Postoji popularno objašnjenje zašto se neki ljudi vrate kući s večere ili druženja i sruše na kauč kao da su upravo istrčali polumaraton. Nazivamo ih introvertima. Kažemo da im se “ispraznila društvena baterija”. Poklanjamo im šalicu s natpisom “Radije bih čitala” i zovemo to samosviješću.
No problem je u tome što ljudi koji su najviše iscrpljeni nakon druženja često uopće nisu introverti. Mnogi od njih su otvoreni, elokventni, čak karizmatični. Osvijetle prostoriju kad uđu. Postavljaju prava pitanja. Sjećaju se imena vašeg psa. A onda dođu kući i osjećaju se kao da su iznutra potpuno ispražnjeni.
To nije introverzija. To je umor od stalnog glumljenja. A ta je razlika važnija nego što mislite.
Pogrešna dijagnoza “introvertnosti”
Introvertnost, kako su je opisivali psiholozi poput Hansa Eysencka, a kasnije i Susan Cain, odnosi se na osjetljivost na podražaje. Introverti dublje obrađuju društvene informacije, zbog čega brže dosegnu točku zasićenja. To je neurološka polazišna točka, a ne emocionalna rana.
No kod mnogih ljudi koji se identificiraju kao introverti – osobito onih visoko funkcionalnih i društveno vještih – nije riječ o preopterećenju podražajima. Riječ je o preopterećenju samokontrolom. Ne iscrpljuju ih ljudi. Iscrpljuje ih verzija njih samih koju "prikazuju" među ljudima.
Teorija samonadzora psihologa Marka Snydera to savršeno objašnjava. Osobe s visokim samonadzorom stalno prilagođavaju svoje ponašanje, ton i emocionalni izraz onome što vjeruju da situacija zahtijeva. “Čitaju prostoriju” – a zatim sebe iznova oblikuju kako bi se uklopili u nju. Svaki razgovor postaje mikro-nastup.
To nije šarm. To je strategija preživljavanja prerušena u šarm.
Gdje gluma počinje
Većina ljudi koji “glume” u društvenim situacijama tu vještinu nije naučila na poslovnim događanjima. Naučili su je za kuhinjskim stolom.
U obiteljima u kojima je emocionalna sigurnost bila uvjetna – gdje je ljubav bila dostupna samo ako ste bili pristojni, zabavni, korisni ili nevidljivi – djeca uče da je autentičnost opasna. Biti svoj ne donosi povezanost. Donosi je samo “ispravna” verzija vas.
Razvojni psiholozi to nazivaju nesigurnim stilom privrženosti, a istraživanja objavljena u časopisu Journal of Personality and Social Psychology pokazuju da odrasle osobe s anksioznim stilom privrženosti znatno češće koriste samonadzor i upravljanje dojmom. Oni ne žele samo biti voljeni i simpatični. Oni – na tjelesnoj, predverbalnoj razini – vjeruju da će biti napušteni ako prestanu kontrolirati način na koji ih drugi doživljavaju.
Zato glume. Svugdje. Stalno. I to rade toliko dugo da iscrpljenost od nastupa zamijene s osobinom introverzije.
Razlika se vidi u oporavku
Evo kako prepoznati razliku. Introvert se puni energijom kad je sam i nakon toga se osjeća obnovljeno. Ušuška se uz knjigu, prošeta i vrati se sebi.
Društveni “izvođač” povlači se u samoću – i često se osjeća još gore. Jer čim publika nestane, ostaje praznina i nesklad – jaz između osobe koju je upravo glumio i one koja doista jest. To nije obnavljanje energije. To je slom.
Ako vaše “introvertno vrijeme” uglavnom provodite preispitujući jeste li rekli nešto pogrešno, premotavajući razgovore u potrazi za znakovima da je netko ljut na vas ili osjećajući neodređenu prazninu koju ne znate imenovati – to nije punjenje društvene baterije. To je vaš živčani sustav koji se pokušava smiriti nakon što je dugo bio u modu stalne društvene izvedbe.
Cijena stalnog nošenja maske
Prava šteta nije u umoru. Nego u eroziji identiteta.
Ljudi koji stalno glume s vremenom izgube osjećaj tko su ispod maske. Pitajte ih što doista žele, što doista misle, što bi učinili kad ih nitko ne bi promatrao – i često će uslijediti duga tišina. Ne zato što pažljivo biraju riječi, nego zato što doista ne znaju odgovor.
