi kakvi jesmo. Nikada tu ljubav ne moramo zavrjeđivati.
U našem svijetu sram je sveprisutan. Kakav je Vaš stav o sramu i njegovom nadilaženju?
Sram je utkan u mnoge od nas i ne da nam mira. Vjerujemo da nismo dovoljno dobri ili se bojimo bilo što pokušati jer se nismo u stanju suočiti s neuspjehom.Ja više ne udovoljavam svojem sramu. Kada se nešto namjerim učiniti, dajem samoj sebi dopuštenje da to odradim najbolje što mogu, da ne mora biti savršeno i da vjerojatno i neće biti. Smijem se svojim pogreškama i propustima. Više se ne osjećam kao jedan veliki promašaj. A sram vam upravo to radi – sije u vas osjećaj bezvrijednosti.
Rođeni ste vrijedni. Kao i ja.
Napisali ste svoju knjigu prije nego što je tehnologija zavladala našim životima. Biste li danas nešto dodali?
Često objavljujem na Instagramu i Facebooku kako bih održavala kontakt s čitateljima, ali mislim da današnje knjige ne pišem nimalo drugačije. Vjerujem u moć riječi. Znam da su snimke, fotografije i smajlići u modi, ali nikada neće zamijeniti snagu riječi. Kako pisac „Kradljivice knjiga“ kaže: Riječi su život.
Je li pandemija COVID19 utjecala na Vaš život? Koje su prednosti života koji Vas je sada snašao i što mislite da i drugi trebaju pronaći u svojem?
Najviše mi nedostaje sin koji živi u New Yorku i svih desetero braće i sestara. Michael, moj nećak, preminuo je sa samo 34 godine i nismo smjeli održati pogreb. To me silno pogodilo. A opet, Michael bi prvi htio da još više slavim život, stoga to i činim. Ma što da mi se u životu dogodi, uvijek nastojim pronaći pozitivnu stranu. Ono što mi život daje, a ne što mi uzima. Svako nas iskustvo nečemu uči. Što trebamo naučiti?
Početkom pandemije kupila sam kajak I svakog tjedna odlazim veslati na obližnje jezero. Za nekoliko tjedana stiže mi i pas. Nikada prije nisam imala psa! Ova pandemija otvorila je moje srce za nove putove! Svima nam daje šansu da se resetiramo, da počnemo iznova. Umjesto da se zakvačimo za ono što ne može, zašto ne bismo istražili ono što MOŽEMO?
U knjizi je posebno dirljiv način na koji ste se kao samohrana majka borili za svoju kćer i odlučnost kojom ste joj tražili dobrog oca. Smatrate li da je i Vaša borba protiv raka pridonijela njezinom životu?
Jako sam se trudila pronaći joj oca. Žao mi je što mi je toliko dugo trebalo! Udala sam se kad je ona navršila 19 godina, ali bliska je s očuhom. Iste godine dobila sam rak. Ona je išla sa mnom na kemoterapije i vidjela me kako se borim. Nažalost, prenijela sam joj gen koji nosi veliku mogućnost pojave raka, pa je i ona dala odstraniti grudi. Sada smo obje ravne kao daske i ništa nam ne može stati na put!
S 29 godina podvrgnula se operaciji. Sada su joj 42 godine i nije dobila rak. Rodila je troje djece. Viđamo se gotovo svakodnevno, ali baš svaki dan zahvaljujemo i slavimo što smo ŽIVE!
Jedan od smješnijih dijelova u knjizi Bog nikad ne trepće jest opis, kako to kažete „dvije različite kuće“ koje ste kupili s mužem, a sve zbog toga što ste niste mogli dogovoriti kako ćete je urediti. Koliko vam je važan kompromis, a što ne smatrate kompromisom?
Da, smiješno je što su nam fotografije i slike godinu dana ležale na podu jer se nismo mogli dogovoriti koje ćemo kamo postaviti. Sada smo u braku 24 godine, pa je puno lakše. Uglavnom se trudimo postići dogovor na obostrano zadovoljstvo, a i često si postavim pitanje: Koliko mi je to nešto važno? Obično uopće ne bude.
Najnoviji nam je kompromis pas. Ja sam htjela nekoga velikog, a on je htio malenoga. I zato ćemo udomiti psa srednje veličine. Oko toga smo se lako dogovorili. No u nekim stvarima nikada ne treba raditi kompromis. Nikada nije u redu da supružnici tjelesno naude jedno drugom. Moj je muž vrlo nježan i nikada to ne bi učinio, ali poznajem žene ostaju u nasilnim vezama. Iz takvih veza treba otići. Morate sebi biti na prvome mjestu i nitko NIKADA nema pravo nauditi vam niti vas ozlijediti.
Naslovi poglavlja u Vašoj knjizi već dugo kruže internetom. Jedan od njih glasi „nikad nije kasno za drugo djetinjstvo“ i tako izvađen iz konteksta, upućuje na misao da kao roditelji možemo pružiti dobro djetinjstvo svojoj djeci, ali Vi doslovno mislite na naše djetinjstvo. Kako je ta misao pomogla Vama ili drugima oko Vas?
Imala sam teško djetinjstvo i predugo sam patila zbog toga, što je narušavalo moj mir i radost. Psihoterapija, molitva i vođenje dnevnika oslobodilo je moju dušu. Pitate me za drugo djetinjstvo? Sada su mi 64 godine i obožavam se igrati skrivača s unučadi, obožavam nogomet, rolanje i vožnju kajakom. Uvijek sam u vrtu i igram nogomet ili bejzbol s unukom. Obožavam kada mu prijatelji kažu: „Tvoja baka sjajno baca loptu!“
Ponekad plešemo u dvorištu na mjesečini i tada se osjećam kao dijete koje nikada nisam mogla, a željela sam biti. Nikad nije prekasno za radost! Priuštite si drugo djetinjstvo i uživajte!
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Imam jednostavan plan: voljeti svoj život i sve u njemu. Napisati sve knjige koje nosim u sebi i koje žele van. Svakog tjedna snimati podcast i slati nadu u svijet. Svakog tjedna objavljivati bilten i nadahnjivati ljude da budu najbolji što mogu i da vole sebe i sve oko sebe.
Autor Michael Singer rekao je: „Najbolji život jest onaj u kojem je svaki trenutak bolji zato što ste ga doživjeli.“ Nadam se da ću moći reći isto za svoj život.
U knjizi spominjete određene autore koji su vas nadahnuli, imate li još kojega/koju?
Nadahnuo me trapistički redovnik Thomas Merton i štiva nekih svetaca poput Terezije Avilske ili Ivan od Križa. Michael Singer, autor Slobodne duše trenutačno mi je najveći učitelj. Također volim riječi pjesnika Mary Oliver, Billyja Collinsa i Johna O'Donohuea. I uvijek i zauvijek, „Walden“ Henryja Davida Thoreau. Svaki me dan podsjeća da je istinski važno živjeti.
Dali ste nam mnoštvo poruka i svaka je vrijedna i dragocjena, ali da sve morate sažeti u jednu, kako bi glasila?
Zavolite svoj život i on će zavoljeti vas!
