Univ. spec. atc. soc. Dražen Radaković, hipnoterapeut i regresoterapeut te autor nekoliko knjiga među kojima su "Život između života", "Reinkarnacija - tajna vječnog života", "Hipnoza za svakodnevnu primjenu" te "Gay kod", donosi novu knjigu "Terapijske priče Ego i 'ja'" u kojoj se bavi psihoterapijskim pravcima u Hrvatskoj i šire, razumijevanju spoznaje sebe i svijeta oko nas te egu, a za missZDRAVU otkrio je više o tim temama.
Postoji sve više psihoterapijskih pravaca u Hrvatskoj
mZ: Koji su glavni problemi psihoterapije u Hrvatskoj?
S obzirom na to da ja radim kao hipnoterapeut nezahvalno bi bilo govoriti o drugim pravcima iz aspekta problematike jer je niti ne mogu poznavati, barem ne dovoljno. Reći ću generalno da ima sve više psihoterapijskih pravaca što je naravno ohrabrujuće. Mogućnost izbora je kod klijenata veća i svatko bira po vlastitom nahođenju i osjećaju. To je u biti uvijek bio i bit će jedini način. Usudio bih se reći da se kao društvo generalno otvaramo prema terapijama. Danas je to pomalo stvar i opće kulture ili civilizacijski doseg za razliku od vremena kad je to bila sramota. Sve više ljudi s visokim i najvišim obrazovanjem traži pomoć jer ima, nazovimo to, teškoća u funkcioniranju.
Ono što mogu reći da problem može nastati kod pojedinaca koji traže instant rješenje ili "quick fix" popularno. Kod nekih promjena kao prestanak pušenja ili lakših ovisnosti (npr. pornografiji) to je moguće. No za promjenu strukture osobnosti ipak treba vrijeme i suradnja. Pod suradnjom podrazumijevam i umjereni angažman doma. Ja mogu reći da se znam sretati s klijentima koji godine utroše na rad s raznim oblicima psihoterapija, dođu k meni i skoro pa uvjetuju da ja za jedan, dva susreta napravim sve što tamo nisu uspjeli u par godina. To zna biti nezahvalno u mom bavljenju hipnoterapijom. Ponekad se previše inzistira na uzroku na račun izbjegavanja rješenja. Uistinu stoji: Tko želi tražiti, traži probleme, tko želi naći, nalazi rješenje.
mZ: Što bi trebalo promijeniti ili poboljšati kada je u pitanju psihoterapija u Hrvatskoj?
Siguran sam da stvari idu nabolje. Imamo preko 20 psihoterapijskih pravaca registriranih danas u Hrvatskoj. Polako stižu stvari koje su dugo prisutne vani. Meni osobno je jako drago da su sistemske konstelacije našle mjesto pod suncem. S pokojnom gestalt terapeuticom Brankom Jakelić sam pričao o regresoterapiji kao opciji koja je u nekim zapadnim zemljama terapija koja ide na zdravstveno osiguranje. Ona je inače bila jako zainteresirana za tu opciju ulaska u neki formalniji oblik terapije. I sama je bila sjajna terapeutkinja educirana u mnogo različitih psihoterapijskih pravaca.
Mislim da je jako važno zadržati principijelnost starih psihoanalitičkih pravaca zbog svoje temeljitosti, ne podleći testu instant vremena i preskakati temelje. Možda ih malo modificirati u duhu vremena, ali instant tehnike ne mogu biti baza za trajnu promjenu. Sad je trend rada na unutarnjem djetetu što je OK, ali ipak mora bit mjera u tom i mislim da je precijenjen taj rad.
Strpljenje je bitno kada je u pitanju psihoterapija
mZ:Od čega ljudi najčešće zaziru kada krenu na psihoterapiju, što ih možda sprječava da nastave ići dalje ili što ih je spriječilo da prije nisu potražili pomoć?
Razloga je više. Često je naglašen Super ego, pravila i društvene norme ponašanja. Mi smo kultura koja baš ne njeguje kroz odgoj mentalno i emotivno zdravlje. Prije spavanja oprat ćemo sebe na tjelesnoj razini, ali ako imamo emotivni ili mentalni problem računamo da se tim može živjeti. I tako dan, tjedan, mjesec, godina…I kad se skupi tek poneko želi mijenjati. Neki odustaju kad shvate da za pravu promjenu treba i vrijeme. Važno je da dobiju osjećaj da njihova patnja ima smisao. A sve što ima smisao vodi trajnoj sreći. Strpljenje je bitan momenat. Tko ga ima i borac je , raduje se na kraju željenoj promjeni. Dakle, nestrpljivost je vrlo čest razlog.
mZ: Po Vašem iskustvu kroz praksu, s kakvim problemima ljudi najčešće dolaze na psihoterapiju? Na što se najviše žale?