Psihoterapeut Donald Winnicott to je opisao kao razvoj “lažnog ja” – društveno prihvatljive osobe koja štiti “pravi ja” od odbacivanja. Lažni ja je kompetentan, simpatičan i prilagodljiv. Ali je prazan. A njegovo održavanje je posao s punim radnim vremenom.
Zato su neki od društveno najvještijih ljudi koje poznajete istovremeno i najusamljeniji. Imaju desetke odnosa – ali se ni u jednom ne osjećaju istinski viđenima. Jer osoba s kojom se svi povezuju nije sasvim stvarna.
Zašto je savjet “samo budi svoj/a” loš
Ako stalnom “izvođaču” kažete da “samo bude svoj”, tražite od njega da učini upravo ono što je njegov psihološki sustav naučio izbjegavati. Njegov je sustav rano i odlučno zaključio da autentičnost vodi do prekida povezanosti, kritike ili emocionalnog napuštanja.
Rješenje nije snaga volje. Nije odluka da ćete na sljedećem druženju biti autentičniji. Rješenje je spor i namjeran proces izgradnje onoga što nikada nije izgrađeno: unutarnjeg osjećaja da možete biti nesavršeni, neimpresivni, čak i pomalo dosadni – i dalje biti sigurni.
Terapeuti koji rade s relacijskom traumom to nazivaju “zasluženom sigurnom privrženošću”. Ona se razvija u odnosima – terapijskim ili drugim – u kojima osoba više puta doživi da je potpuno viđena, a ne kažnjena zbog toga. Ne jednom. Nego iznova i iznova, dok živčani sustav ne ažurira svoja očekivanja.
Mali eksperimenti, a ne velike objave
U praksi to ne izgleda dramatično. Izgleda jednostavno. Kao to da ako u razgovoru nastane tišina, pustite ju da traje, a ne pokušate ju odmah prekinuti. Kao reći “ne znam” bez da odmah dodate nešto duhovito. Kao jednoj osobi priznati kako ste zaista – i primijetiti da se svijet nije raspao.
To su mikro-rizici. A za nekoga čiji je sustav izgrađen na pretpostavci da je autentičnost opasna, oni su golemi.
Novi pogled na iscrpljenost
Ako vam je nešto od ovoga poznato, možda će vam pomoći ovaj zaokret u perspektivi: vaša društvena iscrpljenost nije osobina ličnosti. Ona je podatak. Poruka tijela da je omjer nastupanja i autentičnosti u vašem društvenom životu postao neodrživ.
Niste umorni zato što ste introvert. Umorni ste jer godinama vodite “one-man show” i nikada ne silazite s pozornice.
Pitanje nije: “Kako da imam više vremena za sebe da se oporavim od druženja?” Pitanje je: “Što bi se moralo promijeniti da druženje više ne bude nešto od čega se moram oporavljati?”
To je teže pitanje. Strašnije. Ali jedino koje donosi stvarnu promjenu.
Poziv skriven ispod umora
U ovoj vrsti umora krije se i neobičan dar – ako ste spremni vidjeti ga. Iscrpljenost je znak da jedan dio vas zna da performans niste vi. Da ste u potpunosti poistovjećeni s maskom, ne biste se osjećali ispražnjeno – ne biste osjećali ništa.
Umor je jaz između onoga kako se ponašate i onoga tko doista jeste. A sama činjenica da taj jaz osjećate znači da je vaš autentični dio još uvijek tu – i pokušava doći do zraka.
To nije poremećaj. To je poziv.
Možda vam ne treba više samoće. Možda vam treba više odnosa u kojima ne morate glumiti da biste bili dobrodošli. A možda ćete morati vi biti prvi koji će riskirati – reći nešto mrvicu preiskreno, ne nasmijati se šali koja vam nije smiješna, priznati da vam je teško kad vas netko pita kako ste.
Ne zato što je lako.
Nego zato što alternativa – glumiti dok se potpuno iscrpite, povlačiti se u samoću da se oporavite i zatim ponovno navući masku – nije život. To je smjena koja nikada ne završava.
A zapravo nikada niste ni trebali biti na pozornici.
