Dragi moj Ti, kažu da život možemo vidjeti u svemu što nas okružuje i sa svima s kojima se susrećemo. I tako sam jedan dan započeo svoje promišljanje o tome što bi najbolje opisalo život koji ja vidim kao priliku za stvaranje. Međutim, sve što sam smislio već je bilo rečeno ili napisano i ništa nije dovoljno dobro opisivalo moju viziju
Rješavanje kreativne blokade
Dugo sam sjedio pokošen blokadom stvaralačke kreativnosti potpuno onesposobljen da sastavim nešto suvislo. Pitao sam se kako riješiti svoju blokadu i kako napisati nešto što bi te motiviralo da u trenutku nedostatka ideje ili načina pronađeš izlaz iz naizgled bezizlazne situacije.
I dok sam tako sjedio i razmišljao, postao sam svjestan da pomalo stvaram nešto dozvoljavajući svojim prstima da prate tok mojih misli ispisujući retke na ekranu. Odlučio sam da neću stati bez obzira na to što pišem i postoji li vrijednost ili barem istina u tome što pišem. Pa evo što sam napisao.
Duboki i čvrsti koraci
Život je kao pješčana plaža. Na samom dnu plaže, tamo gdje se more i pijesak dodiruju, stoje otisci. Otisci nekoga tko je onuda prošao, sasvim nedavno, jer sa sljedećim valom otisci nestaju. Trag se briše kao da nikada nije postojao. Tamo u daljini vidim valove, manje i veće. Neki valovi se čine velikima, ali se prije nego što dosegnu pijesak raspadnu, razarajući sami sebe. Neki manji valovi, polako rastu i kada dodirnu pijesak brišu tragove svih onih koji su ih ostavili na dnu plaže, ne razmišljajući da ih uskoro neće biti.
Povremeno dođe i nekoliko većih valova koji svojim udarima brišu i dvorce sagrađene u pijesku, ostavljajući samo mulj, a nakon nekoliko trenutaka i mulj nestaje nakon što ga isperu mali valovi, taman toliko jaki koliko je potrebno da učine razliku. Pogledom pratim korake otiske nekog tko je bio dovoljno mudar da ih ostavi na samom vrhu plaže, tamo gdje valovi gotovo nikad ne dolaze. Prvi su koraci isprani, ali svaki sljedeći je sve dublji i čvršći. Otisci na vrhu plaže tamo stoje satima, možda i duže.
Stvaranje novih prilika
Oni su dovoljno duboki tragovi čovjeka koji je ovuda prošao s ciljem ili bez njega, ali svakako je uspio ostaviti svoj trag. Uskoro nema više valova…otisci će sigurno preživjeti do novog dana…ako ih noćni vjetar ne ispuše.
Ne znam shvaćaš li kolika je moć dopuštanja sebi da kažeš što misliš i da glasno izustiš da ne znaš, ali ne odustaješ od stvaranja. Vjerujem da uvijek postoje način i prilika, a ako ne postoje tada ću stvoriti neke nove. I dok stvaraš nove prilike ni iz čega, osjetit ćeš snažno samopouzdanje popraćeno zadovoljstvom, koje dolazi iz tebe samog, a ne izvana. Ponekada za promjenu i stvaranje nečeg novog ne trebaš ništa, osim sebe…i slobode. Tada će tvoja djela neko vrijeme odolijevati i vjetru i valovima vremena, taman dok ne dođe vrijeme da netko drugi ostavi trag.
Ostale kolumne Igora Čerenšeka pronađi ovdje.
