Umorna sam. Umorna sam od zadovoljavanja i premašivanja svačijih očekivanja, a najviše sam umorna od premašivanja svojih. Umorna sam od pokušaja da danas budem bolja verzija sebe nego sto sam bila jučer.
Umorna sam od svih verzija sebe
Umorna sam od svih verzija sebe i svojih misli koje jurcaju na tisuću strana u potrazi za svetim gralom. Umorna sam od toga da budem najbolja mama, najbolja žena, najbolja učiteljica, najbolja osoba sto mogu biti. Umorna sam od svih gurua, spiritualnih tehnika i svih majstora koju tvrde da je život jednostavan i lak. Jer nije. Ili bar nije za svakoga.
Snaga žene: Zašto bezrezervno vjerujem u ranjivost kao najveću moć
Umorna sam od rutine, od izazova, umorna sam od ljudi pred kojima moram biti onakva kakvu me pamte da jesam. Umorna sam od ljudi koji misle da sve znaju i koji će moje trenutno raspoloženje pokušati objasniti analizirati i rastaviti na sastavne dijelove. Umorna sam od toga da svako jutro moram obaviti 1001 bezazlenu stvar koja je svaka po redu lagana, ali kad se zbroje jednostavno ih je previše.
Umorna sam od jednakih savršenih dijelova
Umorna sam od toga da torta mog života mora biti sastavljena od 8,16 ili 24 jednakih dijelova koji sastavljeni zajedno tvore savršen krug. Umorna sam od sebe. Umorna sam od toga sto nemam opsesivno kompulzivni poremećaj kad je u pitanju stan ili auto ili neka slika koja stoji nahero, ali ga imam kad bilo što u mom životu stoji nahero.
Umorna sam od bezbroj okova koji su mi nametnuti od trenutka kad sam se rodila i od težnje da te okove maknem sa sebe. Umorna sam od stagnacije i umorna od osobnog razvoja. Umorna od meditacije i umorna od kompulzivnosti vlastitih misli. Umorna sam od novih početaka. Umorna sam od rečenice da nije važno koliko padneš važno je koliko puta ustaneš.
Umorna sam jer se ponekad osjećam kao dijete koje ima 3 godine, a još uvijek nije prohodalo. I hoda i pada i ustaje i pada i ustaje i pada i zna da ce evenšli prohodati pa opet ustaje, al jebote .. do kad?! Umorna sam od svega što znam, a ne uspijevam osjetiti i umorna sam od svega što ne znam, a osjećam.
Umorna sam od toga što sam umorna
Umorna sam od svoje empatije, od svoje ambicije, od svojih očekivanja i svoje tendencije da uvijek idem gore. Brže, više. Umorna sam od toga sto sam umorna i kao osoba koja gleda i vidi krevet, ali ne smije leći, kao robot idem kroz dan skrolajući kroz svoju to do listu i pitajući se ako činim sve kako treba, zašto sam umorna?
Umorna sam od toga da zbacujem naučene programe i postavke za koje znam da su sranje jer to sto imam u ovom životu ne mogu ponijeti u sljedeći. Umorna sam od svijeta, društva i odgoja koji nas radi robotima isprogramiranim programom Više. Više imati, više raditi, više postići.
Umorna sam jer nas nitko nikad nije naučio kako samo biti. Ne biti netko ne biti nešto, samo biti. Umorna sam od toga da se stalno priča o zahvalnosti i da svi znamo da trebamo biti zahvalni za male stvari, a činjenica je da je to postala floskula i da zapravo iskreno malo ljudi osjeća istinsku zahvalnost. I istina je da znamo kako ju napisati, priznati, osvijestiti, ali nitko nas ne uči kako je osjetiti.
I nemojte me sad umarati utjehama, pravilima i uputama kako da ne budem umorna. Jer sve ih znam. I iskreno, danas sam umorna i od njih. Radije odmorite sebe priznanjem od čega ste umorne. Meni je lakše.
Danas ne želim ni jednu tehniku. Ni jednu spoznaju. Ni jednu pametnu misao. Danas si želim dopustiti da budem umorna. A ti? Dopuštaš li si to?
Ne ide hrabrost bez straha niti ljubav bez otvaranja
