"Šest stupova samopoštovanja", Nathaniela Brandena objavljena u izdanju Školske knjige, potiče na razmišljanje i spoznaju o samome sebi. Autor istražuje šest praksi za koje je utvrdio da su ključne za izgradnju i jačanje zdravoga samopoštovanja.
To su praksa svjesnoga življenja, samoprihvaćanja, samoodgovornosti, samoasertivnosti, življenja sa svrhom i integriteta. Nathaniel Branden u knjizi sagledava obilježja i izvore samopoštovanja, istražuje što je potrebno učiniti kako bi se samopoštovanje razvilo i zadržalo te napokon, razmatra i vanjske utjecaje na samopoštovanje: dom, posao i širu kulturu.
Školska knjiga ustupila nam je dio iz knjige "Šest stupova samopoštovanja", Nathaniela Brandena, gdje se mogu naći odgovori na važna pitanja o sebi
Od svih ocjena koje dajemo tijekom života, ni jedna nije važnija od ocjene koju dajemo sebi. Korijeni gotovo svih psihičkih problema – od tjeskobe i depresije do samosabotaže na poslu i u školi, od straha od intimnosti do kroničnoga animoziteta – mogu se pronaći u niskoj razini samopoštovanja. U kaotičnome i kompetitivnome svijetu u kojemu danas živimo i osobna sreća i ekonomsko preživljavanje ovise o tome koliko dobro razumijemo samopoštovanje te kako ga gajimo u sebi i drugima.
U knjizi Šest stupova samopoštovanja Branden istražuje šest praksi za koje je utvrdio da su ključne za izgradnju i jačanje zdravog samopoštovanja. To su praksa svjesnoga življenja, samoprihvaćanja, samoodgovornosti, samoasertivnosti, življenja sa svrhom i integriteta. Autor je definirao što svaka od tih praksa podrazumijeva.
- Praksa svjesnog življenja pretpostavlja poštovanje činjenica. To znači biti nazočan tijekom onoga što radimo dok to radimo, pojedinac mora tragati i biti otvoren prema svim informacijama, znanjima i povratnim reakcijama koje su bitne za naše interese, vrijednosti, ciljeve i ideje i pokušavati razumjeti ne samo svijet izvan sebe nego i svoj unutarnji svijet kako ne bismo zapali u samoljepivo.
- Praksa samoprihvaćanja je spremnost da prihvaćamo, proživljavamo i preuzimamo odgovornost za svoje misli, osjećaje i postupke, bez izbjegavanja, poricanja ili odricanja, ali i bez samoodbacivanja. Bitno je dopustiti samome sebi da mislimo svoje misli, da proživljavamo svoje emocije i sagledavamo svoje postupke bez da nam se oni nužno ne sviđaju. Bez da te postupke nužno podupiremo ili odobravamo, u praksi samoprihvaćanja čovjek mora biti realan prema samome sebi.
- Praksa samoodgovornosti je spoznaja da smo mi sami tvorci svojih odluka i postupaka, da je svatko od nas odgovoran za život i dobrobit te ostvarenje svojih ciljeva, da drugima ukoliko trebamo njihovu suradnju za ostvarenje svojih ciljeva moramo u zamjenu ponuditi vrijednost te da pitanje ne glasi „tko je kriv“ nego uvijek „što treba poduzeti“.
- Praksa samoasertivnosti znači biti autentičan u svojim odnosima s drugima, odnositi se prema svojim vrijednostima i osobnosti s prikladnim poštovanjem u društvenim kontekstima i pokazati spremnost da se zauzmemo za sebe i svoje ideje na primjeren način u primjerenim kontekstima.
- Praksa življenja sa svrhom označava identificiranje svojih kratkoročnih i dugoročnih ciljeva ili svrhe te postupke potrebne da bismo ih ostvarili, organizirati svoje ponašanje u službi tih ciljeva, pratiti postupke kako bismo bili sigurni da smo na dobrom putu te pratiti ishode kako bismo uočili trebamo li i kada prilagoditi svoj plan.
- Praksa osobnoga integriteta je živjeti tako da postoji sklad između onoga što znamo, onoga što govorimo i onoga što činimo. Važno je govoriti istinu, poštovati obveze, pokazivati u djelovanju vrijednosti za koje tvrdimo da ih štujemo.
