Kada medicina nije u potpunosti sigurna zašto dolazi do disbalansa ili pak bolesti organizma, onda jako volimo reći: "multifaktorijalno". Stoga medicina kaže da je debljina posljedica kombinacije sjedilačkog načina života uz konzumaciju visokokaloričnih, a nutritivno praznih namirnica uz slabu ili nikakvu fizičku aktivnost.
Vrlo se često govori i o pojmu - psihološko prejedanje koje označava unos hrane ne zbog gladi nego nezadovoljnih emotivnih potreba te se tako stvara višak energije u obliku kilokalorija koje se talože kao masti.
Postoje dakako i endokrinološki uzroci debljine koji se očituju kao hormonski poremećaji, a pokretači su polifagije (nekontroliranog unosa hrane što nastaje kao rezultat gubitka osjeća sitosti), a onemogućavaju potrošnju unesene energije. Oni su uistinu rijetki te se prepoznaju još u djetinjstvu ili adolescenciji. Debljina je uvrštena u medicinsku klasifikaciju bolesti (MKB) te osobe s prekomjernim viškom tjelesne mase dolaze liječniku s punim pravom.
Stoga veliki dio populacije, osobito žena u reproduktivnoj dobi traži stručno specijalističko mišljenje, a uvijek postoji bar jedan razlog zbog kojeg kreću u endokrinološku obradu. Taj razlog nije zabrinutost zbog kardiovaskularnog rizika koji debljina nosi. Dokle god se debljina ne odrazi na osteomuskularni sustav, ona se zanemaruje jer ne boli, a utjecaj debljine na psihu se potiskuje.
Hipoglikemiju ne treba rješavati čestim međuobrocima to je put prema dijabetesu
Skloni smo ljude stavljati u ladice, volimo da nešto ima „me prezime i formulu za upotrebu, ali kada govorimo o deblji kao i o bilo kojem drugom metaboličkom poremećaju , ladice - nema. Puno osoba s prekomjernim tjelesnom težinom uniformno ponavlja: „ali svi jedu više od mene, ja sam skoro gladan/gladna i nikako ne uspijevam smršavjeti dok je on ili ona k'o čačkalica. I te osobe su donekle u pravu jer kod nekih je genetski materijal prirodno programiran da čuva zalihe hrane, ma koliko ih pojedinac „pametno uzimao“ i to se zove sindrom inzulinske rezistencije. Pojam inzulinske rezistencije vezujemo uz tumačenje nastanka tipa 2 šećerne bolesti. Vrlo rijetko se spominje i da je ona najučestaliji uzrok sklonosti debljanju i debljine.
Pojednostavljeno rečeno kombinacija genetskog nasljeđa i okolišnih čimbenika zahtjeva pojačano izlučivanje inzulina iz gušterače da bi se postprandijalni porast glukoze u plazmi mogao iskoristiti za ulazak glukoze u stanicu i dobivanje energije iz hrane. Previsoke koncentracije dovode posljedično i do naglog pada koncentracije glukoze, praćenog potom blažim simptomima hipoglikemije - naglo nastalom gladi, općom slabosti, drhtavicom, preznojavanjem. Kada se ne zna podloga nastanka navedenih simptoma, onda ih se pokušava eliminirati čestim ugljikohidratnim međuobrocima pa se proces naglih porasta i padova glikemije repetitivno ponavlja.
Uslijed ovih oscilacija zbog skokova i padova glikemije prisutna je povišena koncentracija inzulina u cirkulaciji. Inzulin je anabolik, „čuvar masti“ i proteina. Nepravovremeno prepoznavanje ovog stanja u jednom će trenutku kulminirati nastupom šećerne bolesti, a tada je medicinska intervencija složenija i teško reverzibilna. Ove osobe vrlo često u obitelji imaju oboljelog od „staračkog dijabetesa“. Pojednostavljeno, naslijedili su tendenciju poremećaju metabolizma glikemije.
Štitnjača nije najčešći i direktni uzrok debljine
Pad glikemije uslijed neprimjerenog lučenja inzulina (tzv. postprandijalna hipoglikemija) rezultira konstantnim osjećajem umora i iscrpljenosti s posljedičnom akumulacijom tjelesne mase što je opće poznato pod simptomatologijom smanjenog rada štitnjače što obradu obično i navodi u tom smjeru. Štitnjača je vjerojatno najpoznatiji endokrinološki organ.
Čak i ako se štitnjača adekvatno liječi (postigne se uredan status hormona štitnjače uz terapiju) izostaju klinički rezultati u pogledu mršavljenja. Dakle, štitnjača i nije najčešći i direktni uzrok debljine, a suvremena znanost postavlja pitanje i da li je možda debljina posredni uzrok nalaza poremećenog rada štitnjače ili pak stvaranja protutijela na štitnu žlijezdu zbog čega će ona tijekom vremena gubiti funkciju.
Važno je napomenuti da je inzulinska rezistencija stanje koje djeluje na imunološki sustav. Aktivira upalne procese “pobuđivanjem” bijelih krvnih stanica. Na taj način, kao što može potaknuti autoimuno razaranje štitne žlijezde, može uzrokovati i autoimuno oštećenje gušterače, odnosno “tipa 1 šećerne bolesti”, bržeg ili sporijeg nastupa. Frustracija zbog početnih pratećih pojava ugroze zdravlja odgađa svjesnost o utjecaju debljine na unutarnje organe: srce, krvne žile, bubrege, jetru, a koji su odraz poremećaja hormonske neravnoteže, metabolizma masti, bjelančevina i ugljikohidrata (šećerne bolesti) i preuranjenim smrtnim ishodom bilo kojeg uzroka.
