Dragi moj TI, prije nekoliko mjeseci odlučio sam otići u New York u potragu za nekim odgovorima i vremenom koje ću utrošiti vrlo sebično - na bolje upoznavanje sebe. Taj me grad oduvijek privlačio i svaki put kada bih došao, pronašao bih novi dio sebe i nakon toga se osjećao spremnim za potpuniji nastavak života i povratak u stvarnost. Možda i ti imaš neko takvo mjesto?
I eto, nekoliko mjeseci kasnije, dok ti ovo pišem sjedim na vrhu Empire State Buildinga. Ispod sebe i svugdje oko sebe gledam stotine nebodera i svjetala koja se spajaju s nebom daleko na horizontu. Toliko sam visoko da ne vidim ljude, ali ono što čujem je zvuk života milijuna ljudi koji zajedno sudjeluju u skladanju melodije grada u kojem žive. Svaki čovjek je instrument u jednom od najvećih orkestara na svijetu i svaki je nezamjenjiv.
Dok tako gledam grad ponovno shvaćam koliko smo maleni, ti i ja. Prisjećam se kolumne u kojoj sam ti predložio da svi mi sudjelujemo u stvaranju nečeg velikog, većeg od nas samih. Danas vidim još jedan maleni djelić tog nečeg velikog i pitam se koliko visoko bih se trebao popeti da vidim nešto više ili da vidim cijelu priču.
U potrazi za izgubljenim odgovorima
Koliko god sjedio gore, ne uspijevam pronaći odgovore na svoja pitanja, tako da ću sutradan sjesti u Central Park i iskušati svoju sreću iz bitno drugačije perspektive.
Dakle, kakav prizor! Afrički bubnjevi odjekuju Central Parkom i mnoštvo ljudi okupilo se oko njih petorice afričkih bubnjara i ritmično poskakuje sudjelujući u događaju koji se rijetko viđa daleko od afričkih sela i još rjeđe u srcu velikog zapadnjačkog kapitalističkog grada. Ljudi različitih kultura i boja sudjeluju u velikom plesu i kao u stanju potpune hipnoze gube se iz grada i postaju dio glazbe i tog vrlo čudnog trenutka.
Čudnovati bradati muškarac srednjih godina i krupnije građe, obučen u ženu s maramom na glavi i ogromnom papigom koja se kandžama pokušava držati za glavu pleše uz zvukove bubnjeva i zabavlja slučajne prolaznike svojom pojavom. Pitam se, pronalaze li ovi čudaci sebe bolje od mene koji tako uporno traži?
Malo dalje, shvaćam da je hulahop ovdje i dalje u modi jer skupina od pedesetak ljudi koja uključuje djecu i starce, istovremeno vrlo vješto barata tim velikim kolutom, popraćena disko muzikom koja se vrlo dobro stopila sa zvukovima afričkih bubnjeva.
Odmah do njih nalazi se grupa "old school rollera" koji vrteći se u krug plešu na disco glazbu potpuno bezbrižno otuđeni od grada i prisutni samo u trenutku u kojem vrijeme i mjesto postaju nešto vrlo apstraktno, poput slike Pabla Picassa u obližnjem muzeju.
Pitam se ponovno, pronalaze li oni sebe i tragaju li uopće? Kako mogu biti tako bezbrižni? Imaju li odgovore na sva svoja pitanja pa se zato mogu ovako opustiti? Zar su oni odustali od traganja? Što ti svi ljudi rade kada nisu ovdje? Bezbroj pitanja mota mi se po glavi i sada ih je zapravo više nego kada sam krenuo tražiti odgovore.
Put ustrajnosti ili odustajanja
Dok ovako sjedim u jednom od najspektakularnijih gradova na svijetu, razmišljam koji je danas pravi put za mene. Čini mi se da ne postoji pravi niti krivi put, za mene i tebe postoje samo dva osnovna puta - put ustrajnosti i put odustajanja.
Svaki životni put koji odaberemo (ne znajući da je možda put odabrao nas) pravi je za nas i na nama je da učinimo da on bude pravi put. Moguće je da na putu nekada posustanemo i čini nam se da smo sišli s prave staze, međutim ne shvaćamo da put nije ravan već ima brojne zavoje, prepreke, uspone i padove, te da s puta teško silazimo.
Neki vjeruju u sudbinu, ja vjerujem da smo pisci vlastite sudbine. Ako nešto doista jako želimo, ako u to doista vjerujemo, tada ćemo to prije ili kasnije ostvariti. Bez obzira koliko velike snove sanjamo, oni se ostvaruju, posebno onima koji od njih ne odustaju i koji na njima svakodnevno rade. Često kažem sportašima, ako nešto želite učiniti, prvo to morate moći zamisliti.