Svima navedenim praksama zajedničko je poštovanje stvarnosti. Sve one u svojoj srži podrazumijevaju skup mentalnih operacija (koje, naravno, imaju svoje posljedice u vanjskome svijetu). Kad se pokušavamo uskladiti sa stvarnošću onako kako je najbolje shvaćamo, izgrađujemo i jačamo svoje samopoštovanje. Kada, bilo iz straha bilo iz želje, pokušavamo izbjeći stvarnost, potkopavamo svoje samopoštovanje. Nema važnijega ni fundamentalnijega pitanja od našega kognitivnog odnosa prema stvarnosti – što znači: s onime što postoji. Kako bi se približio jedan od segmenta Brandenova vrsnog djela koje je na hrvatski preveo Vedran Pavlić, donosimo isječak koji progovara o iluziji samopoštovanja i kako je pobijediti:
Iluzija samopoštovanja
Kad imamo slabo samopoštovanje, nama često manipulira strah. Strah od stvarnosti, u odnosu prema kojoj se osjećamo nedoraslo. Strah od činjenica o sebi ili drugima koje poričemo, odbacujemo ili potiskujemo. Strah od propasti naših izgovora. Strah od razotkrivanja. Strah od poniženja neuspjeha i katkad, od odgovornosti uspjeha. Živimo više da bismo izbjegli bol nego da bismo doživjeli radost.
Ako smatramo da nikada nećemo biti u stanju razumjeti ključne aspekte stvarnosti, ako se s ključnim životnim problemima suočavamo s temeljnim osjećajem nemoći, ako se ne usuđujemo razvijati ideje zbog nedostojnih osobina svoje ličnosti koje bi izašle na vidjelo, ako smatramo, na bilo koji način, da je stvarnost neprijatelj našeg samopoštovanja (ili njegova hinjenja) – tada ti strahovi često mogu sabotirati učinkovitost svijesti, čime se samo pogoršava prvotan problem.
Ako se s osnovnim životnim problemima suočavamo sa stajalištem »Tko sam ja da bih to znao? Tko sam ja da sudim? Tko sam ja da odlučujem?« – ili »Je li opasno biti svjestan?« – ili »Je li uzaludno pokušavati misliti ili razumjeti?« – sasjeći ćemo se na samom početku. Um se ne trudi oko onoga što smatra nemogućim ili nepoželjnim.
Nije riječ o tome da naša razina samopoštovanja određuje naša razmišljanja. Uzročno-posljedična veza nije toliko jednostavna. Samopoštovanje zapravo utječe na naše emocionalne poticaje. Naši osjećaji potiču ili obeshrabruju razmišljanje, usmjeruju nas prema činjenicama, istini i stvarnosti ili podalje od njih, prema učinkovitosti ili podalje od nje.
Upravo zato prvi koraci u izgradnji samopoštovanja znaju biti zahtjevni: trebamo podići razinu svoje svjesnosti kad se suočimo s emocionalnim otporom. Moramo se suprotstaviti stajalištu da je sljepilo najbolje rješenje za naše interese. Taj je pothvat često težak zbog našeg osjećaja da je nesvjesnost jedino što nam život čini podnošljivim. Dok ne uspijemo osporiti takvo stajalište, samopoštovanje ne može početi rasti.
Opasnost je u tome da možemo postati zatočenici negativne slike o samima sebi. Dopuštamo joj da upravlja našim postupcima. Smatramo se osrednjima, slabima, plašljivima ili neučinkovitima, a naši rezultati odražavaju to mišljenje. Premda se možemo usprotiviti tomu i djelovati suprotno negativnoj slici o sebi samima, a mnogi ljudi to i čine, barem u određenim prigodama, ono što nam stoji na putu jest naše pomirenje s vlastitim stanjem. Prepuštamo se osjećajima psihičkog determinizma. Govorimo si da smo nemoćni. Za to bivamo i nagrađeni time što ne moramo preuzimati rizike ili buditi se iz svoje pasivnosti.
