Univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i regresoterapeut te autor nekoliko knjiga među kojima su "Život između života", "Reinkarnacija - tajna vječnog života", donosi svoj pogled na situaciju vezanu za koronavirus. Radaković piše što u ovim teškim trenucima trebamo otkloniti od sebe, a što prigrliti.
Univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i regresoterapeut
Vrijeme u kojem sad živimo donosi vrlo često nepotrebna pitanja tipa: „zašto nam se ovo događa“ Ili „što će biti poslije?" Kako će se sve skupa odraziti na kolektivnu svijest? Krenuo bih od ovog zadnjeg jer ova prva dva pitanja su na otvorenom tržištu „educiranja naroda“ vrlo vruća roba i konkurencija je prevelika. Svodi se uglavnom na natjecanje u pljuvanju čovječanstva u smislu nebrige za prirodu, ali mislim da to ionako znamo. Neki su se potrudili i scenski to izrežirati s nekom tobože mističnom muzikom u pozadini što, meni bar, daje dodatni kič štih. Mislim da nije vrijeme za konstatacije tipa: "događa nam se ono što smo zaslužili". Vrijeme je za pribranost, suosjećanje, akciju ako treba, a ne osudu i prozivku, ne sad. Dugoročno svakako.
O nama ovisi kakvi ćemo izaći iz izolacije slabiji ili jači
Naravno da u to ne računam ozbiljne znanstvenike koji niti nemaju potrebu prodavati pamet tog tipa. Jedna me klijentica zaista pitala hoće li se promijeniti svijest ljudi, hoće li kolektivno nesvjesno napraviti pomak. Smatram da kolektivno nesvjesno u tom kontekstu ne postoji. Kako kaže Mooji: "Postoji jedna zemlja, a milijun svjetova".
To znači da sve ono što unosimo za vrijeme ove izolacije samo nastavljamo živjeti onog dana, trena, kad se sve završi. U samu izolaciju smo unijeli neke misli, vjerovanja, strahove ili hrabrost prema životu, kako tko, uvjerenja, povrede. Sve to svako na svoj način procesuira ili potiskuje. Ako je netko ovo vrijeme iskoristio za produbljivanje poniranja u sebe izaći će jači, a ako je netko ovo shvatio da upražnjava nagone, odaje se porocima, ovisnostima i slično izaći će oslabljen i borit će se s demonima i dalje bez neke abolicije života, Boga ili bilo koga od koga bi to mogao očekivati. Nema u tom smislu kolektivne odgovornosti. Brigom kao modelom samo udvostručujemo probleme. Sami imamo izbor. Svatko je odgovoran za sebe i djelomično za onog najbližeg do sebe s kim dijeli životni prostor.
Ovaj prisilni odmor koji smo dobili, ova pauzu u odnosu na posao i druge odgovornosti u životu zaista mogu biti skretnica ka okretanju unutra. To znači da sve što smo skupljali dolazi izvana, kuća, auti, odjeća, naši odnosi pa čak i tijelo. Sve se to skupljalo određeni period vremena. Pa čak i sadržaj naših misli smo skupili izvana pa i karmičku supstancu smo skupili tijekom dosadašnjeg života. Sve su to stvari fizičke prirode. Sve ono što nismo skupili to je sam život. Provodeći vrijeme u izolaciji stvaramo malo udaljenosti između nas i svega što smo skupili i prirodno se možemo okrenuti unutra. Možemo se vježbati u onom što sam ja i što je moje. To se može dogoditi kao iskustvo. Ako postoji distanca između nas i onoga što smo skupili sve ovo vrijeme prije, naša sposobnost da upravljamo situacijom će se znatno poboljšati. Možda shvatimo i da je biti čovjek nešto prekrasno.