Koji je tvoj san danas?
Danas, dok ovdje sjedim, čini mi se da toliki ljudi žive svoje snove, ostvaruju ih i grade nove. Pitam se, dragi moj TI, koji je tvoj san danas, što želiš i kako ćeš to ostvariti? Pitam se, usuđuješ li se krenuti putem koji je na prvi mah tako strm i prepun zavoja ili ćeš vjerujući u vlastitu nemoć pri odabiru puta zaključiti da je već sve zapisano i da ti ne možeš birati put?
Samo pazi, samim time, a da nećeš niti znati, odabrat ćeš put, bitno drugačiji od onog kojeg bi odabrao da je bilo hrabrosti i da si se mogao boriti sa strahom svog postojanja. Bez obzira na to put koji je pred tobom i dalje nije lagan i ako je na putu ponekad bude teško, stani i odmori, jer ne postoji životna štoperica koja te tjera da ubrzaš.
Da bi bio najbolji što možeš biti trebaš biti opušten i sretan i povremeno si dati priliku za odmor, popiti kavu na trgu ili pivu u omiljenom kafiću s prijateljima. Kao takav, možeš dati najviše sebi i drugima i možeš biti upravo onakav kakav želiš biti. Koje je tvoje omiljeno mjesto?
Ako i ti uskoro planiraš putovanje, kako sigurno putovati pročitaj na Pametnoj Kuni.
Egzistencijalna nervoza
Odlučio sam krenuti i sjesti negdje drugdje, pokušati pronaći mjesto na kojem ljudi nešto usmjereno stvaraju i rade te postižu sjajne rezultate. Tako se osjećam puno ugodnije. Zar nije New York grad koji je užurban i u kojem se vodi stalna utrka s vremenom kako bi se postigao što bolji rezultat? Ovi ljudi ne idu nigdje i ne utrkuju se ni sa čim... Postižu li oni išta?
Sjedim ispred glazbene akademije Julliard i velike operne i baletne dvorane. Sve je puno mirnije iako nije onako kako sam pretpostavio (zanimljivo je kako svojim klijentima uvijek kažem: ne pretpostavljajte ništa). Ispred akademije se nalazi stotinjak vrlo udobnih stolica nasumce rasprostranih po trgu po kojima su raspoređeni ljudi koji čitaju, piju kavu i uživaju u prekrasnom danu te ne djeluju užurbano i napeto.
Čini mi se da New York i nije tako užurban kako se priča. Istina je da u centru ljudi žure, ali ovdje mi se čini da ljudi ne žure nigdje (eventualno samo zure bez cilja), ne traže ništa nego samo uživaju. Moguće je da ipak nešto shvaćam. Izgleda da su Amerikanci otkrili da ukoliko želiš veliki rezultat i postignuće, ponekad moraš sjesti i odmoriti i ne raditi ništa, ponekad plesati, rolati i vrtiti hulahop i uživati u trenutku, ne tražeći odgovore na teška pitanja i ne tražeći sebe. Zapravo, moguće je da su naši domaći južnjaci Dalmatinci to otkrili puno prije njih.
Čini mi se da što više tragaš za smislom svoga postojanja, veća je vjerojatnost da ga nećeš pronaći. Dok smo u svakodnevnoj strci ne razmišljamo zašto se nešto događa, zašto donosimo odluke koje donosimo, zašto volimo ljude koje volimo? To radimo na najbolji mogući način, najbolje što znamo i vodimo se po nekom unutarnjem osjećaju (koji ponekad vara, ali ne brinemo o tome i dozvoljavamo si biti sretni).
Ako zastanemo i zapitamo se zašto sve to i zašto je svijet takav, kakav je i zašto upravo mi živimo ovaj život, teško ćemo naći pravi odgovor. Ono što možemo očekivati da ćemo pronaći je egzistencijalna nervoza, odnosno strah koji nas uhvati kada nismo sigurni zašto, kuda i kako. Koji je smisao života, koji je tvoj i moj smisao? 'Imamo li zadatak koji je veći od nas samih, veći od ovoga što trenutno radimo i kojim putem krenuti', rekao bi gospodin Bare.
Odgovor na to pitanje i slična takva teško je pronaći, ako ne i nemoguće. Čini mi se da većina ljudi provodi život tragajući za nečim i tražeći odgovor na pitanje zašto, a da ne shvaća da odgovor ne postoji ili nam barem nije dostupan. Ponajviše od svega pitam se, tko smo mi, ti i ja, da smo zaslužili odgovore na tako teška egzistencijalna pitanja? Bi li nam ti odgovori uopće pomogli?