Trebamo podići razinu svoje svjesnosti kad se suočimo s emocionalnim otporom
Oslabljeno samopoštovanje ne samo da guši misli nego ih i iskrivljava. Ako smo na lošem glasu u sebe i želimo li identificirati motivaciju za određeno ponašanje, možemo reagirati tjeskobno i defenzivno te dati sve od sebe kako ne bismo vidjeli ono što je očito ili, iz osjećaja krivnje i općenite bezvrijednosti, možemo krenuti ne prema najlogičnijem objašnjenju svojeg ponašanja, nego prema onom najštetnijem, onom koje nas prikazuje u najgorem mogućem moralnom svjetlu. Jedino se samoosuda čini prikladnom. Ili, ako smo suočeni s nepravednim optužbama drugih, možemo se osjećati nesposobno i nemoćno u poricanju njihovih tvrdnji; možemo optužbe prihvatiti kao istinite, paralizirani i iscrpljeni teškim osjećajem »a kako bih ja mogao odlučiti?«.
Temelj i pokretač slabog samopoštovanja nije povjerenje nego strah. Temeljni cilj nije živjeti, nego pobjeći pred strahotama života. Glavna težnja nije kreativnost nego sigurnost. Od drugih se ne traži prigoda za istinski kontakt nego bijeg od moralnih vrijednosti, obećanje da će nam oprostiti, da će nas prihvatiti, da će se na nekoj razini pobrinuti za nas.
Dok se osobe s niskom razinom samopoštovanja boje neznanog i nepoznatog, osobe s visokom razinom samopoštovanja tragaju za novim granicama. Dok slabo samopoštovanje izbjegava izazove, osobe zdrava samopoštovanja teže za izazovima i trebaju ih. Dok osobe s niskom razinom samopoštovanja traže da ih se oslobodi odgovornosti, osobe s visokom razinom samopoštovanja tragaju za prigodom da se dive sebi ili drugima.
U tim oprečnim načelima motivacije pronalazimo vodič za zdrav um ili duh. Možemo reći da je osoba zdrava u mjeri u kojoj joj je temeljno načelo motivacije ono koje se oslanja na povjerenje (ljubav prema sebi, ljubav prema životu); motivacija koja se oslanja na strah mjera je nedovoljno razvijena samopoštovanja.
Pseudosamopoštovanje
Katkad možemo vidjeti ljude koji žive uspješno, općenito su poštovani ili imaju javnu fasadu sigurnosti, a opet su dubinski nezadovoljni, tjeskobni ili depresivni. Mogu projicirati sliku samoučinkovitosti i samodostojanstva, mogu imati personu samopoštovanja, ali ga zapravo nemaju. Kako njima možemo pristupiti? Već smo istaknuli da su, u mjeri u kojoj izostaje razvoj izvorna samopoštovanja, posljedice različiti stupnjevi tjeskobe, nesigurnosti i sumnje u same sebe. Zapravo je riječ o dojmu da smo nedorasli za život (premda, naravno, nitko to ne misli na taj način; možda radije mislimo da nešto nije u redu sa mnom ili nedostaje mi nešto bitno). Takvo je stanje najčešće bolno. Kako je bolno, često ga želimo izbjeći, poreći svoje strahove, racionalizirati svoje ponašanje i stvoriti dojam samopoštovanja koje nemamo. Možemo razviti ono što nazivam pseudosamopoštovanjem.
Mogu projicirati predodžbu samouvjerenosti i pribranosti koja će zavarati gotovo sve, a opet se potajice tresti zbog osjećaja vlastite nedoraslosti. Pseudosamopoštovanje je iluzija samoučinkovitosti i samodostojanstva bez temelja u stvarnosti. Riječ je o neracionalnu, samozaštitnom sredstvu za ublažavanje tjeskobe i stvaranje prividna osjećaja sigurnosti – kako bismo zadovoljili svoju potrebu za izvornim samopoštovanjem, a istodobno mogli izbjeći propitivanje istinskih razloga njegova nedostatka. Temelji se na vrijednostima koje nisu povezane s onim što zahtijevaju istinska samoučinkovitost i samodostojanstvo premda te vrijednosti u samostalnu kontekstu možda i imaju smisla. Na primjer, velika kuća svakako može biti legitimna vrijednost, no ona nije prikladna mjera ili dokaz osobne učinkovitosti ili čestitosti. S druge strane, to što nas prihvaća kriminalna skupina u normalnoj situaciji nije racionalna vrijednost; također, ne jača autentično samopoštovanje (što ne znači da ne može pružiti privremenu iluziju sigurnosti ili osjećaj da imamo »dom« ili da »pripadamo«).