Sada je pravo vrijeme da vidimo što nam treba, a što bismo trebali odbaciti
Ljudi se često žale da ne mogu izaći, da ne mogu u restoran, kino. Što ćemo sad kod kuće? Od kad je to kuća, dom tako grozno mjesto! Ako je dom tako grozno mjesto imamo dva, tri tjedna ili koliko već da ga popravimo i pretvorimo u lijepo mjesto jer tu, u biti živimo. Sada je vrijeme za to. Problem nije u našoj kući, problem je u nama. Ljudi moraju provoditi vrijeme sa sobom, što mnoge ljude plaši. Je li biti sam sa sobom problem? Možemo se pitati koliko problema moraju imati provodeći vrijeme s nama ljudi kad se užasavamo provođenja vremena sa samim sobom.
Ovo možemo popraviti. Naravno, ovo sve pišem pod pretpostavkom da će gubitak života biti minimalan za sve nas kao ljudsku zajednicu od porodica, država i cijelog svijeta. Sada kad se smrtnost i strah od virusa približio možemo vidjeti što smo i odijeliti od onog što nam pripada, a od tog što nam pripada, što nam možda i ne treba. Došli smo na svijet s ograničenom količinom i vremena i energije. Sad nam podsjetnik na smrtnost i prolaznost dolazi od strane mikroorganizama. Jako mi se sviđa izjava Sadhgurua koji kaže da mikroorganizam nije tu da nas uništi, on želi sebi osigurati život. Možda nekima upravo virus probudi duhovnost, ako ništa drugo u njima samima.
7 milijardi ljudi ubije godišnje 70 milijardi životinja, pa virusi traže nove domaćine
Neki se možda sad zapitaju bi li trebali pronaći neko sredstvo za dublje pronicanje u sebe ili ću i dalje živjeti svoju površnost. Hoću li živjeti s hrpom stvari koje sam skupio ili ću ponirati u prirodu svog postojanja. Virusov agresivan način nekima, na žalost, oduzima život. Ne želim se igrati znalca otkud i zašto nam je došao virus, ali podatak da sedam milijardi ljudi godišnje ubije 70 milijardi životinja i da je samom virusu naprosto ponestalo materijala, prostora za djelovanje i sa 70 milijardi i krenuo je na čovjeka jer nema kamo.
Sadhguru je slikovito opisao: „Zamislite da ste virus i da živite u drugim životinjama, a populacija životinja se smanjuje i smanjuje. Biste i vi izabrali novo stanište? Možda je virus to učinio jer nema dovoljno životinja. Broj divljih životinja se na tragičan način smanjuje. Ako životinjska populacija nestaje virus uistinu možda mutira u čovjeku. Ovo meni zvuči logično, nije znanstveno dokazano, ali na razini ideje je meni prihvatljivo. Neki mudri ljudi kažu da je čovjek na pola puta od životinje ka Bogu. Sami sa svojim postupcima biramo prema kojoj strani idemo. Jedino se mi možemo zvati „bićima“.
Ovaj virus testira i koliko su brakovi i odnosi kvalitetni
Čovjek jedino može biti ljudsko biće, ostalo su stvorenja. Neki od nas su isto ljudska stvorenja, a ne bića, na žalost. To da smo ljudska bića nas kvalificira da znamo „kako biti“. Kao takvi s trebamo truditi činiti što više stvari ispravno. Dobivam poruke (upravo sad dok pišem) da se žale ljudi na bračne partnere i suživot u izolaciji, da stvari pucaju na tom polju. Čitao sam da se stopa razvoda u Kini u izolaciji, vjerojatno neposredno poslije, povećala.
Ako brakovi preživljavaju samo zbog razdvajanja to je tužno. Virus ih je natjerao da shvate da su u braku koji nisu imali zapravo. Par tjedana zajedništva uništilo je sve. Star je kao takva funkcionirala radi odsustva, a ne prisustva. To znači da braka i nije bilo, već samo zajedništva. Ne moram ponavljati da imamo zadatak da zaštitimo sebe i sve oko sebe najprije, ali to znate i bez mene. Svi problemi oko izolacije su svakako bolji od smrti. Prikupit ćemo dijelove svog života nakon svega i krenuti nekako dalje.
