Nemam pojma zašto, ali uvijek mi je lakše izraziti svoje misli na Facebooku nego na blogu ili u videu koji planiram snimiti već godinama. Taj neki osjećaj da tu mogu samo "blebnuti" kad mi dođe inspiracija napusti me kad krenem pisati blog
Težim savršenoj slici, savršenom naslovu, savršenom tekstu i savršenom vremenu u kojem ću ga pisati. Al' to savršenstvo dođe rijetko, pa tako i s time su moji tekstovi rijetki.
Osim u pisanju, učim to i u plesu. Nije savršen trenutak za plesanje, nemam savršenu stvar, nisam savršeno spremna da se pustim. Bla bla bla bla bla. Savršenstvo je ubilo mačku. Nije, znatiželja je, kažu, ubila mačku, ali “you get the point”.
Koliko to često tek čujem na treninzima od žena. Ne bih danas plesala jer nije mi savršen dan. Nisu se sve zvijezde posložile da se osjećam savršeno dobro, da odaberem savršenu stvar i da otplešem savršeni ples. Nisu. Pa ni neću.
Besmisao težnje za savršenstvom
Još češće od toga dobijemo poruku: joj dugo vas pratim ali neću se još pridružiti jer sam predebela/prezauzeta/preneznam plesat/preslaba/ pre pre pre pre pre. Uvijek smo nešto previše, nešto premalo jer smo (drumrolls) – nesavršeni. I to je život. Nesavršeni sklop savršenog toka koji nas čini boljima ponekad, lošijima ponekad. I najradije bih svaku ženu strpala u tu dvoranu da osjeti koliko je moćno ne prihvatiti nego uživati u svojoj nesavršenosti. Nikad neće biti savršen trenutak jer savršenstvo je samo izgovor. Težnja savršenstvu je kao težnja za nekim svetim gralom koji ne postoji i koji te samo tjera da budeš nezadovoljna i da propustiš neke stvari,događaje i osjećaje koji nisu savršeni, ali čine te živom, slobodnom, savršeno nesavršenom.
Jer prepuštanje znači pokazivanje. Pokazivanje koje će neki cijeniti, a neki popljuvati. Pokazivanje znači da ćeš možda biti odbijena, da ćeš možda biti tužna, da ćeš možda osjetiti sram ili neuspjeh ili bol. No problem je u tome što samo pokazivanje znači i sreću, snagu, slobodu, uspjeh, ostvarivanje talenta. To je druga strana istog novčića i jedno bez drugog ne ide. Ne ide hrabrost bez straha niti ljubav bez otvaranja.
Ranjivost kao preduvjet istinske sreće
To je ranjivost. To. Ne mora ranjivost značiti da ćeš zaplakati pred kolegama na poslu ili kad gledaš neki ljubavni film. Ne mora ranjivost značiti da ćeš svima ispričati sve detalje svog privatnog života. Ranjivost je mogućnost koju dajemo svijetu. Mogućnost da budemo viđeni. Da riskiramo. Da budemo hrabre. Ranjivost je sloboda.
Nikad neće biti savršen trenutak niti da osjetiš koliko je zatvorena tvoja zdjelica. Koliko nisi svjesna svog tijela, čak i ako si njime opsjednuta. Nisi svjesna ogromne energije koja se pokreće kad se pokrene tijelo. Motion creates emotion – kaže Tony Robbins. Ali i emotion creats motion, kažem ja. Jer ta emocija, ti zbrkani osjećaji koje nosiš u sebi žele se izraziti. I vjeruj mi, jedan od najljepših načina je ples.
Zato ako čitaš ovo – sljedeći put na treningu otpleši i onda kad nije savršen trenutak, zagrli nekog tko nije savršena osoba i dođi k nama čak i ako nije savršen termin/dan/ti/tvoje tijelo. Čak i ako nemaš snažne ruke / spretnost/“talent“. Čak i ako ne znaš plesati. Jer tvoje tijelo ima priče koje vrijedi ispričati pokretom. Priče tuge i radosti, ljubavi i mržnje, veselja i bijesa, ženske i muške energije, smirenosti i divljine, nježnosti i snage, senzualnosti i seksepila. Priče koje su mračne i opsesivne i priče koje su lagane i svijetle. Koliko je divno kad tijelo priča priču. Kad si viđena. I ono najbitnije, kad si napokon dopustiš vidjeti samu sebe.