Često se događa da osobe pokušavaju ostvariti samopoštovanje na načine koji neće i ne mogu dati rezultata. Umjesto da za samopoštovanjem tragamo svjesnošću, odgovornošću i integritetom, pokušavamo ga ostvariti popularnošću, stjecanjem materijalnih vrijednosti ili seksualnim osvajanjima. Umjesto da cijenimo osobnu autentičnost, cijenimo pripadnost pravim klubovima, pravoj crkvi ili pravoj političkoj stranci. Umjesto da prakticiramo prikladnu samoasertivnost, mi prakticiramo nekritičko pokoravanje svojoj skupini. Umjesto da samopoštovanju težimo iskrenošću, pokušavamo ga ostvariti filantropijom – sigurno sam dobra osoba jer činim »dobra djela«. Umjesto da težimo snazi kompetentnosti (sposobnosti ostvarenja istinskih vrijednosti), mi težimo »moći« manipuliranja ili kontroliranja drugi ljudi. Mogućnosti za samoobmanjivanje gotovo su beskonačne – no sve su to slijepe ulice u kojima se možemo izgubiti ne shvaćajući da se ono što želimo ne može kupiti krivotvorenim novcem.
Samopoštovanje je intimno iskustvo u srži je ljudskog bića. To je ono što ja mislim i osjećam o sebi, a ne što netko drugi misli ili osjeća o meni. Tu je jednostavnu činjenicu potrebno dodatno istaknuti. Moguće je da me vole moja obitelj, moj partner i moji prijatelji, a da ja ne volim sebe. Moguće je da mi se dive kolege, a da ja sebe smatram bezvrijednim. Moguće je da projiciram sliku samouvjerenosti i pribranosti koja će zavarati gotovo sve, a opet se potajice tresem zbog osjećaja vlastite nedoraslosti. Moguće je da ispunjavam očekivanja drugih, a ne ostvarujem vlastita; moguće je da osvojim sve moguće počasti, a da se opet osjećam kao da ništa nisam ostvario; moguće je da me obožavaju milijuni, a da se svakog jutra budim s groznim osjećajem lažnosti i praznine. Ostvariti »uspjeh« bez ostvarenja pozitivna samopoštovanja znači biti osuđen na osjećaj da sam varalica koji nervozno očekuje razotkrivanje.
Odobravanje drugih ne stvara naše samopoštovanje. To se odnosi i na učenost, materijalni imetak, brak, roditeljstvo, filantropske napore, seksualna osvajanja i estetske operacije. Sve nas to može katkad navesti da se privremeno osjećamo bolje u pogledu samih sebe ili da se osjećamo ugodnije u određenim prilikama. No ugoda nije isto što i samopoštovanje.
Tragedija je mnogih života u tome što za samopoštovanjem tragaju u svim mogućim smjerovima osim u sebi, pa stoga u svojoj potrazi ne uspijevaju. U ovoj ćemo knjizi vidjeti da se pozitivno samopoštovanje najbolje može razumjeti ako na njega gledamo kao na duhovno postignuće, odnosno kao na pobjedu u evoluciji svijesti. Kad na samopoštovanje započnemo tako gledati, shvatit ćemo nerazboritost vjerovanja da ćemo, uspijemo li samo ostaviti pozitivan dojam na druge, imati pozitivno mišljenje o sebi. Prestat ćemo si govoriti: kada bih samo još dobio jedno promaknuće, kada bih samo postala supruga i majka, kada bi samo još smatrali da se dobro brinem za obitelj, kada bih si samo još mogao priuštiti veći automobil, kada bih samo još napisao jednu knjigu, preuzeo još jednu tvrtku, imao još jednu ljubavnicu, još jednu nagradu, još jednu potvrdu svoje »nesebičnosti« – tada bih se doista osjećao zadovoljno. Ako je samopoštovanje procjena da sam dorastao životu, iskustvo kompetentnosti i vrijednosti, ako je samopotvrđujuća svjesnost, um koji vjeruje sam sebi, onda nitko ne može stvoriti i održati to iskustvo osim mene.