U svakom slučaju, kada osoba dolazi na endokrinološku obradu pretilosti, niz je endokrinoloških nalaza koji će odstupati od normale. I logično, svako odstupanje u endokrinološkom nalazu objasnit će kliničku sliku, odnosno simptomatologiju koja je osobu dovela liječniku. Svaki endokrinološki nalaz koji odstupa od normale rezultira kliničkom slikom koju stvaraju spolni hormoni u suradnji s hormonima kore nadbubrežne žlijezde, ali i ostalih organa uključenih u metabolizam do samog deformiteta anatomskih struktura organizma. Dakle, u svake osobe s prekomjernim viškom tjelesne mase endokrinološki „nalaz“ postoji. Ako mu se pristupi izolirano, rezultat liječenja će izostati.
Najčešći poremećaji u endokrinološko-metaboličkom statusu u pretilosti su:
Povišen nalaz hormona nadbubrežne žlijezde (kortizola ili dehidro-epiandrostendiona, DHEAS). Fiziologija disrupcije rada hormona nadbubrežne žlijezde nije autonomna, ona obično predstavlja odgovor na poremećaj metabolizma na višoj razini, sistemskoj razini metabolizma, a to je : odgovor na suvišak cirkulirajućeg inzulina koji sprečava nastanak šećerne bolesti u debljini. Klinički, muškarcima (osim pojave akni) takav nalaz nije od velikog značaja, ali u žena remeti i estetiku kroz pojačanu dlakavost lica, pojavu akni, ali najvažnije remeti fiziologiju reproduktivnog sustava kroz poremećaje menstrualnog ciklusa, izostanak ovulacije i posljedično otežano začeće. Uz međustaničnu komunikaciju inzulina na razini jajnika, hiperkorticizam rezultira anovulatornim ciklusima, disbalansom ženskih spolnih hormona, poremećajem menstruacijskog ciklusa što zbirno nazivamo sindromom policističnih jajnika.
Važno je istaknuti za sve žene, ne samo one koje pate od debljine da ovo stanje ne zahtjeva ultrazvučno dokazane ciste na ovarijima, osnova dijagnostike i liječenja leži u endokrinologiji i metabolizmu. Uspjeh liječenja je velik, ali kao i u svemu, ako nema partnerskog odnosa u liječenju, a pri tome mislim na uzajamno povjerenje liječnik i pacijent, rezultata neće biti.
U oba se spola može javiti višak prolaktina, također kao odgovora na povišenu koncentraciju inzulina. Prolaktin se fiziološki luči u žena u trudnoći kao jedan od glavnih hormona u procesu dojenja i pripreme za dojenje. U muškaraca se, osim u ovom opisanom stanju ili postojanju adenoma hipofize ne bi trebao izlučivati pojačano.
Povišeni prolaktin u muškog spola smanjuje libido koji je već smanjen smanjenom dostupnošću testosterona (muškog spolnog hormona) zbog prekomjernog dotoka estradiola (ženskog spolnog hormona) iz perifernog masnog tkiva. Tek kasnije u uznapredovaloj fazi do koje ne mora ni doći: izlučivanjem mliječne tekućine iz grudi na pritisak, ovo je pak puno češće u žena.
Ako ne sagledamo nalaz u okviru individue, započet ćemo liječenje nepostojećeg poremećaja ili će osoba protumačiti da uistinu ima endokrinološki poremećaj koji njihov liječnik ne želi liječiti.
Univerzalni pristup restrikcijskim dijetama, intenzitetu i učestalosti fizičke aktivnosti vrlo često ne daje rezultate. Nigdje u medicini, a osobito ne u pristupu skidanja tjelesne mase takav pristup nije dobar. Ne postoje dvije iste jedinke unutar ladice.
Svakoj osobi koja traži endokrinološki uzrok pretilosti treba pristupiti individualno:
Pokušati raspoznati trenutak kada je došlo do akumulacije tjelesne težine.
Koji je pravi razlog koji pacijenta vodi u endokrinološku ordinaciju te posvetiti malo vremena objašnjavajući zašto bi do takvog stanja moglo doći unatoč restrikcijskoj dijeti ukoliko je provodi.
Važno je prodiskutirati s osobom svaki endokrinološki nalaz i objasniti njegovo značenje. Gotovo kod svakog pacijenta naći ćemo odstupanja od urednih endokrinoloških nalaza, ali važno je shvatiti uzrok, a potom tek posljedicu. Tek nakon stvaranja partnerskog odnosa u pristupu liječenju pretilosti možemo uistinu dogovorno „reprogramirati“ brojne čimbenike kako bi se skupa borili i s genetikom kroz promjenu životnih navika.
Kada pacijent i liječnik gledaju u istom smjeru, postiže se kontrola nad bolešću. Ako hoćete formulu jedite tri obroka, a ne pet, hodajte, hodajte, hodajte i slušajte svoje tijelo.
Članak je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.
