Dovode li tek slučajne vanjske okolnosti ljude do usamljenosti Ili možda postoje drugi čimbenici koji potiču usamljenost. Tim znanstvenika s nekoliko sveučilišta istražio je upravo to…
Ljudi su društvena bića, potrebna nam je povezanost, bliskost, kontakti, veze kako bismo bili sretni i zdravi, zapravo, kako bismo preživjeli. Osjećati se usamljeno, odnosno izolirano, ostavljeno i kao da nema nikoga na svijetu kome bismo se mogli obratiti u najgorem slučaju, stresno je za sve i teško se može podnijeti na duge staze.
Treba napomenuti da se usamljenost razlikuje od samoće: možemo biti sami (čak i puno), a da se ne osjećamo usamljeno, ako znamo da imamo funkcionalne veze, da smo voljeni i da smo društveno integrirani. S druge strane, možemo se osjećati usamljeno okruženi ljudima, ako nas nitko od tih ljudi ne razumije ili ne poznaje.
Unatoč brojnim suvremenim komunikacijskim mogućnostima i tehnologijama, čini se da je usamljenost uobičajena pojava, možda čak i češća nego prije. Vanjski čimbenici poput pandemije, promjene u svijetu rada zbog tehnologija koje nas tjeraju na više zadataka i koštaju toliko mentalne energije da nemamo snage za društveni život nakon posla, ili također starost i s tim povezan gubitak prijatelja i životnih partnera - sve su to zasigurno razlozi zašto previše ljudi u našem društvu živi u samoći. Ali, postoje li možda i drugi pokretači usamljenosti? Na primjer, osobnosti koje im pogoduju? Tim znanstvenika sa Sveučilišta Harvard, Stanford i Curtin, kao i sa Sveučilišta zapadne Australije, bavio se ovim pitanjem.
Nose li se usamljeni ljudi drugačije s osjećajima od društvenih?
Konkretno, znanstvenici su željeli otkriti kakav bi utjecaj suočavanje s osjećajima, odnosno strategija obrade emocija, moglo imati na usamljenost. Pitali su oko 500 ljudi u dobi od 18 do 88 godina (prosječna dob u testnoj skupini je 47 godina) o njihovoj društvenoj situaciji, odnosno koliko se i koliko često osjećaju usamljeno te o navikama emocionalnog suočavanja. Zapravo, mogli su vidjeti određene značajne korelacije u podacima.
Više od polovice ispitanika koji su se osjećali usamljenima imalo je prilično nezdrave strategije suočavanja s emocijama, na primjer, krivnju (u sebi ili drugima), dramatiziranje/katastrofiranje, pretjerano promišljanje i potiskivanje osjećaja. Osim toga, prema ovom istraživanju, usamljene osobe su pokazale sklonost da ne traže ili ne prihvaćaju pomoć od drugih. Autori istraživanja sumnjaju na moguću uzročnu vezu: „Kao takvi, ovi obrasci emocionalne regulacije mogli bi učvrstiti stanja usamljenosti i društvene izolacije“, pišu.
Jesu li za svoju situaciju sami krivi usamljeni ljudi?
Kratak sažetak ovog malog istraživanja mogao bi te dovesti u iskušenje da kriviš ljude koji su usamljeni, ako ne znaš kako se nositi s vlastitim osjećajima, živiš u izolaciji. Ali, takva bi poveznica bila pojednostavljena i pogrešna. S jedne strane postavljena je uzročna veza da će osoba ostati usamljena jer nije htjela prihvatiti pomoć ili ni na koji način nije potisnula svoje osjećaje, nego samo moguća interpretacija rezultata ovog istraživanja. Mogli bismo i posumnjati, na primjer, da su usamljeni ljudi nesigurni zbog svoje izoliranosti i nemaju dovoljno samopouzdanja da potraže pomoć, da si dopuste biti ili ostati pri svojim osjećajima.
S druge strane, naše strategije suočavanja s emocijama obično ne biramo sami, nego proizlaze iz našeg odgoja, osobnosti, iskustva i još mnogo toga. Možemo ih mijenjati s puno strpljenja i volje ako ustanovimo da nam stoje na putu ili nas učine bolesnima. Ali, nitko ne bira imati poteškoća s obradom emocija.
Osim toga, čak i ako usamljena osoba shvati da se povlači i zatvara u sebe, pa čak i ako tada još uvijek ima snage raditi na sebi, mijenjati se i približavati drugima, u praksi i stvarnom životu često je sve drugo lakše nego se lako povezati i izići iz izolacije. Uostalom, većina usamljenih ljudi okružena je dobro integriranim, a ne usamljenim ljudima koji se ne odlučuju lako na sklapanje novih prijateljstava.
Pokušati biti zdrav i konstruktivan sa svojim emocijama nikada nije pogrešno, a nekim ljudima će možda biti lakše nadoknaditi zaostatak, ako promijene svoje strategije za reguliranje emocija. Ali, samoća može utjecati na svakoga. A naša je zajednička društvena zadaća misliti na pogođene, brinuti se o njima te ih reintegrirati i uključiti.