Na žalost, treneri samopoštovanja nisu ništa manje skloni slavljenju lažnih bogova od bilo koga drugoga. Sjećam se da sam slušao predavanje osobe koja građanima i tvrtkama nudi seminare o samopoštovanju. Rekla je da je jedan od najboljih načina za jačanje samopoštovanja okružiti se ljudima koji o nama imaju visoko mišljenje. Razmišljao sam o noćnoj mori koju proživljavaju osobe slaba samopoštovanja okružene pohvalama i ulagivanjem, nalik na rock-zvijezde koje nemaju pojma kako su se našle u situaciji u kojoj se nalaze i koje ne mogu preživjeti dan bez droga. Razmišljao sam o tome koliko je nekorisno osobi s niskom razinom samopoštovanja, koja se osjeća sretno ako je prihvati bilo tko, govoriti da je pravi način za podizanje razine samopoštovanja potražiti društvo isključivo njezinih poklonika.
Konačan izvor samopoštovanja jest i jedino može biti unutarnji u onome što radimo, a ne u onome što drugi rade. Kada ga tražimo izvan sebe, u postupcima i reakcijama drugih, kao da zazivamo tragediju.
Nema sumnje da je pametnije tragati za društvom ljudi koji su prijatelji našem samopoštovanju, a ne njegovi neprijatelji. Pozitivni odnosi nesumnjivo su bolji od toksičnih. Međutim, tražiti u drugima glavni izvor poštovanja samih sebe doista je opasno: kao prvo, zato što to ne funkcionira, a kao drugo, zato što nas to izlaže opasnosti da postanemo ovisni o odobravanju. Ne tvrdim da na psihički zdrave osobe ne utječu povratne informacije koje primaju od drugih. Mi smo društvena bića i nema sumnje da i drugi pridonose našim percepcijama o sebi, o čemu ćemo poslije raspraviti. Međutim, goleme su razlike među ljudima u odnosu prema relativnoj važnosti povratnih informacija koje primaju za njihovo samopoštovanje, postoje osobe u kojih je to gotovo jedini važan čimbenik te one u kojih je ta važnost znatno manja. To je samo drugi način da kažemo kako postoje neizmjerne razlike između ljudi u stupnju njihove samostalnosti.
Inovatori i kreatori osobe su koje mogu lakše nego prosječni ljudi prihvatiti stanje samoće. Budući da godinama radim s osobama koje su nesretno preopterećene mišljenjima drugih, uvjeren sam da je najučinkovitiji način za oslobađanje od toga podizanje svjesnosti kojom pristupamo svojim iskustvima: što više pojačavamo unutarnje signale, to će se više izvanjski signali povlačiti u ispravnu ravnotežu. Kao što sam napisao u djelu Honoring the Self, to podrazumijeva da trebamo naučiti kako slušati tijelo, kako slušati emocije, kako razmišljati za sebe.
Samostalnost
Alternativa pretjeranoj ovisnosti o povratnim informacijama i potvrdama drugih jest razvijanje sustava unutarnje potpore. Tada je izvor sigurnosti u nama. Postizanje tog stanja ključno je za ono što smatram primjerenom ljudskom zrelošću. Inovatori i kreatori osobe su koje mogu lakše nego prosječni ljudi prihvatiti stanje samoće, drugim riječima, prihvatiti nepostojanje pozitivnih povratih informacija iz svojega društvenog okruženja. Spremniji su slijediti svoju viziju, čak i kad ih ona odvodi daleko od glavne struje ljudske zajednice. Neistraženi ih prostori ne straše ili barem ne koliko straše ljude oko njih.
To je jedna od tajni njihove moći velikih umjetnika, znanstvenika, izumitelja, industrijalaca. Zar nije biljeg poduzetništva (u poslovnom svijetu i u umjetnosti i znanosti) sposobnost uočavanja mogućnosti ondje gdje ih drugi ne vide i zatim njihovo ostvarivanje? Naravno, ostvarenje vizije može uključivati i suradnju brojnih ljudi koji se mogu zajedno baviti ispunjenjem jednog cilja, pa inovator možda mora biti vrlo vješt u izgradnji mostova između različitih skupina. No to je druga priča koja ne utječe na ono što želim reći.
Ono što nazivamo »genijem« ima štošta zajedničkog sa samostalnošću i smjelošću, štošta s pozitivnom smionošću. To je jedan od razloga zašto se tomu divimo. U doslovnom smislu, toj se »smionosti« ne može podučiti; no možemo osmisliti proces kojim se ona može naučiti. Ako su ljudska sreća, dobrobit i napredak naši ciljevi, to je osobina koju moramo pokušavati potaknuti u načinu na koji odgajamo djecu, u svojim školama, u svojim organizacijama i prije svega u sebi samima.