Često su to ovisnosti. Najčešće pušenje, pornografija, kocka…pa do težih alkohol, droge. Česti su i slučajevi kod žena najviše mršavljenje. Fobije su standard u ovom poslu. One idu od klasičnih klaustrofobija, agorafobija, vode, letenja avionom pa do manje standardnih poput straha od žaba, golubova, tunela i sl. Tu su i tjeskobe, blaži oblici depresije, anksioznosti. Česte su i nesanice. S jedne strane one koje dolaze kao posljedice nekih događaja i one koje dolaze iz odgoja i onog “ne zaslužuješ”.
Ego do određene mjere treba osnažiti
mZ: Što zapravo predstavlja ego i je li to nešto loše ili korisno za nas? Kada bi bio koristan, a kada ne?
Ego je često podcijenjen, a često i precijenjen. No, treba ga do jedne mjere osnažiti. U tom slučaju ego je snaga. Zašto ipak moramo imati jak ego?
Ego možemo zamisliti kao motor koji u tlo gura cijev. Cijev prodire sve dublje u zemlju. Ako motor iznenada prestane s radom, ostat će cijev za koju nitko neće znati čemu služi. No, ako motor nastavi s radom, on cijev gura sve dublje i dublje i kada ona naiđe na vodeni sloj, iznenada iz cijevi koja do tada nije ispunjavala nikakvu vidljivu svrhu poteče voda. Odjednom je svakom vidljiva korisnost cijevi, jer svatko zna čemu služi motor. Ako bi motor i dalje radio, što bi se dogodilo? Cijev bi probila vodonosni sloj i voda bi prestala teći. Upravo tako možemo zamisliti ulogu ega.
Ako ga nema, odlučujući se proces ne može dogoditi. To znači da cijev i vodena žila nemaju nikakve izglede da dođu u doticaj. Ako motor prestane raditi prije nego što je cijev naišla na vodu, cijeli je dotadašnji rad bio uzaludan. Naiđe li cijev na vodenu žilu i iz nje potekne voda, motor treba odmah prestati s radom. Upravo to je zadatak ega. On je motor koji snaži čovjeka, koji ga čini aktivnim i njime može dosegnuti svoj izvor. Kad čovjek nađe svoj izvor, motor (ego) treba smjesta prestati s radom, inače će novi izvor biti promašen i sve će biti uzalud. Pod izvor mislim na jedno, Boga, Univerzum ili kako god želite.
Ego (motor) jako koristi duševnom razvoju i postoji opasnost da se zaljubi u svoj rad i može dušu dovesti do toga da čovjek ne zna stati kada s njega prijeđe na druge Božje temelje. Ako bismo ego usporedili s motorom, zaključili bismo da postoje tri kategorije motora (ega):
- preslab: motor (ego) koji staje s radom prerano – cijev ostaje napola i nema koristi od nje.
- prejak: motor (ego) koji ne prestaje s radom i nakon što je našao vodu – gubi se svrha i ostajemo bez izvora,
- idealan: motor (ego) koji je našao vodu i prestao s radom – sve je u skladu sa svrhom postojanja motora.
Nova knjiga univ. spec. atc. soc. Dražena Radakovića, hipnoterapeuta i regresoterapeuta
mZ: Kako se riješiti ega ako nas sprječava da pronađemo sebe?
Nema univerzalnog rješenja za “kultiviranje” ega. Kao što sam spomenuo ego je u izvjesnoj mjeri koristan. On nas može spriječiti da nađemo sebe ako smo prepopustljivi i ne znamo se izboriti za sebe isto kao i ako smo pretvrdi i s egom koji je sam sebi svrha. I jedno i drugo su modeli koji ljudi ne prepoznaju i ako je to bolest, a to neprepoznavanje je dio bolesti same. To je najteži dio posla i mislim da je često neuspješan u praksi zbog te suptilnosti vlastite mreže koju ljudi ne vide. Ključ kaveza u kojem se nalazimo često je u samom kavezu. Današnji self help je uglavnom baziran na pumpanju ega i zato je dugoročno neodrživ. Ne startaju svi sa iste pozicije, različitih su statusa, obrazovanja, preduvjerenja, motiva, inteligencije… Zato nema univerzalnog odgovora, ali teško ga se može dati u formuli tipa: ”12 koraka do”, “7 navika“, "11 pravila" i slično.
mZ: Kako ego utječe na nečiji pogled na svijet?
Dok na svijet gledamo kroz pet osjetila, to je jedini način kako gledamo na svijet. Nečiji pogled je s manje ili više izgrađenijim egom, ali u svakom slučaju samo s egom. Osjetila i želje su najveće prepreke promjeni perspektive. Ljudi koji ispunjavaju želje i traže ugodan osjetilan život su koliko god uspješni u tome zarobljeni u čarobnom krugu. Želje imaju nezgodan karakter da se vole množiti. Pojam slobode je često, po meni barem, krivo idealiziran kroz slobodu prepuštanja željama i osjetilima, a to je u biti najveće ropstvo. Kako bi Mooji rekao: "Misliš da si u raju, a u stvari živiš u paklu”. Najveća je sloboda u biti sloboda od želja i kroćenju tih istih želja, a ne ispunjavanju.
Više o informacija o Draženu Radakoviću možete pronaći na njegovoj web stranici ili Facebooku.
